U borbi protiv suše postoji rješenje koje i dalje izaziva strah: Što GMO zaista jest?

Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća biotehnološka industrija počela uvoditi prve genetski modificirane usjeve, javnost nije dobila udžbenik - dobila je naslove. A naslovi su bili dramatični. Frankenhrana. Genetski mutanti na vašem stolu. Korporacije prepisuju DNA. Geni muhe u rajčici.

U takvoj atmosferi nije ni čudo što je prosječni građanin zaključio da se radi o nečemu opasnom, neprirodnome i u osnovi - nepoštenom.
No tu leži ključni nesporazum koji traje do danas: genetska modifikacija nije izum korporacija. Ona je nastavak procesa koji je star koliko i sama poljoprivreda.

Hibridizacija: GMO koji smo oduvijek jeli

Zamislite kukuruz koji je rastao u Meksiku prije deset tisuća godina. Tanka stapka, nekoliko zrna, gotovo ništa. Taj kukuruz - teosinte - predak je svega što danas vidite na slavonskim njivama. Nije mutirao spontano. Generacijama su ga seljaci selektirali: uzimali su sjeme najboljeg klipa, sijali ga, opet birali, pa sijali. Taj postupak, koji danas zovemo selekcija i hibridizacija, jest genetska intervencija. Spora, neciljna, ali genetska.

Moderna hibridizacija ide korak dalje: križamo dvije linije iste ili srodnih vrsta kako bismo u potomku dobili poželjne osobine oba roditelja. Hibridi koje danas siju hrvatski poljoprivrednici rezultat su desetljeća takvog napornog i sustavnog rada (hvala vam, agronomi). Nitko ne pita je li hibridni kukuruz "prirodan". Nitko ne traži studije o sigurnosti hibrida koje su osmislili agronomi pedesetih godina. A genetska je intervencija bila itekako prisutna - samo sporija i manje precizna.

GMO je, u tom smislu, samo preciznija alatka. Umjesto da čekamo slučajnu rekombinaciju u polju, znamo točno koji gen želimo, odakle ga uzimamo i što će raditi. To nije ništa čudovišnije nego što je mikroprocesar čudovišniji od abakusa - oboje služe istoj svrsi, ali jedan to radi preciznije.

Što genetska modifikacija zapravo jest

Gen je uputstvo. Komadić DNA koji stanicu uči da napravi određeni protein. Svaka živa stvar, od bakterije do čovjeka, sastoji se od gena koji rade upravo to. Kada genetski modificiramo biljku, ubacujemo jedno takvo uputstvo koje ta biljka inače ne bi imala. Ili pojačavamo. Ili isključujemo neko postojeće.

Klasični primjer je Bt kukuruz. U njega je ubačen gen iz bakterije Bacillus thuringiensis koji biljci omogućuje da sama proizvodi protein toksičan za određene insekte-štetnike. Taj isti protein koristili su ekološki poljoprivrednici desetljećima - kao biopesticid u spreju. Razlika je samo u tome što biljka sada to radi sama, iznutra, bez prskanja.

Ili zlatna riža. Biljka modificirana da proizvodi beta-karoten - prekursor vitamina A - u zrnu. Razvijen je na neprofitnoj osnovi kako bi pomogao populacijama u jugoistočnoj Aziji gdje nedostatak vitamina A godišnje uzrokuje sljepoć u stotina tisuća djece. Nije ga razvila korporacija zbog profita. Razvili su ga znanstvenici radi djece.

Što kaže znanost - jasno i bez zadrške

Rasprava o sigurnosti GMO-a za ljudsko zdravlje nije otvorena. U znanstvenoj zajednici ona je zatvorena - i to jednoglasno. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) zaključila je da GMO hrana, dostupna na međunarodnom tržištu, nije rizična za ljudsko zdravlje.

Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) provela je stotine procjena i ni jedna nije pokazala rizik koji bi bio veći od onog kod konvencionalnih usjeva. Američka nacionalna akademija znanosti objavila je 2016. godine sveobuhvatnu analizu više od 900 studija provedenih od 1996. do 2015. - i zaključila da nema dokaza o štetnosti GMO hrane po zdravlje ljudi ili životinja.

Paradoks je golem. Niti jedna tehnologija u povijesti prehrambene industrije nije bila podvrgnuta tolikom broju neovisnih znanstvenih analiza kao GMO. I niti jedna nije izašla čistija. I manje prihvaćena.

