Zemlja šašave pšenice: Zašto baš sad pad cijene, pred žetvu?

Triput sam mijenjao koncepciju ove Poljoprivredne priče, razmišljajući koliko politički korektan želim biti i treba li mi to u ovom trenu. S jedne strane guta me operativa u bademu i nakon 12 sati dalmatinskog toplinskog vala nemam baš snage za analizirati i pisati. A i umoran sam od pšenice, napisao sam što sam mislio i sad je sve samo ponavljanje - osjećam se kao da utrljavam sol u ranu ljudima do kojih mi je stalo. Ipak, život me naučio da nema promjene bez boli, pa i sam pomalo mazohistički sudjelujem u tom ritualu.

S druge strane kad se nečeg uhvatiš onda tu moraš biti konzistentan. Puno sam se bavio pšenicom zadnjih godina, prije svega htio sam doći do što realnijih troškova proizvodnje i cijene koštanja - smatrao sam da je puno lupetanja i bilo kakva analiza i strateška promišljanja koja kreću nakon analiza mora biti kvalitetna baza.

Nastojao sam kroz svoje analize provući investijsku postavku proizvodnje uljarica i žitarica i pokazati zašto je pšenica loša investicijska postavka (i u kojim slučajevima je dobra).

Dalje nastojao sam da naši ratari shvate okvire unutar kojih se vodi njihova bitka za pšenicu - pa sam pisao o tome po kojoj cijeni proizvode ukrajinski ratari i zašto je to unaprijed izgubljena bitka.

Hrvatska vs ukrajinska pšenica: 60% da može, 100% da neće

Pisao sam i o porastu cijena pšenice u periodu 2000-2025 i porastu troškova proizvodnje.

Itd. Puno sam pisao o pšenici. Puno sam i naučio na tom putu. Sad ću to sve pokušati reflektirati na aktualni trenutak - predžetveno vrijeme A.D. 2026.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Svakog lipnja u Hrvatskom agraru se odigra ista predstava. Kombajni spremni, polja zrela, a otkupne cijene — niske. Fabijan pogleda cjenik, uzme kalkulator, izračuna i uzdahne. Pa opet posije pšenicu na jesen. Tako već dvadeset godina, kao neki sezonski mazohistički ritual koji kulminira u lipnju.

Ove godine scena je ista. Žitova kotacija od 17. lipnja: pšenica III klase s 11% proteina, isporuka lipanj–rujan — 150,00 EUR/t bez PDV-a. Samo tjedan dana ranije bila je 163 EUR/t. Trinaest eura po toni dolje u sedam dana, taman pred žetvu. Dovoljno za pravedan bijes ratara.

Zašto baš sad pad, pred žetvu? Najvećim dijelom zbog događanja na svjetskim tržištima nafte i geopolitike sukoba u Zaljevu — kad napetost popusti i nafta padne, za njom padnu i žitarice (veza nafta–žito stara je koliko i burza). Ali ispod tih kratkoročnih valova i dalje dominira jedna jednostavna činjenica: ponuditelja pšenice je više nego kupaca. Silosi širom svijeta su puni, dolar je loš, svjetska proizvodnja 2025/26 bila je rekordna, Argentina ide u rekordnu žetvu, a MATIF se cijelu godinu vrti oko 200 eura. Pritisak je na strani prodaje. Cijena pada.

Najprije poštena ograda oko cijene

Prije nego krenem kukati, budimo pošteni i prema cjeniku i prema sebi: tih 150 eura je donja granica, a ne ono što će većina dobiti. Najveći dio hrvatske pšenice nije čista, stočna III klasa — nego negdje na granici II i III klase, s pristojnim hektolitrom i proteinom. A to nosi bolju cijenu od one koju brzi pogled na cjenik sugerira. Dodajmo na to i koji euro koji iole veći ili ratar dobije kod svog otkupljivača.

Kad sve to zbrojim, dodao bih cjeniku petnaestak eura i računao s realnom prosječnom cijenom od oko 165 EUR/t. S tom, poštenijom brojkom idem dalje — jer ako već dokazujemo da se pšenica ne isplati, red je da to dokažemo na cijeni koju ratar stvarno dobije, a ne na najnižoj iz cjenika.

