Lijepa naša, susjedna Dežela

Kad iz Slovenije uđem u Hrvatsku, autocestom od Ljubljane prema Zagrebu, obuze me nelagoda, uzrokovana vizualnim razlikama.

Asfalt instant biva bitno lošiji, znakovi privremene prometne regulacije odjednom stoje nahereni, kanali uz cestu postaju puni sitnog otpada, a vanjski pojas uz ogradu autoceste nepokošen. Izvan ograde stotine hektara šipražja, gloga i drugog niskog raslinja. Niti je poljoprivredna površina, a niti šumska. I tako kilometrima.

I bez table državne granice lako se uoči napuštanje Slovenije.

Uvijek se iznova pitam kako je ta razlika nastala? Kad su Slovenci shvatili da žele živjeti u uređenoj zemlji? Zašto je njihov odnos prema okolišu postao izražen, a naš ostao zakovan na niskoj razini?

Kada se u Deželi razvila ta Kultura prostora, koja je u nas tek sporadična?

Dakako da se naši susjedi nisu probudili s idejom o urednom okolišu; oni su ga gradili desetljećima - kroz radne navike, kroz podizanje komunalnih standarda i razvoja kulture, ne-bacanja papira, konzervi, boca, veš mašina u okoliš sl. Kroz etabliranje dobrih primjera i kažnjavanje loših.

Ako je državno, onda je tuđe?

Kod nas se prostor često još uvijek doživljava kao "državni", pa time i tuđi? Dok je kod njih on kao zajednički dnevni boravak, koji te ne smije sramotiti.

Činjenica jest da je Slovenija povijesno i kulturološki duže integrirana u srednjoeuropski krug, što je ostavilo dubok trag u pristupu vlasništvu, radu i redu.

Dok je Hrvatska bila rastegnuta između različitih utjecaja, Dežela je davno usvojila germanski mentalitet održavanja: ako imaš jedan metar zemlje, taj mora biti uredan.

Oni su značajnije "ekološko buđenje" doživjeli još krajem 80-ih i početkom 90-ih. Prvi su u bivšoj Jugoslaviji shvatili da je priroda njihov najveći resurs. Stoga su vrlo rano uveli stroge zakone o zbrinjavanju otpada i održavanju krajolika.

Njihove općine (‘občine’, po slovenski) su tradicionalno vrlo snažne i imaju visok stupanj odgovornosti za komunalni red.

Šipražje kao simptom

Naše šipražje, čini se, postaje svojevrstan simptom – nuspojava depopulacije ruralnih prostora, zapuštenosti poljoprivrede i nejasnih prioriteta.

U Sloveniji je model malih, obiteljskih gospodarstava, izgleda opstao. Ljudi žive u selima, rade u obližnjim gradićima, održavajući okućnice i okolne šumarke vikendima.

Kako su Slovenci riješili nasljeđivanje OPG-ova i spriječili cjepkanje?

Budući da zakonodavni okvir imamo, postavlja se pitanje, zašto pojedine jedinice lokalne samouprave Lijepe naše (ne sve, imamo i sjajnih primjera), ne aktiviraju zaštitne mehanizme koji bi građane prisililo da okoliš drže urednim, a vlasnike zemljišta u primarnoj svrsi.

Jeli tu riječ o nerazvijenom odnosu pojedinca prema okolišu, manjku empatije, nedostatku domoljublja, tanašnim financijama ili nepostojanju želje za boljim sutra?

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor