Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Poljoprivredne priče
  • 06.06.2024. 15:30

Kako se formira cijena uljarica i žitarica u Hrvatskoj i zašto izvoz može biti loš?

Kad nas cijeli život uče da je bitno da izvozimo i da je izvoz dobar za Hrvatsku, teško je prihvatiti da neki može biti i loš. A može.

Foto: Depositphotos/Dušan Petković
  • 3.245
  • 234
  • 2

Zapeo mi je za oko članak koji je objavio index, a govori o područjima u kojima je Hrvatska jaka i konkurentna u izvozu. Na visokom mjestu su i neki izvozni poljoprivredni aduti, posebice kukuruz i pšenica. Prema objavljenim podacima u 2022. godini izvoz pšenice bio je vrijedan 208, a kukuruza 315 milijuna eura (MEUR).

Iako je navedeni pozitivan u smislu da predstavlja Hrvatsku kao zemlju koja ima komparativnu prednost pred drugima u sektorima proizvodnje žitarica, zapravo je sam podatak vrlo problematičan i govori puno o slabosti hrvatske prehrambene industrije. A ta slabost se prenosi na sektor primarne proizvodnje, jer te dvije proizvodnje su prst i nokat. Nema konkurentne prerade bez lokalne sirovine. Nema stabilnosti za primarne proizvođače ako ne postoji lokalna prerada.

Kad nas cijeli život uče da je bitno da izvozimo i da je izvoz dobar za Hrvatsku, teško je prihvatiti da može biti i loš. A u slučaju pšenice i kukuruza, radi se o lošem izvozu.

Hrvatska roba ostala "na suhom"

Idem redom razložiti prvo malo bitne informacije kako bi bolje razumjeli kasnije zaključke:

Godina 2022. je bila specifična po tome što je bila velika potražnja za žitaricama i uljaricama nastala zbog pandemije i rata u Ukrajini. Malo je blesavo reći, ali kad se ratuje i umire poljoprivrednici najbolje zarađuju.

Posljedično cijena tih roba u 2022. bila je duplo viša nego inače. Uobičajene po kojima se npr. pšenica prodaje u Hrvatskoj su 150-200 EUR/toni, dok su u 2022. bile 300-400 EUR/toni. Cijena roba podiže EUR volumene izvoza u 2022. godini, realni godišnji prosjeci su bliži 300 nego 500 MEUR izvoza pšenice i kukuruza iz Hrvatske

Podaci iz Godišnjeg izvješća o stanju u poljoprivredi 2022 (odlična publikacija sapuno korisnih podataka!) govore da smo u toj godini izvezli 580.000 tona pšenice i ječma, te 870.000 tona kukuruza. Perspektive radi, radi se o pola proizvodnje kukuruza, pšenice i ječma u Hrvatskoj.

Gdje je onda problem i kako izvoz može biti loš?

Prvi problem je što su 2023. i 2024. pokazale koliko je ranjiv primarni poljoprivredni sektor zbog toga što puno izvozimo i nemamo dovoljno domaće potražnje. U tom periodu talijanski kupci hrvatske pšenice i kukuruza su dio svojih potreba za uvozom počeli rješavati s ukrajinskim robama značajnije nego inače. Ukrajinska roba je zbog ratnih okolnosti bila jeftina i pronašla je svoj put do kupaca hrvatskih uljarica i žitarica. Rat je otvorio neke druge kanale, karte su se promiješale i hrvatska roba je ostala na suhom.

Tržišni viškovi 

Hrvatska nema što tražiti sa svojom pšenicom i kukuruzom u samodostatnoj Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Srbiji, Austriji ili Njemačkoj. Osim talijanskog tržišta, ostaje nam od značajnijih tržišta izvoz u BiH i sve što nam je preostalo je opcija brod-arapske zemlje. Transport roba jeftinih poput pšenice i kukuruza ubija širinu tržišta. Npr. nema nikakve logike kamionski prijevoz na udaljenosti preko 500 km - tu 20-25% cijene jeftinih žitarica čini transport. Naši izvozni kanali željeznica-brod očito nisu dovoljno razvijeni da bi mogli riješiti hrvatske zalihe pšenice i kukuruza kad zakažu talijanski kupci

U trenutku kad su talijanski kupci počeli više kupovati u Ukrajini, stvorili su se tržišni viškovi od nekoliko stotina tisuća tona u Hrvatskoj, posljedično cijena pšenice i kukuruza je naravno pala. Kao posljedica posljedice, proizvođači i otkupljivači pšenice i kukuruza su ostvarili gubitke u 2023. što je dovelo do izazova u pretvaranju zaliha u novac, a u vremenima visokih kamatnih stopa to je značilo više troškove novca. Kod mnogih je prouzročilo i probleme u operativnom funkcioniranju koji se posljedično uvijek prebacuju i dobavljačima repromaterijala i mehanizacije, prijevoznicima itd. I eto začas krize u sektoru.

Zbog svega navedenog hrvatska pšenica i kukuruz su se tijekom većeg dijela 2023. i dosadašnjeg dijela 2024. trgovali 10-20 EUR/toni ispod cijene koje bi dobili u "normalnim tržišnim okolnostima“.

Kako se formira cijena uljarica i žitarica u Hrvatskoj?

Dodatno, treba razumjeti način kako se formira cijena uljarica i žitarica u Hrvatskoj. Orijentir je uvijek burza MATIF, a cijena se formira kao MATIF minus "premija“. Pojednostavljeno, premiju zapravo proguta trošak prijevoza do kupca. U našem slučaju to je područje od Trsta do Bologne gdje je većina talijanskih mlinara i izvoznih luka. Nije do kraja tako jednostavno jer premija je nekad 20, a nekad 50 EUR ovisno o vrsti robe, godini i tržišnim okolnostima.

