Posebno povijesno hrvatsko školjarsko ulje postaje nezamjenjivo u potrošnji kao izvorni tradicijski kakvonosni proizvod sa zemljopisnim podrijetlom.
Još traje berba maslina. Stalno se vodi zanimljiva polemika o otočkom (bodulskom), odnosno školjarskom ulju i starinskoj preradi.
Postavlja se pitanje, koje maslinovo ulje kao potrošači više volimo? Je li ono prerađeno u hladnom tiještenju ili u toploj preradi? Je li ono od maslina čuvanih u bačvi s morskom vodom ili prerađeno od netom ubranih?
Razmatraju se i rokovi berbe, neki su za berbu zelenih maslina, neki zrelih.
Govorimo o školjarskom ulju s naših hrvatskih školja, postojbini uljarstva. Primjerice o preradbenim starorimskim torkulima u Mulinama ili po hrvatski Mlinovima, gdje su se masline torkulale od pamtivijeka i pravilo najfinije ulje.
Ulje zlatno žute do zelenkaste boje, harmoničnog slatkastog okusa i blagog vonja.
Punog voćne maslinske slasti od domaće grambučele, drobnice, oblice, orkule i levantinke, prošarano tisućljetnom poludivljom oštricom.
U školjarskoj preradi dobije se ulje nultog djevičanstva, ali i ono pune zasićenosti masnim kiselinama. Zatim i ono najvrijednije s najviše antioksidansa i sadržaja linolne uljne kiseline s količinom i odnosom gotovo kao u čovjeka.
Cijeni se i jedno i drugo i treće. Ono jače punije, slađe i slasnije ulje, dapače i više. Jer su u ranije doba itekako nedostajale kalorije za teški rad težaka i ribara.
Danas kada se traži maslinovo ulje više za vonj i začin, za pikantni gorči okus, mnogi su spremni povjerovati i industrijskoj preradi i tu je neizbježni novi stručni nadzor.
Stare proizvoditeljice Europske unije već su odredile svoje maslinike za proizvodnju velikog broja asortimana, načina uzgoja i prerade koje daju veliki broj zaštićenih proizvoda od maslina i ulja. Određujući se s jedne strane za industrijski uzgoj i preradu, a s druge strane za okolišno maslinarstvo.
Negdje oko petine sredozemne proizvodnje maslinovog ulja pripada drugačijim starinskim preradama u okolišnoj (eko) proizvodnji, tzv. robusta tipova ulja.
Zanimanje potrošača za ovu vrst proizvoda u snažnom je i neprekinutom rastu.
Hrvatsko, u prvom redu školjarsko, ali i obalno i zaobalno maslinarstvo, sitne obiteljske proizvodnje na malim parcelama i drevnim kultivarima sa svojom posebnom preradom, mora koristiti sve prednosti okolišne proizvodnje.
Tzv. školjarsko ili bodulsko ulje do sada je postizalo najviše cijene, zahvaljujući vjerodostojnosti sitne obiteljske proizvodnje s naglašenim okolišnim čimbenicima.
Struka je ovdje obilato koristila nataloženo tisućljetno znanje i treba ju poštovati. Naša dužnost je poslušati ljubitelje tradicije i okoliša predstavljene u velikom broju potrošača ovog ulja, nastalog prema njihovim ukusima, zahtjevnostima i željama. Takvo ulje treba zaštiti, pripremiti ga i ponuditi tržištu.
U prilagodbi tisućljetnih potrošačkih ukusa, mirisa i boje, školjarsko, bodulsko ili liburnsko ulje kao ga neki nazivaju, dobiveno od provjerenih povijesnih sorata u starinskoj preradi na malim gospodarstvima i sitnoj proizvodnji, čuvano u kamenicama, zatamnjeno i zaštićeno murkom ili uljnom sriježi, takvo posebno povijesno hrvatsko školjarsko ulje postaje nezamjenjivo u potrošnji kao izvorni tradicijski kakvonosni proizvod sa zemljopisnim podrijetlom.
Potrošači ga cijene zbog tečnosti, ugodnog vonja, može ga se piti i jesti, posebnog je mirisa zrelih plodova, zlatno žute boje, punog aromatičnog okusa. Buduća tržna znamka ulja, temeljena na ovim odrednicama koje prihvaćaju i proizvođači i potrošači, usuglasit će jedinstvenu prosudbu kakvoće, odnosno posebne vrijednosti hrvatskog školjarskog ulja.
Tagovi
Autor
