Osim što je lijep, nosi i trajnu poruku traženja oprosta, pa je uvijek idealan poklon, posebno kada se nekome trebate ispričati
Zumbul (Hyacinthus) je lukovičasta trajnica poznata po slatkastom mirisu i pripada porodici Liliaceae. Cvjeta u proljeće i jedan je od vjesnika tog godišnjeg doba, gdje god se uzgaja ili raste u divljini. Prirodno je rasprostranjen u jugozapadnoj Aziji, od Male Azije preko Sirije, Libanona i Izraela do Iraka i Irana. Postoje i subspontane varijante u Dalmaciji i Grčkoj.
Prirodno stanište divljeg zumbula su kamenjari, od primorja do 2.000 metara nadmorske visine. Ipak, ova biljka odlično uspijeva u vrtovima, plastenicima i općenito na plodnom tlu, gdje ima sve uvjete da se razvije i pokaže svoju ljepotu.
To je višegodišnja zeljasta biljka s podzemnom stabljikom u obliku lukovice. Dostiže visinu do 50 centimetara, s jednom cvjetnom stabljikom koja nosi ljubičasti, crveni, bijeli ili žuti grozd. Cvjetovi su vrlo mirisni i voljeni od strane svih ljudi koji su ikada došli u kontakt s ovom biljkom.
Jesenska sadnja lukovica: Sve što treba znati za cvjetni proljetni vrt
U istočnom Sredozemlju uzgaja se od davnina zbog ugodnog mirisa, ali i zato što ne zahtijeva puno pažnje tijekom uzgoja. Tek u 18. stoljeću Nizozemci su uzgojili više od 2000 vrsta hibrida čija se ljepota proširila cijelim svijetom. Tada je utvrđeno pravilo da se zumbul sadi u jesen, da se tijekom cvatnje dodaje umjetno gnojivo te da se uvenuli cvjetovi i stabljike uklanjaju kako bi lukovica pohranila što više energije.
Eterično ulje zumbula koristi se u proizvodnji parfema, a cvijet za dobivanje plave boje. Usput, lukovica je bogata toksinima i otrovna za sisavce.
Tradicionalno, žene su odavno koristile zumbul u kozmetičke svrhe, najčešće u obliku tonika za čišćenje kože. Nekada je bio sastojak proizvoda za izbjeljivanje lica. Njegovi suhi cvjetovi odbijaju žohare i komarce. Iako zumbul nije službeno priznat kao lijek, ima antimikrobno, antivirusno i antiseptičko djelovanje.
Ljepotu zumbula čovječanstvo je slavilo još u najstarijim pjesmama, od Ilijade i Odiseje. U jednoj strofi prekrasna kosa junaka Odiseja uspoređuje se s vijencem od zumbula, a u drugoj ljepota vjerne Penelope uspoređuje se sa zumbulom.
Prema legendi, ovaj cvijet potječe od Hijacinta, prijatelja boga Apolona, koji je tragično umro, a iz njegove krvi niknulo je mirisno cvijeće.
Simbol je velike i iskrene ljubavi koja prelazi sve granice te sjećanja koja nadilaze stoljeća. Perzijanci su ga koristili za ukrašavanje novogodišnjih stolova, a Rimljani za proljetne blagdane.
Na turskom jeziku zumbul znači "plavo zvono“. Čest je motiv u narodnoj i umjetničkoj književnosti, obično kao metafora ljepote djevojačke. Poljoprivrednici su vjerovali da snažan miris zumbula donosi ravnotežu, rasterećuje teške misli te simbolizira iskrenost i plemenitost.
Osim što je lijep, zumbul nosi i trajnu poruku molbe za oprost, pa je uvijek idealan poklon, osobito kada se trebate nekome ispričati i ponovno uspostaviti dobre odnose među partnerima ili rodbinom. Simbolika boja također je dobro poznata: ljubičasta označava tugu i sjećanje, plava postojanost i iskrenost, bijela nevinost i čistoću, a crvena i ružičasta - ljubav.
Za veće proljetne blagdane, kada se organiziraju izložbe cvijeća, zumbul je među najatraktivnijim i najtraženijim cvjetovima. Omiljen je i za razne aranžmane, primjerice za ukrašavanje blagdanskog stola, jer dugo traje i osvježava prostor.
Tagovi
Autorica