Usporedite to s tisućama biljnih sorata koje su nastale mutagenezom - izlaganjem sjemena zračenju ili kemikalijama kako bi se izazvale slučajne mutacije i nadali se korisnima. Ta metoda, koja je dala brojne sorte koje danas smatramo "prirodnima", nikada nije prolazila kroz ovakve regulatorne provjere. A ipak je, i to sasvim opravdano, smatramo sigurnom.

Hrvatska i GMO: zabrana koja nas skupo košta

Hrvatska je, poput većine članica EU-a, zabranila uzgoj genetski modificiranih usjeva na svom teritoriju. Razlog nije znanstveni. Razlog je politički i - što je najviše zabrinjavajuće - emotivan.

Što to konkretno znači za hrvatskog poljoprivrednika? Znači da ne može sijati sorte koje su otpornije na suše u godinama poput prošlogodišnjih, kada su mnogi ratari gledali kako im usjevi gore na polju. Znači da mora trošiti više pesticida jer nema pristup usjevima koji su sami po sebi otporniji na štetočine. Znači da plaća više za inpute i dobiva manje na izlazu.

Istovremeno, uvozimo i koristimo GM soju i kukuruz kao stočnu hranu - potpuno legalno, potpuno regularno, bez ikakvih etiketa upozorenja. Meso koje jedemo potječe od životinja hranjenih GM usjevima. Ta je praksa u EU normalna i neupitna. Ali uzgajati te iste usjeve na hrvatskom tlu - to nam nije dopušteno. Logika koja stoji iza tog paradoksa nije znanstvena. Ona je politička fikcija održavana strahom.

Ekološka dimenzija: GMO kao saveznik, ne neprijatelj

Jedan od najvećih nesporazuma je taj da se GMO i ekološka poljoprivreda postavljaju kao suprotnosti. No upravo suprotno može biti točno.
Usjevi otporni na štetnike znače manje pesticida u tlu i vodotocima. Usjevi otporni na sušu znače manje potrebe za navodnjavanjem i manje pritiska na vodne resurse.

Usjevi s višim prinosom znače da ista količina hrane može biti proizvedena na manjoj površini - što oslobađa prostor za prirodu. Prema analizi objavljenoj 2024. godine, uvod GM usjeva u zemljama gdje su legalni smanjio je upotrebu pesticida za 37% i povećao prinos za 22%.

Ovo nije industrija koja uništava prirodu. Ovo je, pravilno primijenjena, tehnologija koja bi mogla biti jedan od ključnih alata u prilagodbi poljoprivrede klimatskim promjenama koje već kucaju na vrata slavonskih polja.

Što ne znači da je sve u redu

Bio bih nepošten kada bih rekao da s GMO-om nema nikakvih pitanja vrijednih razmatranja. Ima - ali ta pitanja nisu biološka. Ona su ekonomska i etička. Pitanje patenata nad sjemenom i ovisnosti malih poljoprivrednika o korporacijama koje kontroliraju to sjeme legitimna je briga. Pitanje bioraznolikosti - što se događa kada jedan hibrid dominira krajolikom - zaslužuje pažnju. Pitanje etiketiranja i prava potrošača da zna što jede potpuno je opravdano.

Ali ta su pitanja o tržišnoj moći i transparentnosti - ne o štetnosti po zdravlje. Miješanje tih razina rasprave jedan je od razloga zašto smo zapeli u krivom dijelu debate.

Zaključak: vrijeme je za odraslu raspravu

Kao netko tko je život posvetio (između ostaloga) veterinarskoj medicini i znanosti - mogu reći ovo: gen je neutralan. Nije dobar ni loš. Ovisi o tome što kodira i u kojem kontekstu se izražava. Genetska modifikacija nije dobra ni loša sama po sebi. Ovisi o tome što se modificira, zašto i s kojim ciljem.

Hrvatska poljooprivreda suočava se s demografskim slomom, klimatskim promjenama i konkurentskim pritiscima iz cijelog svijeta. U takvom kontekstu, odbijati znanstveno verificirane alate zbog strahova koji nemaju utemeljenja u dokazima - luksuz je koji si ne možemo priruštiti.

Nije riječ o tome da svi moramo sijati GM usjeve. Riječ je o tome da imamo pravo birati, na temelju činjenica, a ne strahova. I da naši poljoprivrednici imaju pravo pristupiti tehnologijama koje im mogu pomoći da prežive slijedeće desetljeće. Nasljeđivanje je konzervativno po prirodi - gen koji radi dobro, ostaje. Možda je došlo vrijeme da i naša agrarna politika nasljeđuje ono što radi: dokaze, a ne dojmove.

Kolumna izražava isključivo stavove autora.