Kolika su ulaganja u navodnjavanje, a kolika je dobit?

Ćutim potrebu napisati koju riječ o navodnjavanju, a kad god čujem “ćutim” sjetim se babe Maše koja je isto bila poljoprivrednica.

Ono je vrlo rado spominjana i politizirana tema. Svaka priča o navodnjavanju u hrvatskoj poljoprivredi počinje s "trebalo bi...“. Rak rana, dobar pokazatelj svega što je loše u domaćoj poljoprivredi – od pristupa većine poljoprivrednika toj temi, do nemara lica iz državnih fotelja zadnjih 30 godina. Najbolji prikaz tipične nezainteresiranosti hrvatske birokracije, kompliciranih procesa, modela financiranja i upravljanja. Tako da nije niti čudo da se grade javni sustavi koji se ne koriste, a oni poljoprivrednici koji navodnjavaju su u pravilu sami “na mišiće“ ostvarivali svoje projekte.  

Obradit ću temu iz više kutova - malo tehnike malo biznis pogleda - bazirano na mojim iskustvima iz PPK Valpova u navodnjavanju ratarskih i povrtlarskih kultura. Kao i obično cijelu ću priču poduprijeti brojkama jer one kazuju jasnije od riječi.

Moja zadnja "gaža“ u PPK Valpovu uključivala je i mogućnost igranja s navodnjavanjem – raj za neiživljenog inženjera poput mene – agronomija, struja, geodezija, građevina, strojarstvo... Mljac. Napravio sam osnovni koncept, složio bussiness case i milijun kuna i krenuli smo se igrati. Prvo smo složili jedan "mali“ sustav na 40-tak hektara koji nam je poslužio za tehnološki i poslovni eksperiment, a onda smo u idućih 3 godine digli ukupno 500 hektara. Uglavnom smo se fokusirali na centralne pivot (CP) sustave kišnih krila koji pokrivaju što veću površinu pri čemu su se cjeline navodnjavanja od oko 150 hektara pokazale kao optimalna mjera s obzirom na dostupnost vode, veličinu parcela i tehničke mogućnosti sustava.

Zašto se mora ulagati u navodnjavanje?

Od kultura eksperimentirali smo s postrnim (soja, kukuruz), povrćem (krumpir, grašak, paprika, rajčica (pomidor)). Bilo je sjajnih uspjeha, bilo je i neuspjeha. I iz jednih i iz drugih smo nešto naučili što je valjda normalno u prvoj fazi svakog projekta. U konačnici kad se podvuče crta ispod brojki samo je jedan zaključak – navodnjavanje je "must“. Zašto?:

• Jer su klimatske promjene neupitne i njihove djelovanje na hrvatsku poljoprivredu sve veće. Bez njega ratarstvo i povrtlarstvo postaju sve više kockanje, a sve manje biznis. Tzv. "vjerska poljoprivreda“.
• Jer nudi mogućnost rada s profitabilnijim kulturama poput povrća ili sjemenskog kukuruza. Viša dobit poljoprivrednicima, veća potrošnja, veći porezi državi – svi igraju, svi dobivaju
• Jer daje stabilnost prinosa na postrnim kulturama. Hrvatska radi oko milijun hektara. Navodnjavanje omogućava svake 2-3 godine jednu dodatnu i sigurnu postrnu ratarsku žetvu na istom polju – to je kao da smo dobili dodatnih 300.000 - 500.000 hektara za proizvodnju. Da te hektare pokušamo kupiti treba po sadašnjim cijenama 3-5 milijardi EUR

Krenimo redom, evo početnih postavki izmišljenog igrališta za ovu igru brojki:

Oranične površine na kojima se radi već desetljećima "klasični ratarski plodored“. Uređene parcele sa sustavom odvodnje (kanali) i dijelom drenirano tlo. Dio navodnjavanih parcela godinama je obogaćivan stajnjakom. Srednja do dobra kvaliteta zemljišta (školski -3 do 4+ kvaliteta). Velike parcele, 20+ hektara table.

Voda dolazi iz bunara, to cijelo područje daje na bunarima dubine 100njak metara kapacitete od 30-40 litara/sekundi. Jako bitna početna postavka, nije tako svugdje u Slavoniji. Bunar je odmah uz centar CP tako da nema dodatnih iskopa kanala ili postavljanja cijevi za vodu na metar dubine i razvlačenja debelih strujnih kablova.

