Pogled veterinara: Zašto sam protiv gradnje peradarske farme u Sisku?

Vijest da ukrajinski poduzetnik planira izgradnju velike industrijske peradarske farme s klaonicom u okolici Siska izazvala je, razumljivo, podijeljena mišljenja u lokalnoj zajednici. U subotu, 21.02.2026., u Zagrebu je održan veliki prosvjedni skup na tu temu. Dio građana vidi u tome nova radna mjesta i gospodarski razvoj.

No, kao veterinar koji zna kako izgleda industrijska peradarska proizvodnja iznutra, osjećam obvezu iznijeti drugu stranu priče — onu o kojoj se rjeđe govori u investicijskim brošurama.

O kakvoj se farmi radi?

Prema meni dostupnim informacijama o Petrinja Chicken Company, radi se o tzv. integriranom peradarskom kompleksu — modelu koji objedinjuje uzgoj, tov i klanje peradi na jednoj lokaciji ili u neposrednoj blizini. Ovakvi projekti tipično podrazumijevaju smještaj nekoliko stotina tisuća do milijun i više tovnih pilića u turnusima, uz klaonicu kapaciteta od nekoliko desetaka tisuća grla dnevno. Radi se o modelu koji se već desetljećima primjenjuje u Ukrajini, Poljskoj i dijelu jugoistočne Europe — jeftina, visokointenzivna, izvozno orijentirana proizvodnja koja maksimizira prinos uz minimalne troškove. I upravo tu počinju problemi.

Dobrobit životinja: Tvornica koja se hrani patnjom

Kao veterinar, ne mogu šutjeti o uvjetima koje ovakav uzgoj podrazumijeva za životinju. Industrijski tovni pilići — najčešće hibridi poput Ross 308 ili Cobb 500 — genetski je selektiran za ekstremno brzi rast. Za 35 do 42 dana narastu od jednodnevnog pilića do klaoničke težine od oko 2 kilograma. Taj ubrzani rast uzrokuje ozbiljne fiziološke posljedice: kardiovaskularne probleme (srce i krvožilni sustav), ascites (nakupljanje tekućine u trbušnoj šupljini), kontaktne dermatitise (upala kože) i ortopedske poremećaje zbog kojih mnoge ptice na kraju tova jedva mogu hodati. Nije to metafora — to je dokumentirana, svakodnevna stvarnost u ovakvim objektima.

Nema prirodnog svjetla, nema mogućnosti kljucanja po tlu; za pticu koja u prirodi prelazi i nekoliko kilometara dnevno, ovakvo okruženje nije ništa drugo do organizirana patnja u kontroliranim uvjetima.

Što EU zapravo želi od peradarstva?

Dok lokalni investitori najavljuju izgradnju novih industrijskih kapaciteta, EU ide u suprotnom smjeru — i to sve odlučnije. Europska strategija Od polja do stola i Strategija za bioraznolikost do 2030. postavljaju jasne ciljeve: smanjenje intenzivnog uzgoja, povećanje udjela ekološke i poluekološke proizvodnje na 25% poljoprivrednih površina do 2030., te uvođenje strožih standarda dobrobiti životinja koji su već u zakonodavnoj proceduri.

Revizija Direktive o dobrobiti životinja, koja je dugo u pripremi, predviđa zabranu ili ozbiljno ograničavanje uzgoja u kavezima za kokoši nesilice, strože norme za peradare te veću transparentnost lanaca opskrbe. Nekoliko velikih europskih lanaca i prerađivača već sad traži od dobavljača certifikate koji potvrđuju viši standard dobrobiti — tzv. Better Chicken Commitment sve više postaje uvjet za tržišni pristup, a ne marketinška prednost.
Jednom riječju: Europa ne gradi nove industrijske peradarske komplekse — Europa traži izlaz iz tog modela. Graditi ga danas, 2026. godine, na tlu zemlje članice EU, znači ulagati u infrastrukturu koja za deset do petnaest godina može postati regulatorni i tržišni teret.

Okoliš: Što ostaje našoj djeci?

Industrijska peradarska farma s klaonicom nije "čista" industrija, bez obzira na to koliko se modernim prikazivala u prospektima. Njezin ekološki otisak dubok je i dugotrajan.

