Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Hrana kao sigurnost
  • 27.02.2026. 12:00

Krave i svinje važnije su od Rafalea jer - gladan vojnik ne ratuje

Kako izgleda hrvatska samodostatnost? Za svaki drugi svinjski krmenadl ovisite o kamionu koji (nadajmo se) negdje u tom trenutku prelazi granicu. Svaka druga šalica mlijeka vam stiže "iz bijelog svijeta". Svaki treći goveđi odrezak zapravo je stranac s putovnicom.

Krave i svinje važnije su od Rafalea jer - gladan vojnik ne ratuje
Foto: Pixell/Zeljko Lukunic

Ovaj osvrt nije za one koji vjeruju da se neovisnost države brani isključivo paradiranjem na obljetnicama ili novim borbenim zrakoplovima. Osvrt se bavi nečim daleko prizemnijim i opasnijim: činjenicom da Hrvatska polako, ali sigurno, postaje nacija koja nije u stanju prehraniti samu sebe duže nego što traje prosječan godišnji odmor.

Statistička magija Ministarstva: Kruh i palenta kao obrana domovine

Birokrati nas redovito tješe tobožnjom sigurnošću: "Žitarica imamo k'o pljeve" - indeks samodostatnosti prelazi 130% (DZS). Uljarica proizvodimo dvostruko više nego što nam treba”. Ministarstvo se veseli tim brojevima kao da smo upravo pobijedili na Olimpijadi u bacanju kukuruza. No, ne otkrivaju jedan mali problem: čovjek ne može živjeti isključivo od kruha, ulja i žganaca. Žitarice su bez razvijenog stočarstva prazna sigurnost — ekonomska fatamorgana. Ako nema goveda, svinja i krava koje će tu istu pšenicu i kukuruz pretvoriti u visokovrijedne proteine, mi smo samo izvoznici sirovina koji se čude zašto su im sela prazna, a police u trgovinama pune proizvoda s njemačkim i poljskim bar-kodovima.

I dok razmišljamo o tom paradoksu, vrijedi uzeti za primjer suncokret: uljarica imamo u izobilju, a proizvodnjom suncokretovog ulja ne pokrivamo ni pola vlastitih potreba. Klasičan hrvatski poslovni model: izvozimo jeftinu sirovinu, a uvozimo skupi finalni proizvod. Još k tome proizvođaču ostavljamo dobit i sačmu. Nama ostaje — ponos i prazna posuda za ulje.

Svinjski krmenadl kao uvozni luksuz

Pogledajmo još malo cifre koje bole. Samodostatnost u svinjskom mesu srozala se na manje od 60%. U prijevodu: za svaki drugi svinjski krmenadl ovisite o kamionu koji (nadajmo se) negdje u tom trenutku prelazi granicu. Samodostatnost u mlijeku opasno se približava 50%, što znači da vam svaka druga šalica mlijeka stiže "iz bijelog svijeta". Ni s govedinom situacija nije ništa bolja — ovisimo o uvozu za više od 35% potreba. Svaki treći odrezak zapravo je stranac s putovnicom.

Taoci globalne burze

Kada ovisite o uvozu, dragovoljno uvozite stranu inflaciju. Suša u Njemačkoj, bolest u poljskim svinjogojstvima, kaos na globalnom tržištu žitarica — sve to uzrokuje da cijene u hrvatskim dućanima skaču iste sekunde. Cijena vašeg ručka ne ovisi o onome što raste kod vašeg susjeda, nego o špekulacijama na burzama "tamo negdje". Zvuči li to kao suverenost? Meni više liči na ropstvo.

Ako nismo za stolom, završit ćemo na jelovniku: Kanadski premijer Mark Carney daje rješenja

Domaća proizvodnja nije samo ekonomski pojam. Ona je amortizer koji bi trebao štititi kupovnu moć građana od vanjskih šokova. Bez vlastitih krava, ovaca i svinja, hrvatski građanin je samo promatrač koji se nada da će globalni lanci opskrbe ostati netaknuti. A ti su lanci krhki poput stakla, što su nam jasno pokazali COVID pandemija, rat u Ukrajini i geopolitičke improvizacije Trumpa i Putina. Sustav "just-in-time" (Točno na vrijeme) — taj moderni totem efikasnosti u kojemu hrana stiže u supermarkete točno kad zatreba — funkcionira isključivo u idealnim uvjetima: dok su granice otvorene, transport jeftin, a međunarodna politika puna osmijeha. Čim se pojavi ozbiljna kriza, zemlje izvoznice prvo namire vlastita usta. Za nas ostale kako bude i koliko bude.

Scenarij koji nitko u Vladi RH ne želi čitati

Kakva je budućnost RH u slučaju totalnog prekida uvoza hrane? Kratka i dramatična.

Moja procjena situacije je dramatična. U prvih 14 dana police s mesom i mliječnim proizvodima postale bi prazne, a panika bi u rekordnom roku ispraznila zalihe brašna i ulja. Mjesec dana nakon blokade, naša ionako krhka, mesna industrija bi kolabirala jer veći dio sirovine već i sada uvozi. Građani bi tako ostali bez svježeg životinjskog proteina. Zatim situacija postaje još kompliciranija: premda imamo pšenicu, njena proizvodnja ovisi o uvoznom gnojivu, nafti i zaštitnim sredstvima. Bez tih inputa, prinosi padaju za 50%, dovodeći u pitanje čak i bazičnu opskrbu kruhom.

