Voditelji radijskih programa svako jutro mole Boga za sunce, a slušatelji jedva čekaju petak. Dvije sitnice koje pokazuju koliko su rad i hrana u hrvatskom društvu prestali biti vrijednost.
Puno se vozam u autu. Dok sam još brojao kilometre, radio sam 70.000 km godišnje, što kad pretvorite u vrijeme dođe skoro 3 sata dnevno za volanom. To je skoro tri sata dnevno koje uglavnom provedem promišljajući i planirajući, telefonirajući, i uz radio program. Vozanje je vrijeme i za slušanje glazbe.
Najviše slušam HR2. Radi širom RH, ima dobar miks informacija, glazbe, ozbiljnih gostiju i još uvijek nekog klasičnog novinarstva koje je tu da informira, da nauči i da da komentar, a ne samo da puni minutažu. Ne slušam samo HR2. Vrtim i Yammat (u ZG), Radio Dalmaciju (kad prođem Velebit) i svaštarim kad štogod naleti zanimljivo.
Ono što na radiju preskačem, to je jutarnji kontakt program. Sve više svi imaju isti format: dvoje voditelja, on i ona, ćakulaju o svemu i svačemu, uglavnom dnevne teme. Light tema, ne smije ozbiljno, treba biti lagano i zabavno. Uglavnom nivo "24 sata" - mass market. Bilo je i odličnih, Mirko Fodor na HR2 npr. - sjajan zabavljač ima odlične "baze". U komercijalnim medijima kvaliteta je obično niža (kad netko otvori rečenicu sa "Ljudi, …" ja se odmah naježim.
Ima dvije stvari koje su me u tom jutarnjem ćakulanju redovito raspizde do te razine da promijenim postaju ili upalim Youtube.
Svako jutro vrti se isti narativ. "Kad će više prestat kiša", ili "Vrijeme je odlično, vani prži!" "Vikend će biti predivan, vruć" i "Ajme što je krasan tjedan, bit će kupanja nema kiše!" Slušajući njih dvoje, čovjek bi pomislio da kiša pada samo zato da bi nas razljutila i upropastila kupanje i roštilj.
A onda izađem iz prašnjava auta, pogledam svoj badem - žuti listovi, zemlja ispucala četiri prsta. Pogledam naš maslinik - kržljav rod, plodovi sitni i suhi. Nazovem Vjeku u Slavoniju, kaže da je postrna soja propala (a time i potpora za konzervacijsku obradu), da je kukuruz loš, da je soja biljka sa 100 života, ali da je oplodnja slaba zbog vrućina i da na gornjim "katovima" nema zrna.
I shvatim koliko nas seljake na radiju ne razumiju. Niti nam se obraćaju, niti shvaćaju, niti ih (za)boli. Za njih kiša je smetnja. Za 99% njihovih slušatelja kiša je smetnja. Za njih sunce je pobjeda.
Za mene, i za 100.000+ obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj, kiša je novac. Kiša je rod. Kiša je razlika između godine u plusu i godine u minusu. Hoće li djeca imati za ekskurziju, a oni dovoljno za rezervne dijelove.
Ali to nije priča za jutarnji program. To nije light tema. To ne donosi pozitivne vibre. Mnogo je lakše reći "hvala Bogu da je sunčano" i prijeći na sljedeću temu - koji je glumac dobio dijete, kakav je bio koncert sinoć, gdje će ovog vikenda biti najbolji tulum.
I tu me onda dotuče spoznaja: jutarnji program na radiju je dobar barometar koliko je poljoprivreda društvu bitna. Nimalo. Živimo u društvu doživljaja u kojem je seljak na margini. Doslovno. Bitno je samo da je vrijeme lijepo da ljudi mogu na more, na roštilj i na terasu. Da li masline pate, da li bademi venu, da li soja gori - to je rijetko na vijestima i to u terminu između crne kronike i sporta. Poljoprivreda je udarna tema samo kad nekog hapse. Ili kad cijene hranu rastu.
Drugi raspiz-ditis. Ponedjeljak ujutro (posebno na Otvorenom, zato ga nikad ne slušam. OK i glazba je dosadna uvijek 10 istih pjesama) pola programa otpada na kuknjavu kako jadni moramo raditi, kako je vikend prebrzo prošao, kako više ne možemo i kad će više petak. U četvrtak je cijeli dan priča o tome kako je lakše jer sutra je petak. U petak ujutro već se bacaju konfeti - "hvala Bogu da je petak, jedva čekam vikend!" Pa onda još i to: nazove neka slušateljica da pozdravi voditelje s posla, i prvi komentar je: "Još malo pa gotovo, jedva čekaš, ha?"
Stani malo mala. Kad smo to pristali na to da je rad nešto loše? Kad smo to pristali da smo dva dana sretni, a pet dana tlačeni?
Rad ima mnogo dimenzija. Rad ti puni račun, plaća ekskurzije djeci, ali rad ti puni i glavu. Rad ti daje strukturu dana. Rad ti daje smisao. Rad ti daje postignuće. Vještinu. Znanje. Mene rad ispunjava - kad pravilno orežem maslinik, kad badem dobro rodi, kad pomognem nekom OPG-u da napravi dobru računicu, kad napišem priču koja kod nekog "klikne" - to su zadovoljstva koja vikend ne može dati. Vikend može dati pivu s prijateljima, more i materinu pašticadu. Lijepo, ali nije samo to život. I rad je život, i rad je zadovoljstvo.
Moj otac Drago, rođen 1945. u Travniku, u 81. godini ide u maslinik, jer ne zna drugačije. Nikad ga nisam čuo da kaže "hvala Bogu da je petak". Njemu petak ništa ne znači, jer vikendima se ziđala kuća ili frezao vinograd. I on je jedva čekao petak, ali da zamijeni školsku ploču fanglom i mistrijom, krampom i Agrijom.
Kako je 80-godišnji Drago Malić preduhitrio maslininu muhu i osigurao zlato za Hrvatsku?
Razlika između "nas" i "njih" nije u broju radnih sati. Razlika je u odnosu prema radu. Društvo je postalo društvo doživljaja, razvilo je kult odmora i kult produženog vikenda. Promoviramo nerad. Slavimo lijenost. A onda se čudimo zašto u poljoprivredi ne možemo naći ljude. Zašto nitko ne želi musti krave. Zašto se mladi ne žele baviti poljoprivredom. Zašto nitko ne želi brati masline za 8 EUR po satu kad može na šank za 12. Zašto na školama i fakultetima agronomije ima samo razred i po.
Imaju puno. Jer mediji nisu pasivni promatrači - oni oblikuju ono što slušamo, što mislimo, što nam je normalno. Kad svako jutro slušaš da je kiša loša i da je rad teret, ti si već dio kulture u kojoj su poljoprivreda i rad u defenzivi.
Ne molim voditelje da prebace svoj jutarnji program u poljoprivredni dnevnik. Ne molim ih da svako jutro izvještavaju o suši u Dalmaciji ili o cijeni pšenice u Slavoniji. Mada, ne bi bilo loše da to rade jednom tjedno - svejedno već imaju "kuhinja" rubriku, "horoskop" rubriku i "mjesto u Hrvatskoj koje treba posjetiti" rubriku.
Molim ih dvije stvari, jako jednostavne.
Kad komentiraju vrijeme, da povremeno spomenu i drugu stranu. "Lijepo je što je sunčano, ali kiša bi nam dobro došla, poljoprivrednicima je sve teže." Jedna rečenica. Petnaest sekundi.
Kad netko nazove s posla, da ne dočekuju s "još malo pa gotovo." Da pitaju "a što radiš, kako ti ide, što te danas na poslu učinilo boljim nego si bio jučer?". Da rad bude tema kao hobi, kao ljubav, kao roštilj, kao bilo što drugo. Da se mladima šalje poruka da rad može biti dobar dio života, a ne samo nužno zlo do petka u 16h.
Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu
To je sitnica. Ali sitnice grade kulturu. Grade vrijednosti društva.
A kultura odlučuje hoće li mladi ljudi 2040. godine još uvijek biti spremni ujutro u 5 ići na polje, u maslinik, u staju. Ili ćemo svi biti za šankom u hotelu, čekajući da netko drugi proizvede hranu koju će oni servirati turistu.
Tagovi
Autor
Matija125
prije 2 mjeseca
Baš sam o ovoj temi diskutirao sa svojom obitelji u rujnu prošle godine. Ja crkavam od vrućine u traktoru gdje nažalost nema klime, a zbog prašine je nemoguća misija otvoriti šajbu, a na radiju stalno govore da je bar ljeto cijelu godinu ili ako je u prognozi bio bilo kakav spomen kiše odmah svi padaju u depru. Također, prije oko dva tjedna radim s traktorom i mislim si, bude jako loše ako uskoro barem malo kiše ne padne, a na radiju, jedva čekamo produženi vikend i sunce itd. Uglavnom, slažem se s autorom i temom članka.
TOMISLAV JURAS
prije 2 mjeseca
Istina, pogotovo na otvorenom radiju. Kad kažu da konačno prestala dosadna kiša, a padala samo pola sata.