Uzmimo za primjer da je MATIF za pšenicu na 250 EUR po toni, a premija 50 EUR toni. To znači da hrvatski otkupljivač dobije 200 EUR po toni, a seljak bliže 180 EUR/toni. Razliku od 20 EUR/toni čine troškovi silosa (vidi Priču o silosu) i zarada otkupljivača.

Napomena: Brojke u modelu su približne i ilustrativne da se shvati tržišni model funkcioniranja. Svaka kultura, godina, lokacija i otkupljivač ima neku svoju priču koja se ne mora nužno uklopiti u ovu generičku kalkulaciju. Npr. nije ista matematika vozi li se ta roba iz Pisarovine ili Tovarnika!

Drugo što treba razumjeti je da talijanski seljak ima nižu "premiju“ od 50 EUR po toni jer su mu silosi talijanskih mlinara u prosjeku 500 km bliže nego hrvatska roba. Hrvatska roba da bi se prevezla do kupaca u Italiji trpi visok trošak prijevoza koji trenutno iznosi oko 1,6 EUR/km, što za 500 km udaljenosti daje 750 EUR/kamionskoj turi od 24 tone. To je u konačnici 33 EUR/toni . Za udaljenost od 600 km je 40 EUR/toni. Zato će talijanski seljak vjerojatno za rod pšenice 2024 dobiti 230-240 EUR/toni, a hrvatski 190-200 EUR/toni.

Ta razlika od 40 EUR/toni ogromna je, zamislite da hrvatskom rataru ostane 40 EUR/toni više za pšenicu, na 170.000 hektara to je 68 milijuna EUR više svake godine samo na pšenici. A ako uzmemo moju zadnju kalkulaciju o troškovima i profitabilnosti pšenice roda 2024, 40 EUR/toni čini razliku od 280 EUR/ha više dobiti. To je užasno velika razlika za proizvodnju i glavni je razlog zašto hrvatski ratar diše teže od talijanskog ili njemačkog ratara.

Za prerađivača u Hrvatskoj koji bi preradio tu pšenicu u brašno ili tjesteninu, to znači 68 MEUR konkurentske prednosti pred talijanskom konkurencijom. U konačnici, da tih 68 MEUR podijele proizvođači i prerađivači, svaki sektor ostvaruje značajnu poslovnu korist. Dobiva i planet jer vozanje poljoprivrednih proizvoda generira stakleničke plinove. Pšenica u Italiju, Barilla vozi nazad u Hrvatsku tjesteninu. Gube samo prijevoznici, a vjerojatno niti oni jer će ti prerađivači prodavati proizvode koji će se isto trebati transportirati. Ovo rješenje je kao igra pizzigina – svi igraju, svi dobivaju.

Dva smjera rješenja problema

Pogađate, dobra rješenja ovog problema idu u 2 smjera:

  • U plodoredu ratara smanjiti količine pšenice i kukuruza, te se sa dijelom tih hektara prebacivati na proizvodnju povrća. Npr. proizvodnju krumpira. Na 40 tona/ha x trenutnih 230 EUR/toni na hektaru krumpira može se ostvarivati 10-tak tisuća EUR/ha prihoda (pšenice i kukuruz daju višestruko manje prihode). Dobit iz proizvodnje krumpira nekoliko je puta veća nego na proizvodnji pšenice i kukuruza, što u konačnici znači konkurentnija i stabilnija poljoprivredna gospodarstva. 100.000 hektara povrtlarstva umjesto pšenice i kukuruza može stvoriti dodatnih 500-900 MEUR poljoprivredne proizvodnje godišnje i 200-njak MEUR dodatne dobiti primarnim proizvođačima (pročitajte i Priču o navodnjavanju)
  • Moramo podizati kapacitete i sposobnosti prehrambene industrije koja bi preradila pšenicu i kukuruz koja sada ide u izvoz. Tu je proizvodnja brašna, kruha i tjestenine koja može biti viša gledajući samo vlastite potrebe. Taj problem riješi u 5 godina ciljani fond od 200 MEUR. Realno nikakva lova, ako godišnje izgubimo 68 MEUR samo na pšenici. Dodatno, iz pšenice i kukuruza može se proizvoditi npr. škrob, etilni alkohol ili gluten. To su proizvodi koje također uvozimo u desecima tisuća tona svake godine i stvaraju višu dodanu vrijednost nego proizvodnja brašna ili tjestenine

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu

Hrvatska će biti uspješna poljoprivredna zemlja kada prestane izvoziti pšenicu i počne izvoziti brašno, tjesteninu i škrob. To će učiniti hrvatskog seljaka bogatijim i samostalnijim. Do tada izvozne uspjehe pšenice i kukuruza treba gledati kao pokazatelj neuspjeha hrvatske poljoprivredne politike. Paradoksalno kako samo hrvatska poljoprivreda može biti, izvoz je nešto zbog čega se ponekad treba i stidjeti.


Tagovi

Poljoprivredne priče Loš izovz Izvor sirovine Troškovi Gubici Žitarice i uljarice Ivan Malić


Autor

Ivan Malić

Više [+]

IT-jevac kojeg je znatiželja dovela u agrobiznis. Zanima ga poslovna i tehnološka strana poljoprivrede. Zadnjih 15 godina priča poljoprivredne priče kao konzultant, poljoprivrednik i menadžer. Agrarne teme publicira na blogu https://ivanmalic.substack.com/

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Medicina na sajmu. Koliko vjerujete u pripravke koje nađete između štandova opreme za trimere i motorne pile?