Tehnologija kišnih krila – centralni pivot sustav

Struja: bunarska pumpa ugrubo troši oko 45 kW, a centralni pivot još dodatnih 5 kW – sve skupa 50 kW. Izvor električne energije je dizel agregat (loš odabir, ali jedini mogući u tom trenu. Zašto loš odabir? Agregati su skupi, struja iz njih je jako skupa (ako ništa iskoristivost dizel motora je 50-tak posto, ostatak ode u toplinu, plus pouzdanost napajanja, a i održavanje odnose dragocjene sate rada sustava navodnjavanja.)

Obrok navodnjavanja: ciljati minimalno 20 litara/m2 - to je obrok koji ratari zovu solidna kiša. 10 obroka po sezoni (što je ukupno kao da nam je palo dodatnih 200 litara kiše, neki prosjek koji ćete navodnjavati u prosječnoj godini - što znači da ćete vjerovati u sušnoj godini morati dati i 300 litara/m2, a u kišovitoj će i 100 l/m2 biti dovoljno).

I sad dođem do nekih osnovnih parametara - trebamo navodnjavati sa 20 litara/m2 na području od 40 hektara, u 24 sata. To je sve skupa 8.000 m3. To znači da vam bunar mora davati barem 90 litara/sekundi. Tu nastupaju problemi jer nam najbolji bunari daju oko 45 litara/sekundi. Usporavamo sustav navodnjavanja tako da mu treba 48 sati da napravi krug. Ovo ujedno znači da će godišnje raditi 10 obroka x 2 dana = 20 dana x 24 sata=480 sati (ovaj broj sati bitan je za procjenu troškova struje).

Od tih 480 sati većina je u srpnju – koji ima sve skupa 744 sata u mjesecu. To znači da sustav mora biti jako pouzdan da nam je dostupan kad nam treba, da nema kockanja s lošim ili jeftinim rješenjima.

Investicija u brojkama

Kako to izgleda investicijski? (sadašnje vrijednosti roba i usluga) /sve je bez PDV-a/.

• Centralni pivot (CP) dužine 360 metara cca 100.000 EUR
• Bunar cca 50.000 EUR
• Struja/ormar/pumpa/agregat cca 40.000 EUR
• Ostalo: (npr izgradnja prijelaza preko kanala, manji građevinski radovi...) cca 10.000 EUR

Ukupno 200.000 EUR investicija.

• Površina: 40,7 hektara (360*360*3,14=40,7 ha
• Investicija po hektaru: nešto manje od 5000 EUR /ha

U stvarnom životu projekti koje smo radili su uglavnom bili ispod ove razine investicije po hektaru. Svaka lokacija ima neku svoju priču, mi smo radili duže sustave i spajali da nam bunari pokrivaju 2 CP sustava pa je malo sve skupa jeftinije po hektaru. Investicije mogu biti značajno manje ako se radi o javnim sustavima, izvor moraju biti rijeke Drava/Sava. Primjera radi, da vam država osigura (ima to svoju cijenu naravno!) cijev s vodom na parceli i da idete navodnjavati sa CP od 800 metara dužine pokrivate 200 hektara, a taj CP neće koštati više od 200.000 EUR – moguće je da će vas navodnjavanje na ovakvom slučaju koštati i samo 1.000 EUR/ha investicije u nekom idealnom slučaju.

Dakle, 5.000 EUR po hektaru. Ne zvuči puno, ne zvuči malo. Ako amortiziramo sustav na 10 godina moramo ostvariti 500+ EUR/ha dodatne godišnje dobiti da bi investicijski imalo smisla. To zvuči puno jer su godine s dobrom dobiti u ratarstvu u tom rangu – 500 EUR/ha, dok su prosjeci nešto niži.

Troškovi navodnjavanja 

Volim brojke pogledati s više strana – u ovom slučaju druga strana je što dobivamo s tih 5.000 EUR/ha? Minimalno otprilike svake druge-treće godine mogućnost sigurne postrne proizvodnje, odnosno to je kao da smo dobili 30- 50% više hektara u proizvodnji. Znači li to da je tih 5000 EUR/ha kao da smo kupili kvalitetnu zemlju za 10.000 EUR (ako složimo plodored da smo svake druge godine na postrnoj soji ili kukuruz)? Zapravo da, iz te perspektive zvuči dosta dobro - jer je takva zemljišta se plaćaju trenutno preko 15.000 EUR/ha.