Moglo se prodati i skuplje

Nitko od dežurnih narikača i komentatora nije primjetio slijedeće: moglo se prodati i skuplje. Ako je kotacija bila prije 10tak dana 13 EUR/toni viša, zašto naši ratari to nisu iskoristili i prodali svoju robu po toj cijeni? Pa vidjelo se da je sukob pri kraju i da cijene kreću nizbrdo. Zašto ne shvatimo da je burza alat koji ne radi samo protiv nas, da postoje alati i znanja koja pomažu da burze rade za nas.

Ovo je alat koji se nažalost ne koristi dovoljno, tek najveće firme upravljaju svojim cjenovnim rizicima na ovaj način. I ovo je prostor u kojem se može/mora stvoriti platforma koja može donijeti koristi hrvatskim ratarima.

Pšenica se ne isplati, i tako će ostati

Dvije godine sustavno pratim troškove proizvodnje pšenice. Rod 2025. završio je na oko 1.290 EUR/ha troška, uz pad cijena gnojiva i sjemena u odnosu na 2024. Struktura izgleda ovako: Sjeme 119, Gnojivo 317, Zaštita 215, Mehanizacija + rad 430, Ostali troškovi + kamate 210. Ukupno ~1.290 EUR/ha. Naravno, svaki ratar ima svoju računicu, ali to je sve tu negdje - netko ima svoju zemlju pa neće računati zakup, a netko ima odlično tlo pa će trošiti manje gnojiva, možda je ove godine manje bolesti pa se uštedilo na zaštiti.

Hrvatski prosječni prinos je, po DZS-u, oko 6 t/ha.

Napomena: ja u tu DZS-ovu brojku od 6 t/ha ne vjerujem — kladim se da će Vjeko ove godine izvući preko 8 tona, Ivan oko 9, a Zlatko možda i preko 10 tona po hektaru. Ali to su vrhovi razreda, a ne prosjek, pa u računici svejedno ostajem na službenoj brojci.

Podijelimo li trošak s tim prinosom, cijena koštanja zrna ispada oko 215 EUR/t. Čak i kad od troška odbijemo 300 EUR/ha potpore, cijena koštanja pada tek na 165 EUR/t.

A sad spojimo to s prosječnom otkupnom cijenom od 165 EUR/t:

• Prihod od zrna (6 t/ha × 165 €/t)=990
• Potpora ~300
• Trošak proizvodnje ~1.290
• Dobit ~0 EUR/toni.

Pročitajte tu nulu još jednom. Na prosječnom prinosu i realnoj cijeni, hrvatski ratar tek izlazi na nulu — i to samo zato što mu država doplati 300 eura po hektaru. Skine li se potpora, prodaje pšenicu pedesetak eura po toni ispod vlastite cijene koštanja. Potpora od 300 EUR/ha nije profit; ona je proračunska zakrpa koja jedva pokrije strukturni hendikep.

Tko ima prosječan prinos, dakle, radi za nulu. Na solidnu zaradu od 300-tinjak EUR/ha mogu računati samo najbolji proizvođači na dobrim tlima, s 8 i više tona po hektaru. Za sve ostale, a to je većina, nula u poljoprivredi nije nula — nula je minus, jer posao stalno traži nova ulaganja u strojeve koje ratar nema iz čega financirati.

Nije loša godina — loše je desetljeće

Ovo nije peh jedne sezone. U 25 godina, od 2000. do danas, cijena pšenice u Hrvatskoj porasla je za faktor 1,40. U istom razdoblju glavni troškovi proizvodnje porasli su za faktor 1,8 do 3,4 — najviše rad i gnojiva. Svaka pojedina kategorija troška rasla je brže od cijene pšenice.

Pretvoreno u novac: hrvatski ratar danas na pšenici, bez potpora, ima oko 400 EUR/ha manje dobiti nego prije 25 godina. Pomnožite to sa 150.000 pšeničnih hektara koliko ih Hrvatska sije svake godine i dobijete 60 milijuna eura manje stvorene vrijednosti — svake godine. Koliko je to vrtića? Koliko hektara navodnjavanja? Koliko strojeva koji se neće obnoviti?

