Čuda, legende i neugasla vjera: Zašto je Sveti Antun među najvoljenijim svecima?

Malo je svetaca u povijesti Katoličke Crkve koji uživaju takvu popularnost i poštovanje među vjernicima kao Sveti Antun Padovanski. Njegov blagdan slavi se 13. lipnja, a crkve koje nose njegovo ime toga dana ispunjene su tisućama vjernika koji dolaze zahvaliti, moliti ili zatražiti njegov zagovor.

Poznat kao zaštitnik izgubljenih stvari, siromaha, putnika i brojnih drugih skupina, Sveti Antun stoljećima zauzima posebno mjesto u pučkoj pobožnosti diljem svijeta.

Iako ga danas svi poznaju kao Padovanskog, Sveti Antun rođen je 1195. godine u Lisabonu u Portugalu pod imenom Fernando Martins de Bulhões. Potjecao je iz ugledne i imućne obitelji te je već kao mladić pokazivao iznimnu sklonost učenju i duhovnom životu. S petnaest godina stupio je u red augustinaca, gdje je stekao široko teološko obrazovanje i pripremao se za svećenički poziv.

Želio je biti misionar u Maroku, ali...

Presudan trenutak u njegovu životu dogodio se 1220. godine kada su u Portugal donesena tijela petorice franjevačkih misionara ubijenih u Maroku. Njihova žrtva duboko ga je dirnula te je odlučio napustiti augustinski red i pridružiti se franjevcima. Tada uzima ime Antun, prema Svetom Antunu Opatu, i odlučuje svoj život potpuno posvetiti naviještanju Evanđelja.

Njegova velika želja bila je postati misionar u Maroku i ondje, poput mučenika kojima se divio, propovijedati kršćanstvo. Međutim, ubrzo nakon dolaska teško se razbolio te je bio prisiljen vratiti se u Europu. Na povratku je brod kojim je putovao zahvatilo nevrijeme te je završio u Italiji. Taj splet okolnosti pokazao se presudnim za njegov daljnji životni put. Upravo je u Italiji upoznao Svetog Franju Asiškog i postao jedan od najistaknutijih članova franjevačkog reda.

Iako je isprva živio povučeno i skromno, njegove iznimne propovjedničke sposobnosti ubrzo su došle do izražaja. Legenda kaže da je tijekom jednog svećeničkog ređenja zamoljen da održi govor jer predviđeni propovjednik nije stigao.

Njegova učenost, rječitost i poznavanje Svetog pisma zadivili su prisutne te je ubrzo postao jedan od najtraženijih propovjednika svojega vremena. Putovao je Italijom i Francuskom, okupljao velike mase ljudi i neumorno propovijedao protiv nepravde, siromaštva i moralnog posrnuća društva.

Briga za siromašne i obespravljene

Posebno je ostao zapamćen po svojoj brizi za siromašne i obespravljene. Nije se bojao kritizirati bogataše, lihvare i moćnike koji su iskorištavali najslabije slojeve društva. U Padovi je stekao ugled čovjeka koji je jednako snažno propovijedao riječima i vlastitim primjerom života. Zbog svoje učenosti i dubokog razumijevanja teologije kasnije je proglašen crkvenim naučiteljem, što je jedna od najvećih počasti koju Katolička Crkva može dodijeliti nekom svecu.

Uz njegovo ime vezan je velik broj legendi i čuda. Jedna od najpoznatijih govori o tome kako je propovijedao ribama. Prema predaji, nakon što ga stanovnici jednog mjesta nisu željeli slušati, Antun je otišao na obalu i počeo propovijedati moru. Tada su se, prema legendi, ribe počele okupljati uz obalu kao da slušaju njegove riječi. Ta priča simbolizira njegovu upornost u naviještanju Evanđelja čak i kada nailazi na odbacivanje.

Blagdan je sv. Antuna Padovanskog, omiljenog sveca cijeloga svijeta

Još poznatija je predaja koja ga je učinila zaštitnikom izgubljenih stvari. Prema njoj, jedan je mladić ukrao njegov dragocjeni molitvenik i pobjegao iz samostana. Antun se usrdno molio da se knjiga vrati, a mladić pokaje za svoj čin. Ubrzo se vratio zajedno s ukradenim rukopisom. Od tada se vjernici diljem svijeta obraćaju Svetom Antunu kada izgube neki predmet, ali i kada traže izgubljeni mir, vjeru, nadu ili životni put.

Posebno mjesto u njegovu životopisu zauzima viđenje malog Isusa. Prema predaji, tijekom boravka u Camposampieru kod Padove domaćin kod kojega je odsjedao ugledao je kroz prozor sobe kako Antun u naručju drži Dijete Isusa okruženo nebeskom svjetlošću. Upravo zbog toga gotovo svi kipovi i slike Svetog Antuna prikazuju ga s Djetetom Isusom u rukama. Uz Dijete Isusa često se prikazuje i ljiljan, simbol čistoće, te knjiga, simbol njegove učenosti i propovjedničkog djelovanja.

Posljednje mjesece života proveo je u blizini Padove. Zbog iscrpljenosti, bolesti i neumornog rada zdravlje mu je bilo ozbiljno narušeno. Dana 13. lipnja 1231. godine krenuo je prema Padovi, svjestan da mu se približava kraj. Umro je u mjestu Arcella, nadomak grada kojem će ostati trajno povezan imenom. Predaja kaže da su njegove posljednje riječi bile: "Vidim svoga Gospodina".

Najbrže kanonizirani svetac u povijesti Crkve

Koliko je bio omiljen među narodom govori činjenica da ga je papa Grgur IX. proglasio svetim samo jedanaest mjeseci nakon smrti, što ga svrstava među najbrže kanonizirane svece u povijesti Crkve. Njegov grob u Padovi ubrzo je postao jedno od najvećih hodočasničkih mjesta u Europi, a bazilika izgrađena nad njegovim grobom i danas privlači milijune vjernika iz cijelog svijeta.

Godine 1946. papa Pio XII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem, ističući njegovo izvanredno poznavanje Svetoga pisma i teološku dubinu. Time je Sveti Antun dobio i službenu potvrdu onoga što su vjernici stoljećima znali, da nije bio samo čudotvorac i zaštitnik izgubljenih stvari, nego i jedan od najvećih propovjednika u povijesti kršćanstva.

U Hrvatskoj je Sveti Antun među najomiljenijim svecima. Brojne crkve, samostani i svetišta nose njegovo ime, a njegov blagdan svake godine okuplja desetke tisuća vjernika. Posebno su poznata hodočašća i proslave u Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima, Našicama, Puli, Splitu i mnogim drugim gradovima.

Sinonim za pomoć u nevolji

Vjernici mu se obraćaju u najrazličitijim životnim situacijama, vjerujući da je upravo on svetac koji pomaže pronaći ono što je izgubljeno, bilo da je riječ o predmetu, zdravlju, vjeri, nadi ili životnom smislu.

Možda upravo zato, gotovo osam stoljeća nakon njegove smrti, ime Svetog Antuna Padovanskog ostalo je sinonim za pomoć u nevolji, suosjećanje prema siromašnima i nepokolebljivu vjeru. Njegov život pokazuje kako istinska veličina ne proizlazi iz bogatstva ili moći, nego iz služenja drugima, skromnosti i predanosti idealima u koje čovjek vjeruje.