Operativni troškovi (sve je bez PDV-a):

• Voda koja se na ovakav način koristi u poljoprivredne svrhe iznimno je jeftina (razuman potez države) – godišnji trošak na bazi prijašnjih kalkulacija od 200 litara/m2 računam oko 20 EUR/ha
• Struja je pak skupa, 480 sati rada agregata na nekih 60-70 kW (malo iznad potrošnje pumpi i CP sustava) trošit će oko 12 litara/dizela sat odnosno 140 litara dizela/hektaru. Ovo je dosta značajan trošak. To je više nego što smo trošili u traktorima i kombajnima za sve druge operacije na polju. Sa sadašnjom cijenom plavog dizela 0,7 EUR/ha trošak struje je preko 100 EUR/ha. Ako postoji mogućnost priključenja na strujnu mrežu toplo to preporučam i ako je investicije višestruko veća od investicije u agregat. Struja će biti jeftinija i sustav pouzdaniji, nećete morati svaki dan puniti agregat gorivom i razmišljati kad morate na njemu mijenjati ulje.
• I treba računati nešto troška rada. Iako je sustav dosta jednostavan upališ ga i čekaš da odradi krug u 24-48 sati– ipak treba dovesti gorivo za agregat, ponekad ga malo pogledat i provjerit jel sve radi, servisirati... računam 10 EUR/ha trošak radnika

Ukupno: navodnjavanje proizvodi dodatne operativne troškove od oko 130 EUR/ha.

Znači, dodatna dobit bi nam trebala biti naših 500 EUR/ha + 130 EUR/ha dodatnih troškova=630 EUR/ha.

Iz ove računice već je vidljivo da navodnjavanje standardnog ratarskog plodoreda ne podnosi ove brojke – jednostavno nema načina da na ratarstvu njegovim uvođenjem ostvarite dodatnih 630 EUR/ha. Klasični plodored u kojem je recimo 50% pšenica/ječam/repica u jesenskoj sjetvi i 50% soja/kukuruz/suncokret u proljetnoj sjetvi ne može dati tih 630 EUR/ha dodatne dobiti zbog navodnjavanja.

Pšenici/ječmu/repici neće puno značiti jer u tom periodu godine ima uglavnom dovoljno oborina (uglavnom je u tom periodu problem višak oborina). Soji/kukuruzu može u prosjeku podići prinose za 30-40%, ali to nije dovoljno jer je to 400-500 EUR/ha dobiti na tim kulturama ali u prosjeku kad se uzmu sve kulture dobiti ćemo oko 200-300 EUR/ha višu prosječnu dobit, daleko od željenih 630 EUR/ha.

Tri proizvodnje za poslovnu opravdanost

Jasno je da svoju sreću treba tražiti negdje drugdje, ne u navodnjavanju pšenice ili suncokreta već povrću, sjemenskoj i postrnoj proizvodnji.

Prvo postrna proizvodnja. Npr. skinete ječam oko 15. lipnja i do 20. lipnja posijete postrnu soju kraće vegetacije – iskustva su pokazala da se postiže sigurnih 3 tone/hektaru. U prosjeku to je 3 tone/ha x 400 EUR/toni = 1200 EUR/ha dodatnih prihoda na postrnoj kulturi. Troškovi postrne proizvodnje će teško prijeći 500 EUR/ha (obrada, sjetva, sjeme, zaštita, kombajniranje). Evo nas na prvoj vidljivoj ekstra dobiti kao posljedice navodnjavanja – 700 EUR/ha dodatne dobiti na postrnom usjevu soje.

Ali zbog plodoreda ne možemo to raditi svake godine, nego tek svake druge i li treće, tako da postrnu proizvodnju soje ili kukuruza treba uzeti tek kao jednu od opcija za potvrđivanje isplativosti ulaganja u ovaj sustav.