I da odmah razbijem popularni mit: nije istina da je cijena pšenice “ista kao prije 30 godina”. Točniji naslov glasi da je pšenica ove godine jeftinija nego prije 14 ili 18 godina (2008, 2012: dobre cijene pšenice, pogledajte gornji graf - isto tako ne spominje loše 2016 i 2017 kad je cijena bilo bitno niža nego danas). Ali ni to ratarima ne pomaže — jer dok je pšenica u dvadeset i pet godina poskupjela 65%, inflacija je iznosila preko 90%, zlato je naraslo 1.350%, a dionica Microsofta 1.600%. Pšenica je, investicijski rečeno, pušiona. Burza očito ne misli da je hrana važna.

Pohvala i pokuda

Jedna me stvar veseli. Ratari i ostali dežurni komentatori su napokon počeli iznositi troškove — ne više “teško je”, nego konkretno: toliko sjeme, toliko gnojivo, tolika cijena koštanja po toni. Kad ratar na stol stavi cijenu koštanja od 215 EUR/t, raspravu više nitko ne može odgurnuti emocijom. Brojke su jezik na kojem se napokon razumijemo.

Ali uz dobre brojke i dalje se prenosi previše lupetanja. Najčešća ovogodišnja: da pšenicu poskupljuju skok cijene goriva i gnojiva. Krenimo od gnojiva — tu je priča kratka: glavnina ratara osigurala je gnojivo ranije, po starim cijenama, pa na rod 2026. proljetni skok praktički nije ni utjecao. Računam ga, dakle, bez porasta. Tko nije kupio na vrijeme — jbg, taj ne kuži igru ili nema novca za igrati igru, ali to je njegov osobni promašaj, a ne sistemski trošak pšenice.

A gorivo? Plavi dizel jest ove godine ozbiljno skočio — u jednom trenutku do 1,09 EUR/l bez PDV-a. Ali na rod 2026. to gotovo ne utječe, i evo zašto: glavnina goriva potroši se ujesen, na obradi tla i sjetvi — a to je obavljeno u jesen 2025., po znatno nižoj cijeni plavog dizela. Skuplji dizel zahvatio je tek proljetne prohode — tri-čet’ri prolaza prskalicom i rasipačem — a ti prohodi troše malo goriva. Na ukupnih 120 l/ha cijeli taj skok dodaje 10–20 EUR/ha, što je na 6–7 tona prinosa dva-tri eura po toni. A dizel je u međuvremenu opet pao, cini se da će u žetvi biti opet standardnih 0,7 eur/l. Deset do dvadeset eura dodatnog troška po hektaru nije ono što ruši pšenicu. Pšenica nije neisplativa zbog jednog skupljeg proljeća — neisplativa je strukturno.

Otkupljivači nisu krivi

I još jedna stalna meta koju treba skinuti s nišana: otkupljivači. Žito, Podravka, Agroinvest grupa, Agronom, Mauthner — svake žetve isti refren, da oni “tlače seljaka” i drže cijenu nisko. Ne drže. Otkupljivači nisu krivi što je cijena pšenice niska.

Oni stoje između proizvođača i krajnjih kupaca — mlinova, izvoznika, prerađivača — i prilagođavaju se onome što tržište nudi. Njima je prilično svejedno je li pšenica 150 ili 250 eura po toni. Oni uvijek rade za istu razliku: jedan dio pokriva njihove troškove — silos, uskladištenje, logistika, financiranje otkupa— a drugi dio je, naravno, profit. Kad je cijena visoka, kupuju skupo i prodaju skupo; kad je niska, kupuju jeftino i prodaju jeftino. Marža ostaje ista.

A što bi drugo i bilo nego da rade za profit? Svi mi radimo za profit. Ratar sije da zaradi, ja piskaram da zaradim (odnosno pokušavam :)). Pa otkud onda očekivanje da bi baš otkupljivač jedini trebao raditi bez zarade, za ljubav prema seljaku? To nije posao, to je dobrotvorni rad — a dobrotvorni rad ne drži silose u funkciji i kamione na cesti. Otkupljivač je glasnik, ne uzrok. Cijena pšenice formira se na MATIF-u i u talijanskim mlinovima, ne na rampi silosa u Đakovu.

Ljutiti se na otkupljivača zbog niske cijene isto je kao razbiti termometar jer pokazuje da je hladno.

