Oko čega se ne slažu EU administracija i EU poljoprivrednici?

Sve ono o čemu pričam o glavnim temama koje muče Mirka i Slavka, a to su klimatske promjene zbog kojih ne mogu više ostvarivati prinose kakve su imali ranije, niske cijene svojih proizvoda u vrijeme rasta troškova energije, strojeva, rada, povećane troškove proizvodnje zbog sve strožih okolišnih zahtjeva za ostvarenje potpora te regulative za smanjenje pesticida itd. - muči i svakog drugog europskog poljoprivrednika.

Sada bolje razumijem gledišta i iz pozicije EU administracije i poljoprivrednika, pa je vrijeme za moju prvu pravu EU priču.

Kako i hrvatski proizvođač prolazi kroz transformaciju svojih proizvodnih praksi zbog prilagodbi novim regulatornim zahtjevima koje donosi Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike, bitno, zapravo najvažnije je, razumjeti glavne procese koji oblikuju europske agrarne politike. Dosta je nezadovoljstva naših poljoprivrednika povećanjem troškova zbog novih pravila i povećanjem administracije opravdano. Ipak, za konačne zaključke koja strana je više u pravu treba razumjeti i širu sliku - jer i sami zadnjih godina svjedočimo negativnim klimatskim utjecajima na domaću proizvodnju.

Poljoprivrednici su dijelom klimatskog problema pa moraju biti i dijelom klimatskog rješenja. Već je sada jasno da će prema njima biti najviše popusta, ali sigurno je da ih neće zaobići njihov dio u borbi protiv klimatskih promjena.

Poljoprivreda je odgovorna za 1,3% BDP-a EU

Zašto je ova tema važna? U brojkama: Poljoprivreda je odgovorna za 1,3% BDP-a EU i zapošljava direktno 8,6 milijuna ljudi. U slovima: Ključni je motor ruralnog razvoja i prehrambene i zdravstvene sigurnosti svake zemlje.

Treba razumjeti i koji su ciljevi ZPP-a. Ovo mi se učinila kao dobra, a kratka definicija: Europska poljoprivredna politika ima za ciljeve samostalno i zdravo hraniti svojih 450 milijuna stanovnika, generirati poslove u ruralnim krajevima i osigurati da živimo u zdravom i bioraznolikom okolišu.

A glavna fokus za sadašnje politike je da ima manji utjecaj na okoliš - procjena je da se 11 % stakleničkih plinova u EU generira u poljoprivredi i proizvodnji hrane. U skladu sa Zelenim planom i politika se prilagođava na način da je u novom razdoblju SP ZPP definirala ciljeve i mjere kako potpomognuti europski zeleni plan. I za to pripremila paket potpora.

Na prvu mi sve napisano gore zvuči dobro i nemam što prigovoriti – tko ne želi da se njegov narod zdravo hrani i da pri tome brinemo o okolišu i opstojnosti ruralnih krajeva. Pa zašto se onda bune EU i HR poljoprivrednici? Zadnjih godina smo imali velike proteste njemačkih poljoprivrednika zbog straha od smanjenja potpora, Španjolci su se bunili protiv plana za očuvanje vode, zemlje susjedne Ukrajini zbog ulaska ukrajinskih agro proizvoda na njihova tržišta, a svjedočili smo i prosvjedima u Belgiji, Nizozemskoj i – Hrvatskoj.

Glavni prigovori na sadašnje EU politike su sljedeći: 

• smatraju da je prevelik fokus okolišne zaštite prebačen na njih i da to dugoročno može dovesti do smanjenja proizvodnje;
• trenutni nivo potpora za okolišne mjere prenizak i da će ugroziti funkcioniranje poljoprivrednih gospodarstava;
• trenutno zakonodavstvo EU koje definira veliko smanjenje upotrebe pesticida do 2030. pretjerano i da će u konačnosti dovesti do smanjenja proizvodnje;
• boje se da su europska ulaganja u održive poljoprivredne prakse beskorisna ako ih ne radi jednako cijeli svijet;
• traže veću zaštitu kod tržišnih kriza koju uzrokuju globalne krize poput one u Ukrajini, uzrokujući strah susjednih zemalja od pretjerane konkurencije. Tu je prigovor da poljoprivrednicima u trenucima poput pandemije treba pružiti bolju zaštitu od inflacije, oscilacija cijena hrane i ulaznih troškova proizvođača hrane. Mercosur - EU ugovor je također nešto što izaziva strahove.
• smatraju da EU ne čini dovoljno da bi se smanjila depopulacija ruralnih područja
• ne slažu se s planom smanjenja potrošnje animalnog proteina i njegovom zamjenom biljnim proteinskim alternativama (uzgoj mesa je stavka koja najviše utječe na generiranje stakleničkih plinova)

S obzirom da se malo koje sile EU političari boje kao sile poljoprivrednih prosvjeda, EU je početkom 2024. napravila ustupke koji su privremeno zadovoljili europskog poljoprivrednika. Ti ustupci su na strani popuštanja ili vremenskog odgađanja agrookolišnih mjera od strane administracije. Međutim, iako su ovu bitku poljoprivredni lobiji dobili, ovakvim dogovorom nitko nije zadovoljan. S njim se samo kupilo vrijeme dok se ne nađe neka bolja mjera i neko bolje vrijeme za dogovor (protesti početkom 2024. su bili tempirani par mjeseci prije EU izbora).

