Kako pomoći ratarima?

Situacija nije lagana, mnogi teško dišu i jasno je već i ratarima da je kriza strukturna i da takva moraju biti i rješenja. Jasno je već i da su prihvatili tržišnu realnost i da razumiju da država ne može natjerati otkupljivače na višu cijenu i da ne može određivati cijene pšenice kako bi hrvatski ratar bio profitabilan. Isto tako je jasno da na strani otkupa ima dovoljno ponuđača da se može reći da tržište funkcionira i da su u ovom trenu realne cijene pšenice na hrvatskom tržištu.

Jasno je i svima da ovako dalje više ne ide. Jasno je većini i da psovanje Pipuniću i Vlajčiću ne pomaže da se nađu rješenja za sektorsku krizu. To je kao da razbijete termometar jer vam pokazuje da je vani vruće. Razbili ste ga, ali i dalje je vruće.

Sustav nije idealan i otkupljivačima brojke izgledaju bolje nego ratarima. Ali radi se o razumnim profitima u vremenima visokih oscilacija gdje mnogi ne uspjevaju zabiti gol. Zamislite da nestanu 'zločesti' otkupljivači, tko bi skladištio i otkupio milijarde kilograma žitarica, organizirao tisuće prikolica i vagona za Italiju i Podravku? I to su ljudi i porezni obveznici. Nisu to samo Marko, Darko i Andrej - to su i Kaja, Luka i Kruno. Sustav je funkcionalan, naš ratar dobija brzi prijem i ubrzo lovu na račun. Ne rušite ga, ljudi samo rade svoj posao.

Jedno je sigurno - ratari iz škara lošeg tržišta i skupe proizvodnje teško mogu izaći sami. Također, sigurno je da skladišni kapaciteti i pravilnici o kvaliteti nisu mjere koje mogu riješiti strukturne probleme.

Je li se akumuliralo dovoljno boli da se počne razgovarati o održivom modelu funkcioniranja ratarstva koji je temelj industrije i stočarstva? Ili će ulica preuzeti traženje rješenja, a to dokazano ne vodi nikud jer tržišta su jača od hrvatske ulice?

Idem redom, htio bi dati svoj prikaz strukturnog rješenja strukturnog problema.

Stanje nije tako katastrofalno kako se prikazuje

Većina ljudi koje poznajem ostvarit će ove godine plus ili plusić na pšenici. Vjeko, Ivan, Fabijan, Krešimir, Josip… Kombajni su krenuli i većina ratara skinula je svoju robu s polja. Već je sada jasno da su prinosi vrlo dobri i da onaj tko ima znanje i nabavio je na vrijeme gnojivo neće proći tako loše kako se da naslutiti po izjavama dežurnih narikača. Vjerujem da će neki prosjek dobiti na pšenici na razini Hrvatske biti negdje oko negativne nule, jer prinosi će biti dobri.

Naglašavam i po stoti put - nula u poljoprivredi nije dovoljna jer spriječava otplate dugova i mogućnost investiranja. Nula u poljoprivredi nije dovoljna da postanemo konkurentniji u proizvodnjama u kojima su naši proizvodni rezultati ispod EU prosjeka. Nula u poljoprivredi znači kriza, posebice zato jer je nula već treću godinu zaredom i trenutno se topi obiteljska srebrenina.

Kriza je strukturna

Prije svega treba reći da je ovo što se događa s krizom u ratarstvu proces koji je bio za očekivati kako su rasle cijene zemljišta, rada i strojeva. Trebalo je pogledati na zapad, pa bi vidjeli da malo tko u EU živi kao čisti ratar na manje od 200 hektara. To je svugdje neodrživo jer stvara se premalo vrijednosti da bi se moglo zaraditi za život i za normalno investiranje u tehniku.

Drugo, poljoprivreda je postala jako produktivna, odnosno da se prigodno izrazim svi igraju danas nogomet. Roba ima previše, cijene su niske. I takve će ostati jer znanost trenutno pobjeđuje i nosi rast prinosa koji je veći nego je porast potražnje. Jedino što to može promijeniti je da počnemo praviti više djece, a nećemo. I pandemije i geopolitičke igre igraju za ratare, ali to ne može biti sistemski dio biznisa poljoprivrede.

Slika ispod govori sve na ovu temu, odnosno govori o strukturi problema proizvodnje žitarica - stanovništvo ne raste kako raste proizvodnja.

Zato buduća rješenja moraju ići u drugom smjeru. Ratarstvo se u Hrvatskoj mora strukturno mijenjati, nikakve populističke metode tu neće dati rezultata. Populističke metode smatram: promjene pravilnika o klasama, izgradnja skladišta. To je gubitak vremena, novca i fokusa i neće donijeti napretka. Osnovni problem našeg ratara je tržište, dok smo dio EU bit ćemo otvoreni. Naše društvo u cjelini od otvorenog tržišta ima više koristi nego što štete imaju poljoprivrednici. To su naše vrijednosti (slobodno tržište, otvorene granice), od njih ne treba odustati jer se jedan sektor odbija mijenjati i ima problem.

