U najavi je nova regulacija cijena prehrambenih proizvoda. Ova priča objasnit će zašto te mjere nemaju pozitivan učinak i gdje leže problemi koje treba rješavati država.
U najavi je nova regulacija cijena prehrambenih proizvoda. Od rujna 2023. imamo 30, uskoro ćemo imati čak 50 reguliranih proizvoda iz osnovne prehrambene košarice. Razumijem i želju Vlade RH da pomogne i potrebu da se svidi narodu ovakvim mjerama nakon neugodnih političkih tema, ali administrativno ograničavanje cijena hrane nije dobro rješenje za nikoga.
Prije svega, kad se pogleda tržište hrane u EU radi se o jako zrelom tržištu, u koje potrošači snažno vjeruju. Uzmite npr. svježe goveđe meso. U Hrvatskoj su stotine tovnih farmi koje posluju nezavisno i najveći igrač na tržištu ima manje od 10 % tržišta. Od tovljača kupuju desetine hrvatskih klaonica kojima konkuriraju i stotine klaonica iz zemalja u okruženju. Krajnji proizvod na polici se nalazi na desetine različitih trgovačkih lanaca – svaki od njih ima interes zaraditi što više, ali isto tako je svjestan da ako pretjera kupci će otići kupovati u konkurenciju.
Dakle, imamo dovoljno aktera na tržištu da zakoni ponude i potražnje odrade svoje da cijena maslinova ulja na polici bude tržišna. Zašto država misli da može regulirati bolje od nevidljive ruke tržišta? I zašto misli da odjednom za neke proizvode treba ukinuti institut tržišta koji je jedna od osnovnih vrijednosti EU? Zašto tu stati, zašto ne regulirati cijenu čavala, kave u kafićima, kozmetičarskih usluga, cijena postavljanja knaufa, cijenu stanova, cijenu najma soba, cijenu pečene janjetine u restoranima, cijene avionskih karata itd?
Drugo i najvažnije, ovakve mjere nemaju stvarnog efekta jer su površne, lako ih se zaobilazi i ne stvaraju stvarnu vrijednost potrošačima/glasačima. Dat ću vam par primjera na bazi zadnje regulative kako bih ja teoretski da vodim neku prehrambenu tvrtku mogao zaobići ovu regulaciju:
Ovo su samo neki od primjera koji ilustriraju da su ovakve mjere bez ikakve koristi i da zapravo proizvode negativne efekte za društvo. U tržišnoj ekonomiji, država nema kvalitetne instrumente kontrole složenih tržišnih procesa. Dinamika je u cijelom sektoru hrane još visoka s visokim oscilacijama cijena sirovina, a ne pomažu niti visoke oscilacije u cijeni gnojiva, rast cijena rada, goriva i energije, troškovima kapitala.
Primjerica cijena pšenice i kukuruza, koji su osnova mnogih prehrambenih proizvoda poput tjestenine, kruha, piva ili kolača kretala se u zadnje dvije godine u rasponu od cca 200 do 400 EUR/toni. Slične oscilacije su imale cijene uljarica, mesa i jaja. Često su burzovne promjene cijena osnovnih poljoprivrednih roba bile i do 10% mjesečno. To znači da bi svaki mjesec regulirane cijene trebalo korigirati. A regulirane cijene 30 proizvoda nisu se mijenjale od rujna 2023, većina njih je u tom trenu bila aktualna, a kasnije su bile zastarjele i samim time postale su neprecizne.
Nevidljivu ruku tržišta treba pustiti da odradi svoj posao jer u sektoru hrane postoji dovoljan broj proizvođača i trgovaca da bi zakoni tržišta djelovali. Država ima bitnija posla, neka troši vrijeme i energiju da uređuje zdravstvo i školstvo.
Ipak, zašto je ova rasprava dobra? Dobra je jer se priča o hrani. Napokon je i hrana tema jer odjednom košta puno. Međutim, to treba iskoristiti za zdrave inicijative koje stvaraju vrijednost proizvođačima i potrošačima. A to bi bile stavljanje svih hrvatskih poljoprivrednih potencijala u funkciju. Komasacija. Navodnjavanje i odvodnja. Povećanje interesa mladih za poljoprivredu. Diverzifikacija poslovanja OPG-ova. Povećanje efikasnosti administracije.
Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.
Dok razmišljate o hrani i njenoj cijeni, sjetite se da je cijena pšenice koju dobije hrvatski seljak po kilogramu samo 0,20 EUR. Dvadeset centi. To je 6 kg pšenice za kavu u Habjanovcima, ili 12kg kukuruza za jedan crni čaj s mlijekom u Zagrebu. Ta niska cijena pšenice, odnosno posljedično niska profitabilnost sektora je stvarni problem hrvatske poljoprivrede, a rješenje sigurno nije regulacija cijena kruha na policama. Hrvatska primarna poljoprivredna proizvodnja od trenutnog rasta cijena hrane nažalost u većini slučajeva nema nikakve koristi.
Tagovi
Autor
Đuro Japaric
prije 4 tjedna
>Država ima bitnijeg posla > , pa tko hrvatsku smatra državom ? Balkansko sranje , a dokaz vam je raspolaganje sa državnom i privatnom zemljom ! 556 općinica i gradića kojih preko 180 od 2001 do 2008 NISU raspisale ni jedan natječaj za državnu zemlju u korist OPG , pa 2018 opet promašeno vraćanje na lokalnu razinu sa promašenim raspolaganjem ! A raspolaganje sa PRIVATNOM nema veze sa pameću ! I tako Balkansko sranje nije sposobno organizirati proizvodnju hrane ni za oko 3700 000 stanovnika ! Biti ćemo vječiti UVOZNICI , a cijene neće diktirati ekonomski nepismen Plenković !
mali poljoprivrednik
prije 4 tjedna
Kao prvo nema regulacije nevidljive ruke tržišta,nego je ekipa osnovala nevidljivi kartel.Ista priča nam se dešava prilikom određivanja cijena za žitarice.Nema logike da neki Hrvatski proizvod bude 40% jeftiniji u npr Njemačkoj nego u Hrvatskoj.Drugo je da institut tržišta i nemješanja države ne postoji.Zašto?Sjetite se 2008g i svjetske krize sa bankama i što se desilo?Države su upumpale ogroman novac (na stotine tisuća milijardi) u spas banaka i to čijih novaca,pa nas ,poreznih obveznika.Sada taj isti novac nama posuđuju sa kamatama.Gdje je tu logika i slobodno tržište?Banke su na tržištu,pa zašto nisu propale i zašto su se države miješale?Nismo baš svi veslo sisali...Treće,prodaju nam priču o održivoj poljoprivredi,a to u prevodu znači smanjenje poljoprivredne proizvodnje i posljedično povećanja cijena hrane.Samo što je svjetska ekipa mozgova još na to uvela svoje ovlaštene analitičare ,koji redovno svojim predviđanjima ruše naše cijene,da bi u konačnici nakon žetve pokupili kajmak.Sve je to fino nevidljivo reguliran,nema šta reći.