Štavljenje i izrada odjevnih predmeta od kože starije je od poljoprivrede

Prema poznatim podacima, štavljenje kože i izrada odjevnih predmeta od nje starije je od poljoprivrede. Još u lovačko - sakupljačka vremena, ljudi su pokušavali stati u kožu ulovljenih životinja. Brzo su primijetili da ista, kad se skine s lovine, postane kruta i potpuno nepogodna za odjeću. Domišljali su se na razne načine, koristeći različite masnoće i sokove biljaka, tanin iz kore drveća, vodu i oštro kamenje, dok nisu pronašli čarobni postupak koji je davao rezultate.

U pradavna vremena, štavljenje i uopće obrada kože, s krznom ili bez njega, bilo je, kako izgleda, posao najstarijih u zajednici koji su znali znanje i djece koja su gazila i rastezala kožu. Neki od sastojaka koji se upotrebljavao za ovaj postupak bili su otrovni, drugi su izuzetno neugodno mirisali, a treći podrazumijevali obje osobine. Svejedno, ljudi su se počeli odijevati, a zatim i obuvati, u kožu.

Unosno zanimanje

Poljoprivredna kućanstva tih drevnih vremena sama su štavila kožu za odjeću i obuću svojih članova. Već u antičko doba, obrada kože i izrada korisnih predmeta od nje postaje unosno zanimanje. U srednjem vijeku, zanatlije formiraju cehove, a države reguliraju njihovo djelovanje kako bi kontrolirala trgovinu. Do suvremenog doba, koža je ostala fascinantan materijal za izradu kvalitetne obuće, odjeće i opreme, od novčanika do čizama i od tople kožne jakne do kapa i presvlake za namještaj i automobilska sjedala. 

Narodna zimska nošnja svih naroda u Europi podrazumijeva i kožne odjevne predmete. Pokreti i grupe koji osuđuju upotrebu kože - zbog ubijanja životinja i prerade štetne za ljudsko zdravlje - pojavili su se relativno nedavno. Prema izvješću Ujedinjenih naroda, 99 posto kože koja se koristi u modnoj industriji potječe od životinja koje su namijenjene za klanje i ljudsku prehranu, a najveći izvoznici sirove kože su Indija i Kina. 

Kožuhari, ćurčije

Poljoprivrednici, posebno imućniji, rado su se odijevali u kožu. Majstori kožari izrađivali su zimske odjevne predmete. Kožuh, pršnjak, remeni, bunde, sve se to kupovalo od majstora na tržnici, vašaru ili direktno u radnji.

Zanat su uz majstore učili šegrti. Za šegrte su uglavnom uzimana siromašna djeca iz brojnih obitelji, kako bi kad izuče zanat, mogla pomoći roditeljima. Učili su zanat nekoliko godina, a od 1900. godine šegrt je morao imati završenu osnovnu školu. Koristila se većinom janjeća i ovčja koža u velikim količinama, koja se solila, posipala gipsom i brašnom u jednakom omjeru, otresala, sušila i gulila posebnim alatkama u nekoliko navrata da bi postala dobra za obradu.

Majstori su nabavljali kožu ili direktno od poljoprivrednika ili od seoskih mesara, a bilo je i vrlo ozbiljnih trgovaca kožom. Do danas, zanat nije izumro, ali kožarske manufakture su znatno rjeđe, kožni predmeti kupuju se u trgovinama i koža se često zamjenjuje jeftinijim materijalima koji se brže obrađuju.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor