Kad sustav služi poljoprivredniku, a ne obrnuto

Prije nekih 20-tak godina s grupom poljoprivrednika bili smo u posjeti poljoprivrednicima u Danskoj, odnosno svinjogojcima. I tako smo pričali s njima i skupljali iskustva. Tada je u Hrvatskoj aktualna tema bio obojeni, plavi dizel. I mi se začudili kada su nam rekli da oni imaju određenu količinu i pumpe gdje sipaju gorivo za poljoprivredne strojeve. Ali nije obojeno.

Zašto bi netko varao?

Kupovali su onoliko koliko su imali pravo kupiti. Ne mogu sada reći je li to tada njima bilo malo, dovoljno, ili previše, ali jedan od naših poljoprovrivrednika je pitao kako se kontrolira je li netko to gorivo sipao u osobni automobil? I danski poljoprivrednik nas je čudom gledao pa pitao zašto bi netko uopće to gorivo sipao u automobil. Misleći na to gorivo koje je bilo jeftinije i s manje poreza, bez cestarina, trošarina i slično. I čudio se čovjek, kako ga to uopće pitamo. Nije mogao vjerovati što ga pitamo. Kome uopće pada na pamet da tako nešto napravi.

Ne treba njima ni bojanje goriva, a ni kontrola

A naši poljoprivrednici se čudom čudili kako on nas ne razumije. Čovjek jednostavno ne može shvatiti da nama uopće i padaju na pamet ideje da prevarimo, ukrademo, da koristimo nešto za što nešto opet nije namijenjeno. Ne treba njima ni bojanje goriva, a ni kontrola. Ljudi su pošteni i tako nešto u tom pravcu im ni ne pada na pamet.

To sada pišem da se osvrnem na to da kod nas ljudi uzmu poticaje za pašnjake - a nemaju stoke, niti te površine održavaju kao pašnjake, niti daju nekom drugom da tamo napasaju stoku da bi bar rekli onda da su to pašnjaci. Jednostavno tu sada nije kriv ni Jakovina, ni neki drugi ljudi koji su tada bili u Ministarstvu poljoprivrede. Kakav god napravili zakon, od koga ga god prepisali, i koliko god zaštita napravili, naši ljudi će odmah razmišljati kako prevariti, kako uloviti u mutnom, kako doći do nekih novaca koji su namijenjeni drugima. Ako smo takvi kakvi jesmo, nema pomoći.

Svuda ćemo naći rupu

Ni Jakovina, ni Tolušić tu ne mogu ništa. Vjerojatno smo desetljećima učili da se nešto što je državno može uzeti, jer to nije naše. Bilo je normalno i da se uzmu novci za podizanje nasada, poticaji, a da se nakon sadnje u te voćnjake, maslinike i slično ni ne uđe. Jednom me poljoprivrednik odveo na jednom našem otoku do zakorovljenog mladog nasada maslina. I kaže. Evo ovo je brat saborskog zastupnika posadio kao nekakve masline, uzeo poticaj za sadnju, poticaj uzima i dalje, a nije nikada ni ušao u to što je trebalo biti maslinik. I zemlju je dobio od općine da bi digao maslinik.

I tada je u zakonu i propisima bilo sve jasno i dobro napisano. Ali naš čovjek jednostavno će to uvijek pokušati napraviti. Isto tako, vjerojatno se i danas u čudu čude u komisijama i institucijama Europske unije kako je sada nekome palo na pamet da stvara posebne, umjetne uvjete kako bi dobio novce iz mjera ruralnog razvoja. Pa i direktora koji je dobar će smijeniti ako treba da bi stavili mlađeg jer se na njega dobiju novci.

Osnovat će novu tvrtku koja će fiktivno kao nešto raditi, a radit će kao i ona prije, samo će tu biti frizirani uvjeti da bi se prošlo na ruralnom razvoju. Tu su se iskazali opet ovi veliki. I hajde ti sada radi s našim narodom. Ne ide i ne treba nikoga kriviti. Naći ćemo mi svi rupu gdje nitko ne može proći, ali mi možemo.

Ipak, nije sve crno-bijelo

Ali nije baš sve crno-bijelo. U svemu ima i nešto ali... Misle si ljudi: "pa ovi su mogli ukrasti cijelu tvornicu, ukradu milijune kuna, pa mogu i ja par stotina kuna više na poticaju po hektaru, ili pak par kuna po litri goriva". Nije neko opravdanje, ali za shvatiti je. Zašto sad loviti ove za poticaje za pašnjake kada su sve napravili po zakonu. Tko kaže da neće za par mjeseci ili godinu kupiti neke ovce ili koze i staviti na te pašnjake.