Samo jedna veća farma s nekoliko stotina tisuća grla u turnusu može godišnje producirati desetke tisuća tona gnojiva bogatog dušikom i fosforom. Ako se ta gnojiva ne zbrinjavaju stručno i planski, dolazi do eutrofikacije podzemnih i površinskih voda (Lonjsko polje, naslovna fotografija, op.ur.) — proces koji je u Posavini, s obzirom na blizinu Save i visokom razinom podzemnih voda, posebno rizičan.

Klaonica donosi vlastiti set problema: krv, perje, sadržaj probavnog trakta, otpadne vode iz procesa šurenja i pranja — sve to zahtijeva visokoučinkovitu obradu otpadnih voda. U praksi, nedovoljno nadzirana postrojenja za obradu postaju žarišta zagađenja. Miris je posebna kategorija: industrijski peradarski kompleksi poznati su po specifičnom vonju koji se širi i nekoliko kilometara u smjeru vjetra, degradirajući kvalitetu života lokalnog stanovništva na način koji ne može kompenzirati nikakva radna mjesta.

Tu je i pitanje prometnog opterećenja — svakodnevni prijevoz hrane, živih životinja i gotovih proizvoda znači stotine kamionskih prijevoza tjedno, s pratećim emisijama i bučnom infrastrukturom. I pitanje resursa: ovakvi kompleksi troše enormne količine vode, a podzemne vode Posavine i ionako su pod pritiskom.

Obećanje radnih mjesta: Što se krije iza brojke?

Svaki investitor koji dolazi s velikim projektom dolazi i s velikim brojevima. Radna mjesta su uvijek na prvom mjestu u prezentaciji — i razumljivo je zašto. U regiji koja je još uvijek u oporavku, svaka najava novih zaposlenja zvuči primamljivo. No te brojke treba staviti u realan kontekst i pitati se: koliko radnih mjesta zapravo donosi industrijski peradarski kompleks, kakva su to radna mjesta i što lokalna zajednica dobiva, a što gubi?

Moderan industrijski peradarski kompleks kapaciteta pola milijuna grla po turnusu s pratećom klaonicom može zaposliti između 150 i 350 radnika, ovisno o stupnju automatizacije. Pritom treba naglasiti da razina automatizacije u ovakvim postrojenjima kontinuirano raste — investitori koji grade nove kapacitete danas u pravilu koriste najnoviju mehanizaciju upravo kako bi smanjili potrebu za radnom snagom i time dugoročno snizili operativne troškove. Dakle, gornja granica od 350 zaposlenih odnosi se na manje automatizirane pogone, dok realnija procjena za moderan kompleks iznosi oko 150 do 200 radnih mjesta u stalnom pogonu.

Koja su to radna mjesta? Pretežno niskokvalificirana i niskokvalitetna: linijski rad u klaonici, hranjenje i čišćenje u halama, logistika. Rad u klaonicama peradarske industrije medicinska literatura već dugo prepoznaje kao jedan od psihički i fizički zahtjevnijih oblika rada — hladni, vlažni uvjeti, repetitivni pokreti, buka, miris i konstantan kontakt s klaoničkim procesom ostavljaju vidljiv trag na zdravlje radnika. Fluktuacija radne snage u ovakvim pogonima globalno je visoka, a domaći radnici često bivaju zamijenjeni jeftinijom stranom radnom snagom čim je to pravno moguće. Nije spekulacija — to je obrazac koji se ponavlja u gotovo svakom sličnom projektu u regiji.

Ekonomska računica: Što lokalna zajednica zapravo dobiva?

Lokalna samouprava od ovakvog projekta može očekivati komunalni doprinos pri gradnji, koji se obračunava jednokratno i najčešće ne prelazi nekoliko milijuna eura za kompleks ove veličine, te godišnji prihod od poreza na dohodak zaposlenih radnika. Uz 200 radnika i prosječnu bruto plaću u sektoru prerade hrane — koja u Hrvatskoj rijetko prelazi 1.200 do 1.400 eura — grad Sisak mogao bi godišnje prihodovati od prireza i komunalnih naknada svega nekoliko stotina tisuća eura. To nije zanemariva suma, ali nije ni transformacijska.

S druge strane, troškove koje lokalna zajednica i šira javnost snose zbog ovakvih postrojenja ekonomisti zovu eksternalijama — troškovima koji se ne pojavljuju u bilanci investitora, ali se plaćaju. I to skupo.

Zagađenje podzemnih i površinskih voda, ako do njega dođe, košta enormno. Sanacija onečišćenih vodonosnika i obnova ekosustava rijeke Save ili njezinih pritoka nije posao koji se mjeri tisućama eura — mjeri se desetcima milijuna, a ponekad nije ni izvediva. Troškove snosi zajednica, ne investitor koji je možda već preselio kapital.