Da ne filozofiram previše, evo mojih 5 zrna o tome što se sve mora promijeniti da bi ratarima bilo bolje. Naravno da su moji prijedlozi naizgled radikalni, ali takav je i problem. Ako imate bolja rješenja, dajte svoje prijedloge. Kritizirajte, analizirajte. Dajte mi neki kut koji ne vidim.

Što moraju napraviti ratari?

• moraju povećati prinose jer u tome kaskamo. Moraju raditi na svom proizvodnom znanju, investirati u nove tehnologije, putovati, istraživati, eksperimentirati. Jedna tona više na pšenici znači 160 EUR/toni više profita na hektaru. 1 tona više po hektaru znači održivost.
• moraju promijeniti plodored prema uljaricama, odnosno onome što će u budućnosti izgledati bolje. Trenutno se po profitabilnost uljana repica čini puno bolji izbor nego pšenica, a jednako dobro zaobilazi klimatske promjene (OK; malo lošije jer ranije se sije - u rujnu zna biti sušno). Hrvatski ratar je u plodoredu trenutno ima prosječno 3-4%, a mogao bi imati 15-20%. Dobri proizvođači će ove godine na repici imati 400-500 EUR/ha višu dobit nego na pšenici. Nekidan sam pričao sa proizvođačem koji ima 4,6 tona/ha repice, on je ove godine na cijenio od 470 EUR/toni 1000+ EUR/ha u dobiti na uljanoj repici. Usporedbe radi, na pšenici ima blizu 9 tona/ha,a na pšenici je plusu “samo” 400 EUR/ha.
• moraju se udružiti, moraju stvoriti drukčiji sustav otkupa kroz kooperacije u vlasništvu ratara. I onda te kooperacije mogu investirati u preradu. Zapadni model koji dokazano funkcionira - kad je seljak složan i mudar. Tu će se stvoriti nešto “mesa” i na ulazu repromaterijala i na izlazu kod prodaje koje će ostati ratarima.
• moraju početi koristiti strojne prstenove, usluge ili kako god to zvali. Ne može više svatko imati svoj kombajn, sijačicu. Nema matematike.
• moraju raditi tranziciju prema stočarstvu. Čisto ratarstvo na 100 hektara neće funkcionirati na ovim cijenama zemljišta i rada u HR. Tu opet mora biti model zapadne kooperative.
• oni koji imaju prirodne preduvjete za tu vrstu proizvodnje, moraju raditi tranziciju prema povrtlarstvu i voćarstvu. Opet model kooperative.
• moraju prihvatiti HPK kao svog predstavnika za razgovor. Sve drugo je anarhija, ne mogu svi pričati sa ministrom. Imali smo priliku birati vodstvo HPK, sad im treba dati šansu da rade - oni su legitimni predstavnici seljaka u razgovoru sa Ministarstvom. Svi ostali trebaju biti tiho, jer sve drugo je anarhija.
• HPK mora nuditi i tražiti drukčija rješenja od sadašnjih. Sadašnja rješenja ne daju rezultate.
• moraju tražiti niše - kamilica i duhan su dobri primjeri sektora koji funkcioniraju, a ti prozvođači su zbog plodoreda primarno ratari. Ključno je stvoriti na dijelu kultura/plodoreda više vrijednosti nego što stvara ratarstvo.
• ključna riječ za ratare su: plodored, vertikalna integracija, stočarstvo, voće, povrće, energija, dopunske djelatnosti
• moraju početi raditi svoje privatne komasacije, sa ciljem veće učinkovitosti (nižih troškova - više profitabilnosti)

Što treba regulativa (EU i HR)?

Mora postaviti ista pravila igre za uvozne pšenice i druga poljoprivredne robe. Ne mogu ukrajinske imati drukčija pravila kvalitete nego EU pšenice. Lista pesticida, gnojiva, pravila za sjeme i zaštitna sredstva… onda može vaša roba u EU.

EU regulativa je pretjerala s regulatornim (ekologija i održivost) obvezama, a realno ne povećava potpore niti prati inflaciju. Administracija pila granu na kojoj sjedi i sadašnji sustav najviše guši upravo ratara. regulativa mora pogurati ratare prema stočarstvu - i milom i silom. To sada već i radi, ali očito nije dovoljno. To mora biti oštrije, ali i u stočarstvu se mora raditi kroz kooperacije (na EU način)

Regulativa mora pogurati ratare prema povrtlarstvu i voćarstvu. Programi za dostatnost svugdje gdje nismo samodostatni. Stručne službe, kapitalne subvencije, organizacija tržišta, edukacija potrošača, zajednički programi promocije sa trgovačkim lancima.

Treba osigurati platformu koja bi bila vezana za burzu i dala mogućnost ratarima da upravljaju rizicima cijena odnosno biraju trenutak prodaje. To nije tržišna intervencija, ali dat će prostor ratarima da biraju trenutak i cijenu. Dat će im i osjećaj da o nečemu odlučuju. Efekt je sličan kao prodaja na zeleno, ali je psihologija drukčija.

Osigurati više jeftinog HBOR kapitala za tranziciju ratara prema stočarstvu i ratarstvu, modernizaciji tehnologije i ulaganje u znanje. Napraviti komasacije, riješiti vlasničke knjige i državno poljoprivredno zemljište.

Navodnjavati 1.000.000 hektara do 2040. godine. Stiže dugo toplo ljeto, a vodno bogastvo nam odlazi u Crno i Jadransko more..

Što treba industrija?

Trebamo pametnu industrijsku prehrambenu strategiju, stvoriti pametne niše. Mlinovi to nisu, premalo se vrijednosti u njima stvara, preblizu su mađarski i srpski mlinovi. Pekare, pašterije, škrobare, čipsare, hrana za ljubimce, tvornice biodizela to jesu.

A svi? Moraju početi imati vjere u sebe i druge u ekosustavu. Imamo sustav kakav imamo, igrače kakve imamo - to se ne može brzo promijeniti. Moramo igrati skupa, a ne jedni drugima psovati majke.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Cijelo društvo mora početi raditi pritisak za hrvatsku hranu na hrvatskom stolu, restoranu i jedrilici. To uključuje prestanak mantranja po jutarnjim radio i TV show-ovima da je dobro što kiša ne pada i što će biti lijepo vrijeme za roštiljanje. To će pokazati da društvo u cjelini smatra da je proizvodnja hrane bitna.

Toliko od mene, odo zaliti masline, vruće je. Godina izgleda dobro, bit će uja!

Priča u priči: koliko zarađuju otkupljivači?

Kad netko vidi poslovne brojke od Žita zadnje tri godine, prvo što pomisli je: majko mila, kako ovi dobro zarađuju. I to je istina, ali većina te zarade zadnjih par godina dolazi iz vlastita stočarstva (dobre godine za svinojogojstvo i jaja), proizvodnje energije, i industrije (šećerane, mesna industrija i uljara). Jedan dio dolazi i od kooperacije i tradinga uljarica i žitarica. Koliki? Nemoguće je razlučiti na temelju dostupnih brojki. Isto vrijedi i za Agro Invest grupu, Agronom i Podravku agri - svi se bave s puno toga i dobit koju stvaraju nastaje na više profitnih centara. Zato raditi analize na tim firmama ništa ne govori o profitabilnost poslovanja u sektoru kooperacije i tradinga uljarica i žitarica.

Zato za analizu o tome koliko zapravo zarađuju otkupljivači mogu posegnuti prema financijskim izvješćima tvrtki koje se bave uglavnom samo kooperacijom sa selom i tradingom žitarica. A najbolji primjeri su tvrtke RWA Hrvatska, Axereal i Mauthner -sve zrele tvrtke, visoki volumeni poslovanja, geografska raširenost i stotinjak milijuna EUR prihoda.

Tablica dolje prikazuje osnovne parametre poslovanja te tri tvrtke u zadnje 3 godine.

Ono što je iz tablice vidljivo - otkupljivači zarađuju loše. Ako se uzmu podaci o povratu na vlastiti kapital (ROE), prosječna brojka za RWA je 1,8%, Mauthner 1,3%, a Axereal je u minusu u protekle tri godine. Prema ovim brojkama, nema tu ekstra profita kako često naš ratar zamišlja. To je posao u trgovini kao i svaki drugi, a igra se na zrelom tržištu u kojem postoji dovoljno konkurencije da drži marže nisko.

P.S. Treba biti pošten i reći da je očito da Axereal prolazi kroz čišćenje bilance. Također je moguće/vjerojatno i da dio profita završava u tvrtkama - majkama kroz kroz niže transfer cijene (npr. gnojivo se nabavlja centralno, pa dio marži uzme tvrtka u Austriji koja nabavlja za cijelu grupaciju - što je i logično ako pogledate to je njihova dodana vrijednost na ekonomiji obujma). Rijetko se ovo radi “naveliko”, odnosno želite ako imate firmu u Hrvatskoj da ona izgleda isto realno jer ćete je možda htjeti prodati, lokalno se financirati ili vam je bitno za motivaciju lokalnog menadžmenta.