Potpore ne dobivaju, potpore zarade

U konačnici, kladio bih se će ova "priča o mjeri“ završiti tako da će se povećati potpore za agrookolišne mjere jer u suprotnom pada europski zeleni plan. I stvari tako mogu funkcionirati dok je EU bogata i može si takvu dugoročnu politiku priuštiti.

Ono što se ne smije zaboraviti u toj trgovini poljoprivrednika i administracije je da Europa gubi svoju klimatsku prednost, a s njom odlaze i njena otpornost u opskrbi stanovništva hranom i vodom. To je najvažniji problem s kojim se moraju početi nositi i odgovorni vladari i odgovorni poljoprivrednici. Zasad je to pitanje gurnuto u stranu, ali bit će opet na stolu kod idućih pregovora.

Geopolitičke pouke iz krize u Ukrajini su svima jasne – u ključnim resursima poput energije i hrane EU mora biti neovisna od Rusije koja pokazuje da bi mogla koristiti i hranu kao geopolitičko oružje. I to sve jače, jer klimatske promjene igraju za momčad poljoprivrede Rusije, a protiv momčadi EU.

Da zaključim, jasno je svima da će se ZPP mijenjati u korist većih ulaganja u agrookolišne mjere i smanjenje emisija. To će netko morati platiti jer će se u suprotnom poljoprivredni sektor ekonomski urušiti. Te će potpore biti cijena vlastite prehrambene samostalnosti, održivosti okoliša i idiličnih slika ruralnih krajeva koje će bogati Europljani nositi sa skijanja na Alpama ili jedrenja na Mediteranu.

Vrijeme je da prestanemo gledati potpore kao nešto što poljoprivrednici dobivaju jer su poljoprivrednici. Potpore su nešto što zarade brinući se za okoliš i trošeći svoje resurse na održivu poljoprivredu. Sjeme, naftu, amortizaciju i rad za sadnju cvjetnih traka netko mora platiti, kao i više slame na životinjskoj postelji. Ako rade te trake radi zaštite ekosustava i u interesu društva, jasno je da društvo to mora platiti. Koliko? To je ključno pitanje oko čega tek treba naći konsenzus.

Daleko veći značaj

Je li sadašnji sustav potpora idealan? Nije, mnoge ugašene farme, neproduktivni nasadi oraha i pravosudno optuženi ministri u Hrvatskoj živi su svjedoci njegovih manjkavosti.

Iako poljoprivreda nosi samo 1,3% europskog BDP-a, njena važnost je puno veća. Zapamtite, pšenice ima u svjetskim skladištima samo za 6 mjeseci ljudske potrošnje.

Tko je u pravu kad je u pitanju tempo prilagodbe europske poljoprivrede klimatskim promjenama i očuvanju bioraznolikog okoliša, administracija ili poljoprivrednici? Dosadašnji tijek događaja pokazuje da će to biti mjera koja uvažava i čovjeka i prirodu. O tome koliko smo bili uspješni će realno moći suditi samo naša djeca i unuci, ako im ostavimo planet u barem pristojnom stanju onda smo uspjeli u pronalaženju mjere.

Poljoprivredu s potporama ne podupire najviše EU 

Priča u priči: zanimljive brojke za sagledati:

EU poljoprivreda je 1991. godine činila 11% BDP-a EU, a 2023. čini tek 1,3% BDP-a

EU budžet za poljoprivredu iznosi oko 60 milijardi EUR godišnje. Na 450 milijuna stanovnika ispada da svaki stanovnik EU izdvaja oko 130 EUR godišnje za poljoprivredne potpore. Usporedbe radi, u Hrvatskoj se za razne poljoprivredne, ribarske i ruralne potpore (što uključuje i gradnju vrtića u ruralnim područjima) izdvaja oko 900 milijuna EUR (podatak iz 2023 godine – izvor Agroklub). Na Hrvatskih 3,8 milijuna stanovnika to čini oko 240 EUR potpora po stanovniku. (Napomena: vjerujem da u gornjih 60 milijardi nisu uključene državne i lokalne potpore – ako netko ima kvalitetnije izvore podataka neka mi se javi). 

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

U prosjeku oko 18% prihoda EU poljoprivrednika dolazi od potpora, dok je taj postotak u Hrvatskoj čak 24%. Iako postoji percepcija da EU najviše podupire poljoprivredu s potporama, zemlje s najvećim udjelom tih potpora u BDP-u su Filipini (čak 3,1 %) i Indonezija, zatim Kina i Indija, a tek onda EU (0,6%) i SAD (0,5 % BDP-a)