Toni Guberac ne strahuje od krađe pčela - to je kao da rudaru ukradeš lopatu

Jedan proizvod od meda i propolisa posebno je oduševio moju obitelj. Kupila sam ga na nekom lokalnom sajmu, a kada smo potrošili posljednju staklenku, poželjeli smo još. Zato sam se dala u potragu za pčelarom koji ga proizvodi.

Pronašla sam ga, naravno, na internetu. Ima vlastitu web-trgovinu i svoje proizvode dostavlja kupcima diljem Hrvatske. No, ovoga puta nisam htjela samo naručiti novu zalihu. Željela sam upoznati čovjeka koji stoji iza proizvoda i iz prve ruke vidjeti kako to radi.

U Tomici, malom selu desetak minuta vožnje od izlaza s autoceste Slavonski Brod – zapad živi Toni Guberac. Pčelarstvo je za njega mnogo više od posla – to je obiteljska tradicija kojoj je posvećen od djetinjstva, a danas mu predstavlja i važan izvor prihoda.

Zatekla sam ga kako pakira staklenke u kutije, pripremajući se za još jedan sajam u nizu. Unatoč obvezama, pronašao je vremena za razgovor. Kada sam ga pitala kada je počela njegova pčelarska priča, spremno je odgovorio da točno zna koji dan je to bilo, zbog događaja iz djetinjstva koji mu se urezao u pamćenje.

"Imao sam deset godina, a brat 11. S tatom smo vrcali med na Savi kada je brata ubola pčela. Dobio je alergijsku reakciju i jedva živ ostao“, ispričao je Toni. U pčelarstvo ga je uveo otac, koji je nekoć imao oko 70 selećih košnica.

Početkom 1980-ih pčelarstvo je ovdje uglavnom bilo dodatna djelatnost uz redovan posao, no obiteljska se priča s godinama razvijala, a Toni je nastavio graditi ono što je naučio od oca.

"Pokojna mater pričala je da je morala staviti ciglu kako bih se mogao popeti i okretati ručnu vrcaljku“, prisjeća se svojih prvih pčelarskih koraka.

Priroda odlučuje koliko će meda biti

Danas vodi znatno veći pčelarski posao, a ove je godine izvrcao oko 13 tona meda. Rezultat je to koji posebno veseli kada se zna da je sličan broj pčela u nekim ranijim godinama donosio i samo pet tona meda.

Za dobar prinos, ističe, najzaslužnija je priroda. Pčelar može kvalitetno pripremiti zajednice, organizirati selidbu i pravodobno obaviti sve potrebne poslove, ali na vremenske prilike ne može utjecati.

"Pčelama vrućina nije toliki problem. Za pojavu medljikovca poželjne su velike žege. Nakon velikih vrućina dolazi do najezde biljnih uši koje sišu biljne sokove, a pčele od njihovih izlučevina prave med“, objašnjava.

Veće poteškoće posljednjih dvadesetak godina stvaraju mu zahlađenja i kišne godine. Posebno je zahtjevno uskladiti repičinu pašu s početkom cvatnje bagrema, koji je jedna od najvažnijih paša u ovom dijelu Europe.

"Bagrem se može dogoditi u vrijeme kada je hladno kao da je zima. Može i smrznuti u proljeće, pa izgledati kao da ga je netko polio vrućom vodom. Za pčelarstvo je općenito bolje vruće vrijeme nego hladnoća i kiša“, govori Toni.

Kod selidbenog pčelarstva vrijeme ne određuje samo količinu meda nego i logistiku. Pčele treba na vrijeme premjestiti s jedne paše na drugu, a kiša može zakomplicirati i sam pristup lokaciji.

"Morate paziti hoće li padati kiša, možete li ući u njivu i kako ćete stati da vam se voda ne podlije pod kamion. Može se dogoditi da poslije ne možete izaći tjedan dana. Sve treba uskladiti, izvući se iz repice, stići na bagrem i izvrcati med. To je jako intenzivno, naporno i napeto“, opisuje.

Kesten ima drukčije zahtjeve. Njegovi su cvjetni dijelovi osjetljivi na velike vrućine, koje mogu oštetiti cvat i smanjiti mogućnost prinosa.

Do prave paše i po šest sati vožnje

Toni se bavi selećim pčelarstvom i košnice premješta na različite lokacije, ovisno o paši. Prva selidba u proljeće vodi ga na uljanu repicu u Vrpolje, udaljeno oko 40 kilometara, a zatim slijede druge lokacije i paše. Među najudaljenijima je Zrinska gora, do koje vožnja traje pet do šest sati.

Takva organizacija rada zahtijeva dobru pripremu, opremu i pomoć. No upravo je radna snaga postala jedan od njegovih najvećih problema.

"Sad ćemo uzimiti negdje 240 košnica. Ćaća više ne može raditi, a radnik koji je sa mnom radio 20 godina razbolio se. Djeca su mala, žena radi...“, kaže.

Ranije je selio i treći pčelarski kontejner, ali sada nije siguran hoće li moći nastaviti u istom opsegu. Posao koji je godinama razvijao zahtijeva mnogo fizičkog rada, osobito tijekom intenzivnih razdoblja paše i vrcanja.

Slične izazove donosi i priprema zajednica za zimu. Nove zajednice, koje tek trebaju ojačati, zahtijevaju dodatnu pažnju i prihranu.

