Bolest u pčelinjaku: I med oboljelih pčela potrebno je spaliti

Ako su pčele uginule od neke zarazne bolesti, prazne košnice mogle bi se sanirati. Međutim, tu se uvijek javlja pitanje hoće li način na koji se obavlja sanacija, biti dovoljan da ponovo ne dođe do ozbiljnijeg problema. Zbog nepostojanja sigurnog rješenja, takve košnice se uništavaju, odnosno, spaljuju.

Ipak, činjenica je da se pravi broj uginuća pčela krije u tome što se ne prijavljuje postojanje zaraznih pčelinjih bolesti, a to ostavlja mogućnost da pčelari slobodno izaberu što će učiniti s takvim košnicama. Mogu ih uništiti, no događa se i da ih prodaju nekom tko je nov u pčelarstvu. Zato se pčelarima preporučuje da kada utvrde da se radi o bolesti, prijave sumnju nadležnoj veterinarskoj službi.

I med se mora spaliti? 

Mnogi pčelari pitaju zašto se med mora spaliti. Istina je da ljudi ne mogu oboljeti, ali ako se med ostavlja, onda postoji mogućnost da se zaraze druga pčelinja društva.

Kada se dobije detaljan nalaz i kada se utvrdi da je bolest prisutna na pčelinjaku, pristupa se dezinfekciji. Prvo se radi saniranje tog društva i košnica se izmješta iz pčelinjaka. Dalje se postupa tako što se upale dvije sumporne trake navečer, košnica je pritom zatvorena, što dovodi do humanog ubijanja zaraženih pčela. Sutradan se koristi ili bure ili se iskopa jama i u nju se izlije ta masa.

Nozema - tihi ubojica pčelinjih društava

Ramovi s leglom, medom i uginule pčele, sve se to spali, a ako je košnica nova i ako nema pukotina, prvo se dobro dezinficira let lampom. Može se raditi i dezinfekcija formalinom, to je obično 20% formalina, a riječ je o procesu fumigacije u komori. Temperatura u komori trebala bi biti najmanje 20 stupnjeva, može i do 30 stupnjeva i prekrivena ceradom, da pare formalina mogu maksimalno biti efikasne. Najbolje je da košnica ostane u formalinu nekoliko dana, a nakon toga vrši se provjetravanje i može se dalje koristiti.

Drugo dezinfekcijsko sredstvo koje pčelari koriste je masna soda, od dva, tri do pet posto. Može se koristiti za dezinfekciju satnih osnova, ali samo onda kada nije bolest u pitanju već kada se radi pretapanje starog saća i dezinfekcija satnih osnova. Najbolje dezinfekciju raditi u 2% otopini vrele masne sode koja ključa i u koju se urone ramovi. Dovoljno je da se samo izvade i isperu. Zatim se osuše i mogu ponovno koristiti.

Do infekcije dolazi kod tzv. grabeži

Važno je napomenuti da do infekcije dolazi kod izuzetno jakih pčelinjih društava. Zato što ova društva prvo napadaju ona slabija, kupeći med grabeći ga (to je tzv. grabež). Na taj način oni kupe i infekciju tako da zapravo najjače društvo obolijeva, a pčelarima je teško prihvatiti suštinu nastanka bolesti. Oni se uglavnom fokusiraju na slabo društvo i mogućnost njegovog obolijevanja, a odbace mogućnost da snažno društvo prvo oboli.

Zato je važno da se prati stanje pčelinjih društava i kada se uoči da je počelo slabjeti, potrebno je provjeriti radi li se zaista o bolesti ili je u pitanju gubitak matice, možda je sama matica oslabljena ili su čak u pitanju neki drugi, tehnološki problemi. Ipak sve to treba utvrđivati naknadno, nakon isključenja bolesti.

Najvažnije su dobre obuke pčelara

U preventivne svrhe, može se ići korak naprijed, u smislu da se obuče ljudi koji rade na pčelinjaku. Naime, kada se radi pregled 1.000 košnica, ljudi koji to rade moraju biti stručni i zato su edukacije pčelara jako važne. Iz tog razloga, pčelari imaju najveći broj obuka u odnosu na druge proizvođače ili uzgajivače drugih životinja.

Bez obzira na obuke, često može nešto promaknuti kod pregleda i kontrola. Ljudi čak i ako posumnjaju, ne prihvaćaju da je bolest baš njih pogodila, pritom misleći da je sami mogu riješiti, što samo stvara još veću mogućnost širenja bolesti. I to ne samo u vlastitom pčelinjaku nego i u radijusu koji može biti i do tri ili više kilometara, ovisno gdje se pčelinjak nalazi.