Zdravstveni troškovi lokalnog stanovništva zbog smrada, povećane razine amonijaka u zraku i potencijalne kontaminacije vode realni su i dokumentirani u studijama provedenim u blizini sličnih postrojenja u Europi i SAD-u. Pad vrijednosti nekretnina u radijusu nekoliko kilometara od intenzivnih peradarskih farmi konzistentan je nalaz u svim dostupnim istraživanjima — a taj gubitak nitko ne kompenzira vlasnicima kuća i okućnica.

Rizik od bolesti: Cijena koja se ne uračunava unaprijed

Posebno osjetljiva točka, o kojoj kao veterinar moram govoriti otvoreno, jest rizik od zaraznih bolesti. Visokointenzivni peradarski uzgoj sa sobom nosi povišen rizik od pojave i širenja bolesti kao što su Newcastleska bolest, zarazni bronhitis i — posebno alarmantno u trenutnom europskom kontekstu — visoko patogena ptičja influenca, poznata kao H5N1.

Europa je u posljednjih pet godina proživjela nekoliko valova ptičje influence. Samo u 2022. i 2023. godini uništeno je više od 50 milijuna peradi diljem EU-a. Svako žarište u intenzivnom uzgoju znači trenutnu obvezu depopulacije — klanje svih životinja u zahvaćenom objektu i zaštitnoj zoni, što investitor može djelomično pokriti kroz osiguranje ili državne naknade, ali što za lokalnu zajednicu znači pojačan biosigurnosni nadzor, ograničenje kretanja i potencijalne štete za sve ostale poljoprivrednike u zoni. Vidjeli smo kako to izgleda na primjeru Afričke svinjske kuge u Slavoniji.

Štoviše, globalna znanstvena zajednica sve glasnije upozorava da su upravo ovakvi gustonaseljeni peradarski kompleksi idealni uvjeti za mutaciju i prilagodbu influenza virusa — čime ova tema prestaje biti isključivo veterinarski problem i postaje problem javnog zdravstva. To je trošak koji se ne pojavljuje ni u jednoj investicijskoj studiji, ali koji u najgorem scenariju može biti viši od svih obećanih benefita zajedno.

Zaključak: Tko stvarno profitira?

Kad se sve zbroji i oduzme, ekonomska logika integriranog peradarskog kompleksa u Sisku izgleda ovako: investitor izvlači profit, lokalna zajednica dobiva nekoliko stotina pretežno niskoplaćenih radnih mjesta i skroman porezni prihod, a troškove okolišnih rizika, zdravstvenih posljedica i deprecijacije nekretnina snosi — lokalno stanovništvo. Model koji privatizira dobit i socijalizira troškove nije nikakva novost u industriji intenzivnog uzgoja, ali to ga ne čini prihvatljivijim.

Umjesto da otvaramo vrata modelu koji je Europa počela napuštati, Sisačko-moslavačka županija mogla bi iskoristiti raspoloživa EU sredstva iz fondova za ruralni razvoj i Zelenog dogovora da privuče investicije u ekološku i poluekološku poljoprivredu, preradu autohtonih proizvoda i agroturizam — sektore koji zapošljavaju lokalno, ne iscrpljuju okoliš i grade dugoročnu vrijednost. Ta radna mjesta možda neće biti najavljena velikom tiskovnom konferencijom, ali ostat će duže i koštati zajednicu manje. Lokalna, ekološka i poluekološka poljoprivreda, agriturizam, brendiranje posavskih autohtonih pasmina i tradicijskih prehrambenih proizvoda — to su razvojne niše koje EU aktivno financira i koje imaju dugoročnu tržišnu perspektivu.

Nisam protiv razvoja peradarstva u Hrvatskoj. Nisam ni naivni idealist koji misli da mali obiteljski farmer može sam nahraniti kontinent. Ali postoji razlika između razvoja i ponavljanja tuđih grešaka. Europski peradarski sektor upravo bolno uči što znači graditi na modelu koji ne poštuje ni životinju, ni tlo, ni vodu, ni susjeda. Ne moramo prolaziti istim putem.

Sisak zaslužuje bolju viziju. I peradi dugujemo više od ovoga.

^{Autor je doktor veterinarske medicine. Tekst izražava osobni stav autora.}