Intervencija 73.10: Razlika od pet bodova nije nijansa - ona je presuda

Pravilnik o kriterijima odabira za intervenciju 73.10. koristi bodovni sustav koji određuje koji će projekti dobiti potporu, a koji neće.

U svakom takvom sustavu, razlika između pojedinih sektora morala bi počivati na eksplicitnoj i provjerljivoj logici jer bodovna razlika između dviju kategorija nije tehnička formalnost, nego politička odluka o tome čija je proizvodnja vrjednija.

Ovaj tekst postavlja dva pitanja o dvije takve odluke. Nijedno od njih ne tvrdi da su postojeći prioriteti besmisleni - svinjogojstvo jest strukturni deficit, mlijeko jest strateška sirovina. Tvrdnja je drugačija i preciznija: da razlike u bodovima između sektora nemaju dostatno obrazloženje, i da ta neobjektivnost proizvodi konkretne štete na konkretnim prostorima.

Teza 1: Zašto je ovčje mlijeko manje vrijedno od kravljeg?

Pravilnik dodjeljuje mliječnom govedarstvu 15 bodova u sektorskom kriteriju, a uzgoju ovaca i koza za proizvodnju mlijeka 10 bodova. U sustavu gdje prag prolaznosti iznosi 38 od 64 boda, razlika od 5 bodova nije nijansa - ona je presuda. Projekt koji bi prošao s 15 bodova za sektor pada s 10.

Geografija koju pravilnik ne vidi

Temeljni problem s ovom bodovnom razlikom nije u brojkama, nego u implicitnoj pretpostavci koju one nose: da su mliječno govedarstvo i ovčarstvo/kozarstvo konkurentni sektori koji se natječu za iste resurse. Oni to nisu. Oni su prostorno komplementarni i to u gotovo savršenom negativnom korelatu.

Gorska i planinska područja kontinentalne Hrvatske - Lika, Gorski kotar, primorsko zaleđe, otoci - imaju konfiguraciju terena, strukturu pašnjaka i hidrologiju koji onemogućuju ekonomski održivo intenzivno mliječno govedarstvo. Na tim prostorima, ovca i koza nisu lošija verzija krave. One su jedina opcija. Davanjem 5 bodova manje proizvođačima ovčjeg i kozjeg mlijeka, pravilnik kažnjava farmere upravo zato što uzgajaju ono što njihov prostor može podnijeti.

To je oksimoron: instrument koji bi trebao podupirati racionalnu alokaciju resursa penalizira adaptaciju na lokalne uvjete.

ZPP osnova: Uredba (EU) 2021/2115, čl. 6(d) eksplicitno navodi prilagodbu klimatskim promjenama i upravljanje prirodnim resursima kao ključni specifični cilj. Ovca na kršu je paradigmatičan primjer klimatske adaptacije. Pravilnik koji tu adaptaciju kažnjava nižom sektorskom ocjenom ne proturječi duhu uredbe - on proturječi njezinu slovu.

Tržišna inverzija: više vrijediš, manje dobiješ

Pravilnik implicitno postulira da je kravlje mlijeko vrjednija sirovina jer ga ima više i jer o njemu ovisi mliječna industrija. No tržišna logika govori obrnuto. Prosječna cijena otkupa kravljeg mlijeka u Hrvatskoj kreće se oko 0,40–0,50 EUR/l. Ovčje mlijeko postiže 1,20–2,5 EUR/l, kozje 0,70–1,00 EUR/l. Sir od ovčjeg mlijeka - paški sir, škripavac, tvrdi otočki sirevi - nosi zaštićene oznake izvornosti i postiže cijene višestruko veće od industrijskog kravljeg sira.

Drugim riječima: pravilnik dodjeljuje manje bodova sektoru s višom dodanom vrijednošću po litri sirovine. Ovčar koji proizvodi paški sir stvara veću ekonomsku vrijednost po uvjetnom grlu stoke nego prosječni mliječni govedаr koji prodaje mlijeko, a dobiva manje bodova. Specifični cilj ZPP-a SO3 - poboljšanje tržišne orijentacije i konkurentnosti - teško se može pomiriti s bodovnim sustavom koji ovu inverziju proizvodi.

Prijedlog: Teza nije da svi sektori moraju imati identične bodove. Teza je da razlika mora imati transparentno i provjerljivo obrazloženje. Postojeća razlika od 5 bodova između mliječnog govedarstva i ovčarstva/kozarstva nema dostatno agrarno, ekonomsko ili prostorno opravdanje. Konkretno, sektorski kriterij za uzgoj ovaca i koza za mlijeko trebalo bi izjednačiti s govedarstvom, ili smanjiti razliku na najviše 2 boda uz javno dostupno obrazloženje.

Pragove veličine trebalo bi revidirati na temelju ekonomike stada, ne golih brojeva grla.

Ovčje i kozje mlijeko nije manje vrijedno od kravljeg. Ono je drukčije vrijedno, na drukčijim prostorima, s drukčijim ekonomskim i kulturnim značenjem. Pravilnik koji to ne prepoznaje nije samo formalno nepotpun - on aktivno šteti diversifikaciji i otpornosti hrvatskog ruralnog prostora.

