Ako današnji poljoprivredni proizvođač želi od svoga rada dostojanstveno živjeti, mora pratiti trendove i navike kupaca te im se prilagoditi kako bi svom proizvodu dali dodanu vrijednost i uspješno ga prodali.
Većina povrća kojim opskrbljujem svoje kućanstvo dolazi direktno od proizvođača. Samo ovaj tjedan mi je moj Damir donio jaja, svinjsku mast, salatu, poriluk, krumpir, luk i sve drugo sezonsko povrće. Da, donio mi je jer ne stignem na tržnicu preko tjedna. Ja mu pošaljem SMS, a on mi sutradan na posao donese sve što trebam i što on taj tren ima. On meni robu, ja njemu novce i svi zadovoljni.
No, većina ljudi, posebno moje generacije, povrće, voće i druge proizvode kupuje u supermarketima. Nije im za zamjeriti jer nas vrijeme gazi i nema svatko (ili se ne sjeti da bi to moglo biti rješenje) svog Damira i njegovu poljoprivrednu zadrugu, da mu donese što mu je potrebno taj tjedan za kuhanje. A u supermarketima ponuda samo takva - povrće koje ne moraš ni prati ni rezati, već je gotovo za kuhanje - bilo svježe, zamrznuto, konzervirano ili već napola pripremljeno - već spremno za mikrovalnu.
I sve je više takve hrane jer je sve više onih koji takvu hranu konzumiraju. No, u tom prehrambenom lancu valja se zapitati - koliko na kraju poljoprivrednik zaradi?
Nedavno smo objavili informaciju o tome kako u Americi (SAD) za svaki dolar kojega potrošači odvoje za hranu, samo 7,8 centi ide američkom farmeru.
Za svaki dolar potrošen na hranu američki poljoprivrednik dobije tek 7,8 centi
Kada se ne bi bavio direktnom prodajom nego svoju robu prodavao otkupljivačima, ostalo bi mu još manje.
Na našim prostorima ovakav prosjek nije izračunat, a i pitanje je hoće li američki trend pripreme hrane ikada u takvom obimu zaživjeti kod nas.
Ipak, danas potrošači, posebno Milenijalci pa i na našim prostorima, sve manje kuhaju kod kuće. Hrane se u restoranima, menzama i kao, što smo spomenuli, kupuju već obrađenu hranu. Takvu je hranu netko morao očistiti, narezati, termički obraditi, transportirati i još mnogo drugih procesa obaviti prije nego ona završi na nečijem tanjuru.
Oni svoju hranu skupo plate, a farmer dobiva mrvice.
Zbog toga bi povrćari, voćari, ali i stočari svojoj hrani trebali dati dodanu vrijednost. Imamo sjajnih primjera gdje voćari, posebno kada se udruže, uspijevaju opstati jer od svojih plodova prave rakije, pekmeze, sokove i druge proizvode koje plasiraju ne samo na tržnicama, nego i sajmovima diljem zemlje.
Povrćari od svojih plodova izrađuju kiselu i slatku zimnicu - od običnih kiselih krastavaca preko ajvara do egzotičnih pekmeza od zelene rajčice i tikava.
Mlijeko krava, koza i ovaca sjajna je sirovina za sve vrste sireva koji su sve više na cijeni u svijetu, a naše podneblje, bogato ljekovitim biljem takvim proizvodima može dati poseban štih na kojemu se može stvarati poznati brend.
I koji god članak o ovakvim proizvođačima čitali, oni u većini slučajeva tvrde da za njihovim gotovim proizvodima vlada prava pomama i da ne stignu napraviti onoliko koliko mogu prodati.
Osim na tržnici, pogotovo mlađi proizvođači sve se češće odlučuju na prodaju putem interneta, većinom Facebook društvene mreže na kojoj prate proizvodnju u svakoj njezinoj fazi što se kupcima posebno sviđa. Kupci naručuju proizvode, a proizvođači im naručeno dostavljaju na kućni prag. Istina, ovakav način proizvodnje povećava cijenu proizvoda, ali i priliku za bolju zaradu.
Danijel Tkalec: Početak prodaje je bio težak - uspio sam pomoću Facebooka
Važno je znati i svoj proizvod plasirati - pronaći adekvatno rješenje za ambalažu, znati ga prezentirati i ponuditi na pravim mjestima, no savjeti o ovom dijelu poslovanja, uvijek se mogu naći na internetu ili od drugih, uspješnih proizvođača.
Zaključak je da ako današnji poljoprivredni proizvođač želi dostojanstveno živjeti od svoga rada, mora pratiti trendove i navike kupaca te im se prilagoditi kako bi svom proizvodu dali dodanu vrijednost i uspješno ga prodali.
Tagovi
Autorica
