Prošlost jest važna, ali nije važnija od budućnosti

Predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Željko Mihelić u jučerašnjem je obraćanju medijima potencirao očito. Utvrdio stanje domaćeg agrara, s kojeg se ne pomičemo desetljećima.

"Moramo imati hrabrosti pogledati se u ogledalo i priznati si surovu istinu: proizvodnja žitarica na ovako usitnjenim površinama i rascjepkanim parcelama u Hrvatskoj jednostavno nije, niti može biti, isplativa na globalnom tržištu”, istaknuo je čelnik organizacije poljoprivrednika ne tražeći krivca u drugima i dodao:

"Mi se s našim usitnjenim posjedima ne možemo boriti protiv ekonomije obujma (...). To je matematički nemoguće. I upravo zbog tih naših strukturnih mana, danas smo dovedeni u poziciju da budemo sirovinska kolonija. Izvozimo jeftinu sirovinu, a uvozimo skup gotov proizvod“, naglasio je.

Car je gol

Car je gol. Mihelić je rekao ono što svi vide i misle, ali nisu naglas govorili o tome, jer to nije odveć popularno. Uvriježeno je mišljenje da glasači vole teme ustaša i partizana, pravih i krivih domoljuba, ali ne i tamo neke teme života sela i seljaka.

Njegov istup sugerira da niti birači niti politika neće moći dovijeka zaobilaziti probleme.

Hvala čelniku Komore, jer važno je pogledati istini u oči, krenuti dalje na realističnim osnovama.

A kako dalje? Što je realizam naše poljoprivrede?

U tome nam mogu pomoći brojevi, oni (navodno) ne lažu.

Naša je struktura izrazito nepovoljna. 152.000 poljoprivrednika na 1,2 milijuna hektara sugerira da je prosječna farma velika 7,89 hektara. Odnosno mala. Mikro.

S tom veličinom na globalnom tržištu smo u problemu, pogotovo kad pogledamo druge trendove - depopulaciju, klimatske promjene, pad interesa za poljoprivredu, kompleksnost regulative, otvorene granice, dinamične mijene ponašanja potrošača…

Usporedbe radi, na temu koliko smo u dubiozi, evo nekoliko primjera iz našeg Europskog dvorišta.

Mi možemo što drugi ne?

Nedavno sam posjetio Finsku, oni na 2,2 milijuna hektara imaju 40.000 poljoprivrednika, uz trend pada broja. A pazite sad ovo, 1950. ih je bilo 465.655. Dakle, danas ih ima manje od 9% od broja koliko ih je bilo prije 75 godina. Unutar jednog stoljeća. I nije lako ni danas tamošnjim poljoprivrednicima. Tržište, klimatske promjene, radna snaga, financiranja, administracija itd. Ni tamo mladi ne stoje u redu da se bave zemljom i stokom.

Švicarska je 2023. imala 48.000 poljoprivrednika na milijun hektara, uz godišnji pad broja proizvođača od 2% godišnje.

Belgija na 1,35 milijuna hektara ima 35.000 poljoprivrednika uz, pogađate, dugogodišnji trend smanjenja broja poljoprivrednika.

Ima tih primjera još.

Finska poljoprivreda: Početak mudrosti leži u prihvaćanju realiteta

Pa zašto misliti da mi možemo zadržati 5 puta više proizvođača od Belgije u odnosu na temeljni resurs, zemljište, a dijelom smo otvorenog tržišta?

Domaći konzultanti u poljoprivredi nerijetko ističu da je naš potencijal na razini 30-ak tisuća gospodarstava.

Dok poljoprivrednici vape za dodatnim površinama, nama brojne parcele ostaju zapuštene. S razlogom. Usitnjenost je na granicama paradoksa, a mi od osamostaljenja do danas, u Hrvatskoj nismo uspješno završili niti jedan proces komasacije.

Dok farmama nedostaje zemljišnog volumena, nacionalna inventura pokazuje da nam je u 20-ak godina više od 50.000 hektara poljoprivrednog zemljišta zaraslo u šumu! Komparacije radi, to je površina Belja i Žito grupe zajedno?! I sve to dok, ponavljam, poljoprivrednici vape za dodatnim površinama.

Nije li vrijeme za poduzimanje? Za promjenu trenda? Vrijeme za stvaranje bolje podloge za budućnost?

Upravljanje promjenom

Ako znamo gdje smo danas, i gdje želimo biti sutra, valja napraviti plan što trebamo činiti da bi došli na cilj. Nakon toga i provesti isti. Ovu temu literatura definira kao upravljanje promjenom.

Zakon o nasljeđivanju je nužno promijeniti, jučer. Ne možemo naprijed ako ne zaustavimo kontinuirano cjepkanje teško stvorenih ekonomskih cjelina.

Moramo početi provoditi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji kaže da se zemljište mora držati pogodnim za proizvodnju. A vlastitim očima vidimo da to nije slučaj. Šire se bolesti, i ovi malobrojni što rade, imaju problem zbog ovih što ne rade.

Ima li budućnost društvo u kojem neradnik ima veća prava od radnika? Ili još gore, mrtav od živog?

Moramo imati čisto stanje u zemljišnim knjigama. U najkraćem roku definirati vlasnike. Puno je čestica na umrlima. Valja naći načine da se dio zapuštenog vrati u proizvodnju. Onima koji žele raditi, dok ih još ima.

Zašto ne poticati spajanje, primjerice? Motivirati proizvođače da se dva-tri entiteta spoje u jedan? Ima niz primjera gdje je to primjenjivo.

Treba nastaviti poticati udruživanje, nagrađivanjem svakog zajedničkog djelovanja. Dvoje kupuje sušaru popola, zašto da ne? Troje želi zajedničku promociju, odlično, podržimo ih! Njih 10 iz sela želi zajedničku svinjogojsku farmu, dapače!

Ne vidim spornim ni poticanje gašenja ili prodaje gospodarstava. Takve prakse postoje u EU. Ima onih koji žele izaći iz posla, zašto im ne pomoći, stimulirati? Ako kod ribara model funkcionira, zašto ne bi u agraru?

Zašto ne stimulirati zamjene zemljišta koje za posljedicu imaju okrupnjavanje?

Naš zajednički cilj mora biti razvoj proizvođača, a proces smanjenja broja istih učiniti manje bolnim. Da onima koji žele omogućimo rast, kao i dostojanstven izlazak onima koji se ne žele više baviti tim poslom. Onima koji žele naprijed, osigurati adekvatne financijske instrumente.

Nedostaje nam dodatne raznovrsne ekonomske aktivnosti u ruralnim prostorima.

Važno je pogledati istini u oči.

Da, imat ćemo manje poljoprivrednika, to je činjenica.

Za manje bolnu tranziciju treba novca i multiresorni pristup. Samo dio rješenja je u Ministarstvu poljoprivrede. Treba dugoročan plan i konsenzus da prestanemo izvoziti jeftinu sirovinu, a uvoziti skup gotov proizvod. Da se maknemo od neodrživog, o čemu govori Mihelić, a često piše i Malić.

Važno je da to proizvođači prepoznaju i podrže.

Puno je emocija u raspravama na ovu temu, a, čini se, premalo racija. Sve zbog složenih odnosa proizašlih iz kaotične prošlosti, oko koje se i danas lome koplja.

Da, prošlost jest važna, ali nije važnija od budućnosti.