Crno-bijela razglednica o tradiciji, ljubavi prema stočarstvu, posebno konjima, i nestajućem svijetu

Obiteljska okupljanja. Nepresušan izvor inspiracije. Da sam imao malo više upornosti u životu i hrabrosti, mogao sam napisati barem pet knjiga o mojima. I barem tri o tazbini. Na svakom koljenu bio je jedan životopisni lik, stric i(li) tetka. Da skratim, bilo je tu puno bećara koji su proćerdali djedovinu, pa ja sad, umjesto da sam grof, moram na plus 40 voziti se biciklom na posao.

Svaki put kada se okupimo, izvlače se nove, ali i stare legende, koje sa svakim novim pričanjem postaju sve bogatije.

U planinskim predjelima Argentine

Jedna od njih ide otprilike ovako. Išao tetak s obitelji u posjet prijatelju u Argentinu. Ne tako davno. Unazad 20-ak godina. Vozili se oni satima i satima i još uvijek bijahu na istom ranču. Kad na jednom raskrižju restoran. Ili hacijenda u sklopu koje je isti. Dimi se iz njega kao nekad iz parne lokomotive. Roštiljaju njih petorica s lopatama.

Sjednu ovi moji za stol, kad dolazi konobar s prvim tanjurom. Neki komad mesa. Znam točno koji komad, ali da sad ovu priču, odnosno njezinu jednu od posljednjih verzija, ne razvlačim, skratit ću.

Pomisle moji da su to sigurno njihovi domaćini naručili umjesto njih. Pojedoše ga. Stigne novi tanjur pun mesa. I tako, po posljednjoj verziji, pet puta. Otkopčali moji već prva dugmeta na hlačama, kad stiže konobar i pita ih za koji su se steak odlučili. Ah, ti Argentinci i njihova ljubav prema mesu. Nije ni čudo da su toliko ratoborni na sportskim terenima.

Gaučo je tradicionalni konjanik i stočar s pampi u Argentini, Urugvaju i južnom Brazilu. Brinuo se o govedima i konjima, živio je na prostranim ravnicama i bio poznat po iznimnom jahanju. Rekli bi Ameri - kauboj. I kulturni je simbol Argentine.

U dokumentarnom filmu "Gaucho, Gaucho“ redateljskog dvojca Michael Dweck & Gregory Kershaw pratimo život suvremenih gauča u sjeverozapadnoj Argentini, u planinskim predjelima pokrajine Salta, gdje se i danas njeguje način života koji se stoljećima oslanja na konje, stoku, obitelj i duboku povezanost s prirodom.

Snimljen u crno-bijeloj tehnici, a s obzirom na to da su dijalozi rijetki, a nema nikoga da komentira u offu, film izgleda kao nekakva razglednica iz prošlosti. U HD tehnici. Veliki dio priče prenosi se slikom, zvukovima prirode i atmosferom. Planine, oblaci, prašnjavi putovi i konji izgledaju poput prizora iz starih fotografija ili vestern-filmova Johna Forda.

Obiteljska druženja i vjerski običaji

Promatramo njihovu svakodnevicu: rano ustajanje, pripremu konja, okupljanje stoke, natjecanja u jahanju, obiteljska druženja, glazbu, ples i vjerske običaje.

Jedna od glavnih tema filma jest odnos čovjeka i životinje. Konj nije samo prijevozno sredstvo ili radna životinja, nego gotovo ravnopravan partner. Gauči od malih nogu uče jahati, brinuti se za njih i razvijati povjerenje koje je nužno za život na prostranim pašnjacima. U mnogim scenama vidi se koliko su vještina jahanja i poznavanje životinja sastavni dio njihova identiteta. Bez konja njihov način života bio bi gotovo nezamisliv.

Posebnu pozornost privlači mlada djevojka koja želi postati uspješna jahačica i sudjelovati u natjecanjima koja su dugo bila rezervirana uglavnom za muškarce. Kroz njezinu priču film pokazuje da se i tradicionalne zajednice mijenjaju. Poštujući stare običaje, mlađe generacije istodobno traže vlastiti put i nastoje proširiti granice onoga što se smatra prihvatljivim. Ta priča daje filmu dodatnu emocionalnu dimenziju jer prikazuje spoj tradicije i promjena.

Kako industrijska prehrana ubrzava izumiranje planeta

Prikazuju autori vrijednosti koje su temelj života gauča. To su međusobno povjerenje, obiteljska povezanost, poštovanje prema prirodi, skromnost i ponos na vlastitu tradiciju. Iako njihov način života nije lagan, protagonisti ga ne doživljavaju kao teret, nego kao dio vlastitog identiteta. Rad sa stokom, briga za konje i život u skladu s ritmom godišnjih doba predstavljaju prirodan dio svakodnevice.

Slike iz muzeja

Svaki kadar ovog filma izgleda kao da je slika iz muzeja. Ili fotografija iz nekih prašnjavih albuma. S obzirom na to da je riječ o autorskom dvojcu koji je prethodno snimio dokumentarni film Lovci na tartufe (The Truffle Hunters), ne čudi njihov interes za zajednice koje njeguju tradicionalan način života.

Taj film prati skupinu starijih lovaca na rijetke bijele tartufe u talijanskoj regiji Pijemont, prikazujući njihov svakodnevni rad, odnos s posebno dresiranim psima i nastojanje da očuvaju zanat koji polako nestaje. Stoga, ako ste spremni za meditativne filmove koji će vas odvesti u prošlost, kao one moje obiteljske priče s početka teksta, preporučam oba naslova.