Bitka koju ne možemo dobiti

Jer pšenica je globalna roba čiju cijenu diktiraju Rusija, Ukrajina, Argentina, Australija i SAD — zemlje koje proizvode na velikim parcelama, neke na crnicama, uz nisku cijenu rada (ili su brutalno efikasni) i bez skupih EU regulatornih opterećenja. Ukrajinac pšenicu proizvodi uz cijenu koštanja od nekih 135–150 EUR/t. Razlika nije u inputima — sjeme, strojevi, gorivo su svuda otprilike jednaki. Razlika je u tri stavke koje kod nas nećemo i ne možemo promijeniti: zakup zemlje, kvaliteta tla i cijena rada.

Hrvatska je postala preskupa zemlja za proizvodnju pšenice, i tu bitku ne možemo dobiti — ni s 300, ni s 500 eura potpore po hektaru. Dolijevati novac u pšenicu znači financirati izgubljenu bitku s ukrajinskim crnicama. A da budem pošten prema vlastitom ministarstvu: glavninu te logike — plati po hektaru, bez obzira na rezultat — ne kroji Zagreb nego Bruxelles, kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku EU. Hrvatsko ministarstvo pleše u uskom prostoru, provodeći pravila pisana za 27 zemalja, od atlantskih ravnica do dalmatinskog krša. Naša poslovična nekonkurentnost i lošiji proizvodni rezultati od zapadne konkurencije ne pomažu. Kao što ne pomaže niti nedostatak domaćeg tržišta (industrija, stočarstvo), pa većina naše pšenice završi u Italiji natjecajući se sa ukrajinskom. A na tom putu nestane i 30 - 40 EUR/toni više koje dobije talijanski ratar za svoju pšenicu, a hrvatski ne dobije jer netko treba platiti prijevoz do Italije.

Rješenje, dakle, nije više novca za potpore za pšenicu. Rješenje je usmjeriti i ono malo manevarskog prostora što ga imamo — u nacionalnom dizajnu mjera, preraspodjeli, vezanim plaćanjima — prema onome što stvarno stvara vrijednost: kulturama i nišama gdje su hrvatska klima i zemlja prednost, preradi, ugovorenoj proizvodnji, navodnjavanju. Rješenje je i u povećanju znanja i primjeni novih tehnologija.

A da tržište već šapće smjer, vidi se na onoj istoj Žitovoj kotaciji od 17. lipnja: pšenica 150, ali uljana repica 462 i suncokret 440 eura po toni.

• 3,5 tone/ha uljane repice nosi rataru 1617 EUR/ha a 8 tona pšenice 1320 EUR/ha.
• 3,5 tone/ha suncokreta nosi rataru 1540 EUR/ha, a 8 tona pšenice 1320 EUR/ha.

Troškovi proizvodnje su vrlo slični kod repice, nešto niži kod suncokreta. Signali su tu, crno na bijelo, na istom listu papira. Pitanje je hoćemo li ih čitati — ili ćemo i dogodine sijati pšenicu, gledati u nebo i čekati rat, pandemiju ili čudo. Muke po pšenici, isti tekst, izdanje 2027.

Ministarstvo mora nešto napraviti

Ja sam uvjereni zagovornik slobodnog tržišta i njegovih koristi za nas kao društvo u cjelini, pa je činjenica da pozivam regulatora da nešto napravi sama po sebi oksimoron.

Ipak nešto sam shvatio u zadnjih godinu dana - u poljoprivredi, policy je sve. U zemlji u kojoj ne postoji udruživanje poljoprivrednika, u kojem je tržište pšenice 50% van RH i u kojem su nam MATIF cijene nedostižne zbog transporta do Italije, u poslu kojem smo očito nekonkurentni u proizvodnji (preskupi za Istok, neproduktivni za Zapad) i u zemlji u kojoj se prosječan seljak ne želi mijenjati jedino rješenje može donijeti neka politika (policy). Odnosno Ministarstvo i Vlada.

Naš ratar sve više shvaća da se mora mijenjati, ali ne zna što bi proizvodio. Naš otkupljivač je svjestan da ratari moraju prozvoditi da bi oni mogli stvoriti vrijednost. Naše Agencije i Ministarstva nemaju smisla ako nam se selo uruši. A naše društvo ne smije ostati bez prehrambene samostalnosti. Rješenja nisu laka jer da jesu netko bi ih već smislio, ali bez djelovanja prolaziti ćemo i dalje svake godine mazohistički ritual u lipnju.

Jel’ se skupilo dovoljno boli da se pokrene promjena? I kako ta promjena treba izgledati? Vidjet ćemo, kažu slijepci.