Drugo proizvodnja povrća. Probali smo krumpir, grašak, kukuruz šećerac (ovo vjv. nije povrćeJ). Bilo je dobrih i bilo je odličnih godina. Iako je period 3 godine prekratak za donijeti dugoročne zaključke, povrće ako se radi kvalitetno ima odličnu profitabilnost, određene godine su nam pojedine kulture donosile više od 2.000 EUR/ha dobiti, a u prosjeku je profitabilnost bila debelo preko 1.000 EUR/ha. Tu sad već dolazimo u zonu u kojoj se s investicijom osjećamo sigurnije. Mada nisam duboko u brojkama od povrća, vjerujem da sve povrtlarske kulture ostvaruju sličnu dobit u proizvodnji, te da bez greške možemo reći da ova priča stoji i za mrkvu, luk i ostale povrtlarske kulture.

Treće sjemenski kukuruz. Za ovu proizvodnju nemam dovoljno brojki/godina za donijeti zaključak, ali matematika je pokazivala da dobar proizvođač može ostvariti i više od 2.000 EUR/ha dobiti. Jako dobar proizvođač može ostvariti i puno više od toga.

Dakle, kao zaključak, ulaganje i navodnjavanje ima poslovnu opravdanost ako se radi povrće, sjemenski kukuruz i kombinacija ratarskog plodoreda s forsiranjem postrnih usjeva. Meni je osobno najdraža kombinacija prve godine pivarski ječam – postrna soja, druge godine krumpir, pa malo miksa na sjemenski kukuruz. Ta kombinacija može donijeti prosječno oko 2.000 EUR/ha dobiti po hektaru. Na toj razini dobiti/ha bez razmišljanja se ulaže u navodnjavanje.

Lineralni ili centralni pivot?

Još par napomena koje dolaze iz iskustva i mogu pomoći svima koji razmišljaju o njemu.

Ako se radi o navodnjavanju dominantno povrtlarskih kultura idite radije na linearni pivot nego centralni pivot. Malo je skuplje i investicijski i operativno zahtjevnije, ali pokrijete 100% (pravokutnog) polja (sa CP pokrijete otprilike 75% kvadratnog polja)

Probali smo s manjim obrocima 8-10 litara/m2, međutim na 35°C u srpnju evaporacija vode je tako velika da je efekt vrlo nizak. Nužno je "spojiti vlage“, odnosno da voda iz navodnjavanja ode u dublje slojeve gdje je korijen biljke. To možete postići samo ako dobro natopite

Ako imate puno kanala i to dubokih, mostovi koje morate graditi preko tih kanala bi vas mogli operativno i financijski dosta koštati. Mi smo na nekim mjestima kanala morali graditi mostove dužine 16 metara preko kojih prolazi kotač od navodnjavanja. Tu su onda potrebne ogromne i teške dizalice, događaju se zapadanja u polju i slični izazovi.

Kompletna legislativa za odraditi posao je tu, sve u njoj je razumno definirano i nismo imali problema u realizaciji. Tu su prostorni planovi, Zakon o gradnji regulira građenje, prostorni planovi ih podržavaju, postoje procedure HR voda za eksploataciju. Nedostaje djelovanja i provedbe.

Nemojte bušenje i postavljanje sustava raditi u proljeće. Znam da je nezgodno jer u ljeto imate sve kulture posijane, ali ciljajte srpanj/kolovoz za radove na bušenjima, montažama i prijelazima kanala, uštediti  će vam živaca, novca, prehlade i vremena.

Dugoročna korist za sve

Uzeo sam 10 godišnji amortizacijski vijek cijelog sustava, realnost je vjerojatno nešto duži period (osim bunara za koji je očekivani životni vijek 10-tak godina). Ne vidim razloga zašto oprema ne bi radila 20 godina uz dobro održavanje. Sustav je ionako uglavnom željezo ako je dobro cinčano neće mu ništa biti.

Na kraju ove dobre poljoprivredne priče zaključak je da u navodnjavanje ima ekonomskog smisla investirati, a strateški efekti tih investicija su dugoročna korist za investitore i širu poljoprivrednu strategiju samodostatnosti, povećanja prihoda i zaposlenosti u poljoprivredi.