"Kad se formiraju nova društva, ona su mala i nemaju snage. Njih se mora malo pogurati, staviti im se pogača. Veći dio našeg pčelinjaka na Savi, koji je dao ove nove zajednice, nije se prihranjivao“, objašnjava.

Pčelar pritom mora pratiti i moguće pojave grabeži, odnosno napada pčela iz drugih zajednica na slabije košnice. Takvi napadi mogu završiti gubitkom cijele zajednice, a ako se prošire, ugroziti i ostatak pčelinjaka.

"Svako malo dođem i tražim da vidim je li netko načet. Ako je neka zajednica bez matice, druge je pčele mogu pronaći i početi je pljačkati. To u ovo doba može biti jako opasno“, upozorava. Teško je ne primjetiti silnu količinu ljubavi koju ulaže u brigu za pčelinje zajednice i s kojim entuzijazmom Toni priča o pčelama.

Pčele mogu uginuti iako imaju dovoljno meda

Jedan od zanimljivih detalja koje Toni ističe odnosi se na raspored hrane u košnici. Nije važna samo količina meda koju pčelar ostavi pčelama nego i mjesto na kojem se on nalazi.

Tijekom zime pčele se okupljaju u klupko i kreću se prema zalihama hrane, uglavnom prema gore. Ako se med nalazi sa strane, a zajednica zbog hladnoće ne može do njega, može se dogoditi da ugine od gladi premda u košnici još ima meda.

"Može se dogoditi da na bočnom okviru imate tri kilograma meda, a da pčele uginu od gladi. Zimi su teško pokretljive i ne mogu jednostavno otići na drugi okvir. One troše med koji im je dostupan iznad klupka“, objašnjava.

Takav je problem osobito izražen kada se zajednica nalazi u dva nastavka, a pčele ostanu odvojene od zaliha u gornjem dijelu košnice. "Možete imati 20 kilograma meda u gornjem nastavku, a da se klupko smjesti dolje i pčele uginu od gladi. To je baš tužno“, kaže.

Ulaganja trebaju trajati generacijama

U pčelarstvu Toni ne štedi na opremi. Smatra da se kvalitetna ulaganja dugoročno isplate, osobito u poslu u kojem mora izdržati zahtjevne uvjete rada.

"Mi za pčelarstvo ne štedimo. Računamo da će stvari trajati dulje od jedne generacije. Sve što kupim trebali bi koristiti i moji sinovi Marko i Noa kada odrastu“, kaže.

Kao primjer navodi vrcaljku za 48 okvira, za koju je u vrijeme kupnje izdvojio 38.000 kuna. Postojala je i jeftinija opcija, ali odlučio se za kvalitetniju opremu. Slično je postupio i pri izradi pčelarskih kontejnera prije petnaestak godina.

"Mogao sam kupiti gotov kontejner za 35.000 kuna, a svoj sam platio 55.000 kuna. Radio sam ga prema vlastitom nacrtu i birao kvalitetne materijale. Danas se vidi da su neki jeftiniji završili u oglasnicima, dok je moj i dalje u odličnom stanju“, ističe.

Ulaganja u seleće pčelarstvo dijelom sufinancira kroz Nacionalni pčelarski program, odnosno pčelarsku omotnicu. Za određene investicije, kaže, povrat iznosi oko 50 posto prihvatljivih troškova.

Pčelari iskoristili svih 382 milijuna eura potpore za 2026. godinu

"Ove sam godine kupio stotinjak novih nastavaka i promijenio 150 matica. Koristimo pčelarsku omotnicu i to je dobra stvar. Postupak prijave prilično je jednostavan – priložiš račun, ispuniš obrazac i podatke te dobiješ određeni postotak natrag“, objašnjava.

Ipak, upozorava da jednostavnost sustava ima i drugu stranu.

"U pčelarstvo su znali ulaziti ljudi upravo zbog jednostavnosti dobivanja poticaja. Potroše novac bez jasnog plana, a poslije su oglasi puni opreme koja nikome ne treba“, kaže.

U njegovu se pčelinjaku, dodaje, nastoji iskoristiti sve što još može služiti svrsi. Stare okvire popravljaju i obnavljaju, iako bi ponekad bilo jednostavnije kupiti nove.

"Nekome je isplativije kupiti nove okvire nego čistiti stare i ponovno uvlačiti žicu jer je to gubitak vremena. Mi to ipak uređujemo. Grehota je odnositi se prema nečemu što još može koristiti kao prema smeću“, smatra.

Uz proizvodnju meda, razvio je i vlastiti proizvod Propomed. To je taj zbog kojeg je autorica ovog članka “potegla” do Tomice. Ideja je nastala iz pozitivnih reakcija kupaca s ranijim proizvodom koji je nazvao Pčelinja bomba.

"To je bila mješavina meda, propolisa i peluda, ali zbog visoke koncentracije peluda da smo odlučili osmisliti proizvod primjereniji za djecu i tako je nastao Propomed“, objašnjava.

Na pitanje boji li se krađe košnica, Toni odgovara da o tome ne razmišlja. Pčelarstvo je, kaže, specifičan posao u kojem se broj zajednica može povećavati vlastitim radom i znanjem.

"To je kao da rudaru ideš oteti lopatu. Ako si vrijedan, ne treba ti lopata, ima ih na sve strane. Ako znate posao, od jedne košnice možete do jeseni napraviti deset i nema mnogo smisla krasti nešto što se uz znanje i rad može postupno razvijati” zaključuje ovaj simpatični pčelar.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor