Ne lomimo pravosudna koplja na bakama koje prodaju sir, nemamo vremena čekati promjene još 20 godina

Francuzi su osvojili kup, ali Hrvatska je osvojila srca. Prenijeli su to svi svjetski mediji diveći se maloj naciji koja je ponovno pokazala da je nogometno čudo. Već dugo nismo bili tako ujedinjeni. Nacija depresije, kako znamo nazivati sami sebe, digla se, na lica su nam vraćeni osmijesi. Nikad više zastava, nikad više ponosa. A što sad?

Pojavilo se navodno otvoreno pismo javnosti našeg junaka, izbornika Zlatka Dalića. Je li ga uistinu on napisao, nismo sigurni, ali ono što stoji u njemu svakako je poruka koju moramo pročitati i koju oni koji imaju ovlasti rješavati stvari, moraju pročitati. 

"Hrvatska je danas najsiromašnija država Europske unije. U Hrvatskoj se živi, nikad teže, od svršetka posljednjeg svjetskog sukoba. Hrvatska je zemlja iz koje je u posljednjih dvadeset godina izbjeglo milijun ljudi. Danas u Hrvatskoj naši stari, umirovljenici, svojim mirovinama nisu u stanju podmiriti niti osnovne životne potrebe, školstvo si mladost ne može priuštiti, zdravstvo je u kolapsu, sudstvo štiti krupni kapital i korumpirano je. Stanje u državi je takvo da je pitanje vremena kada će se sustav urušiti i kada će takva situacija postati neizdrživa.

Ne lomimo pravosudna koplja na bakama koje prodaju sir

Zato, ovim putem, tražim od svih političara i svih predstavnika vlasti, koji su odveli moj narod u pakao bijede, beznađa i siromaštva, da se maknu od nogometne reprezentacije Hrvatske. Hrvatska ima više od tisuću kilometara obale. Imamo djecu koja idu gladna u krevet jer im nezaposleni roditelji nemaju što dati za obrok. Imamo zemlju koja je pusta, imamo cijele regije u kojima je nekoliko stanovnika na kilometar kvadratni", stoji između ostalog u pismu. 

Vrijeme je da napokon, na krilima ove velike pobjede, krenemo u dizanje društva. Ne na način kako često volimo reći (i što mnogi obilato koriste u zemlji birokracije) - država nam mora osigurati posao, egzistenciju. Ne! Država je tu da osigura zakonske okvire da možemo poslovati, uspjeti na tržištu. Ako su naše lubenice obilato rodile, ograničimo uvoz. Ne kažnjavajmo drastično bakicu jer nije jasno pokazala cijenu peršina. Pa nama bakice zbog prodaje sira završavaju u zatvoru! Na njima se lome pravosudna koplja dok veliki igrači bivaju oslobođeni, opraštaju im se dugovi, mašu nam s tribina, iz VIP lože...

Domaći proizvodi, rekao je to i ministar Tomislav Tolušić, proizvedeni su po najvišim standardima, pod stalnom paskom inspekcija i kontrolnih tijela i moraju proći najkraći put od polja do naših tanjura. Moraju. Da. I opet se vraćamo na uvoz. Uvoza mora biti jer nismo samodostatni, ali uvoza koji neće ugrožavati vlastitu proizvodnju. 

Nemojmo za 20 godina govoriti isto

Propustili smo 1998. na krilima tadašnje bronce korigirati stanje u društvu. Te 1998. kada je započela jedna od najljepših nogometnih priča bila sam na apsolventskom putovanju u Španjolskoj. Na završetku fakulteta, daleko naivniji nego smo danas, prolazeći Italijom, Francuskom, Monakom i Španjolskom koje su i tada bile preplavljene kockicama, vjerovali smo kako će Hrvatska postati bogatom zemljom. Pa sve imamo! Ratna generacija vjerovala je da krećemo graditi novo, bolje društvo. 

Nemojmo ponoviti isto. Danas imamo još ljepšu priču, još veće i ljepše snove sanjamo iako, budimo iskreni, nismo više tako naivni. No moramo vjerovati da je vrijeme da ova zemlja izgubi status najsiromašnije u EU. A mi to možemo. Mi to stvarno možemo. Ne dozvolimo da isto pričamo za sljedećih 20 godina. I da, ne želim opet vidjeti - dok slavimo na trgu, umirovljenicu kako tužna skuplja boce između navijača jer 50 po 50 lipa njoj puno znači. Želim je vidjeti kako slavi s nama!