Turizam vs. Poljoprivreda. Lorencin vs. Jakovina

Iza nas je prošla špica turističke sezone i čitava javnost bruji o rekordno dobrim rezultatima turističke 2015. godine. Nasmijani resorni ministar Lorencin svakih nekoliko dana od početka sezone izlazi sa očekivanjima i ostvarenim rezultatima.

Može se čuti, vidjeti i osjetiti ambicija da budemo bolji i da se vrlo kompetitivno uspoređujemo sa glavnim konkurentima u sektoru i regiji: Grčkom, Turskom, Italijom, Španjolskom. Dojma sam da tu ima i znanja i volje i energije. Oni analiziraju podatke, gledaju gdje smo i čini mi se upravljaju prema onome gdje želimo biti.

Kuda ide ovaj brod?

I to je danas jedan uspješan sektor. A imamo i još jedan. U jednom drugom resoru, Ministarstvu poljoprivrede godinama pričamo o nevoljama, apatiji padu količina i cijena. Mjerama koje se donose, ali ne pogoduju razvoju gospodarstava u ruralnim prostorima. Ljudi napuštaju svoje domove i odlaze dalje.

U izjavama vodećih ljudi ne vidimo niti ambiciju niti znanje, kao niti da kapetan zna kuda brod ide. Dojam je da je osnovna ideja navigacije da se brod ne nasuče, a to što mIjenja kurs svakih godinu dana i vrti se u krug, nije nekakav poseban problem. Da bude odmah jasno, to nije slučaj samo ove garniture, nego kronična pojava u agraru, što je još gore jer je i problem time teže rješiv.

Zašto je nešto najnormalnije postalo utopija?

Vjerujem da svi koji čitaju ove retke sanjaju dan kada ćemo dobiti prave ljude u vodstvu poljoprivrede koji će izaći pred svoje biračko tijelo i Andriji Jarku u mikrofon saopćiti kako će Hrvatska ove godine proizvesti 3% više voća, 6% više povrća, 4,2% više mlijeka, 14% više mesa. Kako ćemo izvesti 7% više finalnih proizvoda i kako nam je uvozno-izvozna bilanca u segmentu hrane postala pozitivna.

Kako nemamo zaliha vina i da ćemo biti prisiljeni podići cijene. Da je tolika potražnja za maslinovim uljem da ćemo morati podići novih 300 hektara maslinika u sljedećih godinu ili dvije. I da ministar ponosno gleda u kameru, a Andrija ostane bez pitanja. Nije dobro kada nešto najnormalnije postane utopija.