Teza 2: Zašto je prase vrjednije od janjeta?

U sektoru mesa, uzgoj krmača stoji na vrhu sektorske ljestvice s 15 bodova. Uzgoj ovaca i koza za meso dobiva 11. Razlika od 4 boda u sustavu s pragom od 47 od 69 bodova - može biti odlučujuća za projektnu konkurentnost. Ova teza ne osporava prioritet svinjogojstva. Ona osporava veličinu razlike između svinjogojstva i ovčarstva.

Legitimnost prioriteta, nelegitimnost razmaka

Hrvatska je neto uvoznik svinjskog mesa i smanjenje uvozne ovisnosti je opravdan cilj. Razlika između uzgoja krmača (15 bodova) i tova svinja bez krmača (9 bodova) je, štoviše, odličan potez - ona zatvara proizvodni lanac i destimulira poluinvesticije bez vlastite prasadi. To je dobra politika.

Ali iz tog opravdanog prioriteta ne slijedi nužno da razmak između krmača i ovčarstva mora biti četiri boda. Razlika se može braniti, ali samo ako analiza uzme u obzir sve relevantne faktore. A pravilnik to, kako ćemo pokazati, ne čini.

Janjetina kao premium turistički proizvod

Svinjsko meso u Hrvatskoj je komoditizirani proizvod čija se cijena formira pod pritiskom uvozne konkurencije. Janjetina i jaretina imaju fundamentalno drukčiji tržišni profil: to su premium geografski specifični, često zaštićeni proizvodi s visokim turističkim i izvoznim potencijalom.

Dalmatinska janjetina, janjad s Cresa i Paga, Like - sve to postiže višestruko više cijene od svinjskog mesa na domaćem tržištu, s mogućom izvoznom dimenzijom prema Italiji, Njemačkoj i dijaspori. Prosječna otkupna cijena svinjskog mesa (živa vaga): oko 1,60–1,80 EUR/kg. Prosječna cijena janjetine na otočnom tržištu: 6–8 EUR/kg. Četiri sektorska boda razlike ne odražavaju tu tržišnu zbilju.

Prostorna komplementarnost, ne konkurencija

Identična logika kao u mliječnom sektoru: svinjogojstvo je intenzivna stajska proizvodnja koja zahtijeva ravničarske terene, stajske kapacitete, pristup žitaricama i prometnu infrastrukturu. Gorska i planinska područja Hrvatske ne mogu zadovoljiti nijedan od tih uvjeta. Na tim prostorima, uzgoj ovaca i koza za meso jedan je od rijetkih ekonomski smislenih oblika poljoprivrede.

Zašto je borovnica važnija od badema, a prase vrijednije od janjeta?

Pravilnik doduše prepoznaje GPP-bonus od 1 boda za ulaganja u gorsko-planinskim područjima. No taj jedan bod ne kompenzira strukturni hendikep od 4 boda u sektorskom kriteriju - pogotovo kad uzmemo u obzir da svinjogojstvo u GPP-u gotovo ne postoji, pa taj bonus ionako ne koristi svinjogojcima. Mehanizam koji bi trebao izjednačavati uvjete zapravo pojačava asimetriju.

Ekosistemska usluga koju pravilnik ne vrednuje

Ovčarstvo i kozarstvo u svom tradicionalnom, ekstenzivnom obliku imaju dimenziju koju svinjogojstvo ne može imati: one su čuvari krajobraza i bioraznolikosti mediteranskog i planinskog prostora. Pašnjački uzgoj ovaca u kršu sprečava zarastanje makijom, čuva vizualni identitet turističkih destinacija i pruža ekosistemske usluge s konkretnom ekonomskom vrijednošću: sprečavanje požara, očuvanje vodonosnika, turistička atraktivnost.

ZPP 2023–2027 eksplicitno nagrađuje ekosistemske usluge i javna dobra (SO5 i SO9). Uzgoj ovaca i koza pruža upravo takva javna dobra i to nesrazmjerno više od intenzivnog svinjogojstva. Pravilnik koji te vrijednosti ne uvažava u sektorskom kriteriju nije usklađen s deklariranim ciljevima politike koju provodi.

Prijedlog nije izjednačavati krmače i ovčarstvo. Razlika od 2 boda bila bi prihvatljiva i branjiva ekonomskim argumentom o strukturnom deficitu svinjskog mesa. No razlika od 4 boda je pretjerana i ima nerazmjeran učinak na konkurentnost projekata u onim dijelovima Hrvatske gdje ovčarstvo i kozarstvo predstavljaju jedinu ekonomski smislenu opciju.

Konkretno, uzgoj ovaca i koza za meso - 13 bodova (izjednačiti s kategorijom sustav krava-tele). Sustav krava-tele 13 bodova (zadržati). Uzgoj krmača 15 bodova (zadržati). Tov junadi i tov svinja 9 bodova (zadržati).

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Jer prase nije objektivno vrjednije od janjeta. Ono je drukčije vrijedno, za drukčiji tip tržišta, na drukčijoj geografiji. Hrvatska ruralna politika koja želi zadržati ljude u Lici, na Cresu i u dalmatinskom zaleđu ne može si priuštiti da kažnjava jedine ekonomski smislene aktivnosti tih prostora.