Drugi zaključak je da smo mi Hrvati glup narod. Pri tome ne krivim samo političare - jer ministarski mandat traje 4 godine, pa se nitko od njih ne fokusira na navodnjavanje jer zna da u 4 godine ne može puno napraviti - presloženo je i traje vremena izgraditi javnu infrastrukturu. Jednom prilikom sam rekao premijeru Plenkoviću da se ministra poljoprivrede mora birati na minimalno 8 godina, učinilo mi se da mu se svidjela ideja.

Zašto puštamo vodu da ode?

Umjesto da uzmemo vodu iz Save, Dunava i Drave i podignemo proizvodnju, dobit, zaposlenost, samodostatnost proizvodnje i sve ostalo što nas muči u poljoprivredi -  mi pustimo tu vodu da ode u Crno more i gledamo kako se u srpnju i kolovozu na +40°C biljke nalaze u ekstremnom stresu zbog vrućine i suše i ne ostvaruju svoj puni potencijal uroda. I onda kukamo kako “eto klima se mijenja i sve je teže...” tu ide kao "točka na i“ čuvena rečenica "država bi trebala...“. Dok milijuni kubika vode prolaze i dalje pokraj nas. To je kao u onom vicu:

Poplava u selu, voda do pasa. Dođe susjed sa čamcem do Iveka i kaže;
-Uđi u čamac, utopit ćeš se - Ne, mene će Bog spasiti.

Nakon desetak minuta, voda do prsiju, dolazi vatrogasni čamac
- Uđi Ivek u čamac, utopit ćeš se - Ne treba, mene će Bog spasiti

Nakon petnaest minuta, voda do grla, dolazi čamac civilne zaštite:
- Ivek, uđi u čamac , utopit ćeš se - Ne, mene će Bog spasiti

I tako Ivek se utopi. Dođe do Boga i pita ga:
-Bože, ja sam svaki dan u crkvi, vjernik sam, zašto me nisi spasio

Kaže Bog:
- Pa tri put sam ti slao čamac da te spasim, i svaki put si odbio.

Mi Iveki imamo vodne i ostale infrastrukturne preduvjete da navodnjavamo barem 500.000 hektara, tu stvorimo dodatnih 500.000 x 1000 EUR/ha = 500 MEUR godišnje dodane vrijednosti (dobiti) u poljoprivredi. To je strateški interes i to se može napraviti za nevelikih par milijardi eura ulaganja u javne sustave.

Navodnjavanje kukuruza - centralni pivot, linear ili kap po kap?

Možemo stvoriti par milijardi eura dodatne vrijednosti poljoprivrednih proizvodnje ako se prebacimo sa pšenice i kukuruza (prihod od 1000 - 2000 EUR/ha) na povrtlarstvo i/ili voćarstvo koje ostvaruje prihod 5.000-10.000 EUR/ha), što će posljedično sa sobom vući cijeli ekosustav, prerađivačku industriju, prodavače i servisere strojeva i ambalaže, logističku industriju. I dobro plaćene direktore i konzultante.

Može se i ima smisla 

Da ne bude tako crna priča, jer ovo što smo napravili u Valpovštini je dobar put jer se pokazalo da se može i da ima smisla. Dobro je što imamo firme u okruženju od 100 km od Valpova koje imaju znanje za isporuku usluga i pojedinih dijelova sustava navodnjavanja. Dobro je što imamo vlasnike koji su spremni ulagati. Također, dobro je što ima industrije koja treba proizvod navodnjavanja. Htio bih se jako pozitivno osvrnuti na suradnju sa Kaanan d.o.o. iz Donjeg Miholjca i Vinka d.o.o iz Vinkovaca.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

To su dva svjetla primjera, nisu jedini, ali sam ja s njima imao direktna iskustva, pozitivne vertikalne integracije primarne proizvodnje i prerađivačke industrije u segmentima proizvodnje krumpira/čipsa i povrća. To je model koji treba prekopirati još 10 puta i problem tržišta riješen.

A sad čuvena rečenica: “Država bi trebala… uložiti u infrastrukturu javnih sustava navodnjavanja 100 ljudi i 1 milijardu EUR svake od idućih 10 godina. Ta lova će se vratiti u idućih 10 godina, puniti proračun, isplaćivati plaće i osigurati opstojnost vlastite poljoprivredne proizvodnje u doba klimatskih promjena, kao i razvoj ruralnih područja. Tad ćemo postati pametan narod”.