Prazne police
U prvih 14 dana police s mesom i mliječnim proizvodima postale bi prazne (Foto: Shutterstock/peter jesche)

Gladan pilot loše leti

Postoji nešto krajnje groteskno u činjenici da se Hrvatska ubrzano naoružava — kupuje Rafalee, Bradleye i sustave protuzračne obrane — dok istovremeno pušta da joj se stočarstvo raspada kao mokri karton. Da me krivo ne shvatite, naoružavanje je legitimno. Ali postoji stara vojnička mudrost koja očito nije bila na programu u Ministarstvu obrane ni u Ministarstvu poljoprivrede: gladan vojnik i gladan narod ne ratuju — oni kapituliraju pred praznim tanjurom. Gladan pilot loše leti, ma koliko mu avion bio sofisticiran. Bez vlastite baze hrane, država u kriznim trenucima gubi kontrolu nad socijalnim mirom. Nedostatak hrane u krizama brže vodi do socijalnih nemira i sloma državnog poretka nego bilo koja neprijateljska divizija. Što je srušilo Rimsko carstvo; što je natjeralo Njemačku u ratove; što je najčešće rušilo kraljeve i careve u povijesti? Glad.

U prvih 14 dana police s mesom i mliječnim proizvodima postale bi prazne, a panika bi u rekordnom roku ispraznila zalihe brašna i ulja. Ljudi na selu bi se još mogli snaći, a što s onima koji žive u gradovima?

Nacionalna sigurnost nije samo pitanje željeza i kalibra. To je trodimenzionalna šahovska ploča na kojoj je hrana najvažnija figura. Bez vlastite baze hrane, država u kriznim trenutcima gubi kontrolu nad socijalnim mirom — i to brže nego što bilo koja neprijateljska divizija može prijeći granicu.

Svaka ugašena štala — jedan manje za domovinu

Pitanje stočarstva nije samo ekonomsko i sigurnosno. Ono je i duboko zdravstveno.

Kvaliteta prehrane izravno utječe na zdravlje nacije, produktivnost radne snage i troškove zdravstvenog sustava koji ionako već puca po svim šavovima. Meso i mlijeko ključni su izvori esencijalnih aminokiselina, željeza i vitamina B12. Nadalje, svaka krava koja nestane iz moslavačkog, posavskog, banijskog, slavonskog ili ličkog sela znači jednu obitelj manje na tom prostoru. Domino efekt je brutalan: nestaje lokalni veterinar, poljoprivredna apoteka, mala lokalna željezara, mehaničar za poljoprivredne strojeve, lokalna trgovina mješovite robe, lokalni mesar. Ostaje otvorena još jedino kladionica. Selo prestaje biti mjesto života i postaje pusta pozornica. A prazan, nenastanjen prostor najveći je sigurnosni rizik za svaku državu.

Pogled veterinara: Zašto sam protiv gradnje peradarske farme u Sisku?

Mi danas gubimo teritorij ne u ratu, nego u miru — dopuštajući da nam štale postanu ruševine, dok Ministarstvo piše nove pravilnike o potporama. Ili drži besmislene i bespredmetne Okrugle stolove o farmi peradi u Sisku.

Što treba napraviti — i što država neće napraviti

Hrvatska se mora prestati ponašati prema stočarstvu kao prema socijalnom trošku kojeg treba pokriti poticajima, tek toliko da seljaci ne prosvjeduju.

Država mora prestati poticati pašnjake na kojima ništa ne pase — tu bizarnu kategoriju plaćanja za nerad u kojoj se novac isplaćuje za pašnjake na kojima nema ni papka ni kopita. Umjesto toga, treba poticati proizvodnju. Revolucionarno, jelda?

Treba osigurati robne rezerve u obliku žive stoke i strateških inputa (gorivo, gnojivo, zaštita...) za najmanje godinu dana autonomije.

I konačno, treba zaustaviti izvoz jeftinih sirovina koje se zatim uvozi kao skupi finalni produkt. Cilj mora biti brutalno jasan: prerađivati vlastitu pšenicu u vlastito meso, umjesto da je šaljemo u Italiju i Mađarsku, a potom kupujemo natrag tri puta skuplje pod oznakom "uvozni specijalitet".

Zaključak koji nitko ne želi čuti

Bez vlastite proizvodnje hrane, mi smo gosti u vlastitoj kući, ovisni o milosti globalnih tržišta i stabilnosti tuđih granica.

Rafale je impresivan i možda potreban. Ali ne može nas nahraniti.

Investiranje u stočarstvo je investiranje u miran san svih građana. Hrana nije "agrarna politika" — ona je oružje mira i apsolutni temelj opstanka. Dok to ne shvatimo, sve brošure o suverenosti, svaka parada i svaki novi borbeni zrakoplov ostaju lijepa fasada na trulim temeljima.

Kolumna izražava isključivo stavove autora.


Autor

Robert Zobel

Više [+]

Diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu 1993. te obranio doktorsku disertaciju na istom fakultetu 2005. godine. Radio cijelo vrijeme kao terenski veterinar do 2013., a od tada radi u inozemstvu. Trenutno na radu u Republici Irskoj. Povremeno piše osvrte na situaciju u stočarstvu.

Izdvojen oglas

KLUB

#RuralFoto #selo
Selo Majer, Slavonija