Hrvatska slobodna od goveda, ovaca i koza: Kako smo izliječili bolest ubivši pacijenta

Dana 13. veljače 2026. stupila je na snagu Provedbena Uredba Komisije EU 2026/693. Hrvatska od tog je datuma službeno slobodna od tuberkuloze goveda, bruceloze ovaca i koza te enzootske leukoze goveda. Vijest je popraćena zasluženim fanfarama, priopćenjima i fotografijama zadovoljnih dužnosnika.

Na početku moram čestitati od srca. Ovo je doista rezultat dugogodišnjeg, mukotrpnog rada cijele veterinarske službe. Od ovlaštenih veterinarskih organizacija, Hrvatskog veterinarskog instituta (HVI), Veterinarskog fakulteta, veterinarskih inspektora - i uzgajivača. Veterinari su, kako samo oni znaju i umiju, tiho i vrijedno uzimali uzorke, dostavljali ih na analizu u HVI, provodili propisana cijepljenja, izolacije životinja, testiranja da bi se sve nakon dugog niza godina uspješno završilo iskorjenjivanjem navedenih zaraznih bolesti. Uspjeh vrijedan divljenja.

No ujedno je i savršena metafora za hrvatsku poljoprivrednu politiku posljednjih trideset godina.

Metoda kojom smo šokirali Europu: Ukini stado, ukinuo si i bolest

Postoji jedna jedina znanstveno prihvaćena metoda eradikacije zaraznih bolesti u stočarstvu: testiraj, identificiraj, iskorijeni žarišta, provedi cijepljenje tamo gdje je moguće, izvrši sustavan nadzor. Traje godinama, košta novaca te zahtijeva znanje i predanost. No, postoji i hrvatska nadogradnja te metode, koju bi Hrvatska mogla patentirati: smanji stado toliko da bolest nema na koga preskočiti.

Dok je još 1990-ih u Hrvatskoj paslo više od milijun goveda (od čega 350.000 krava), danas, prema podacima DZS-a, ima oko 71.000 krava, odnosno ukupno 418.000 goveda. To nije pad od 20 posto. Nije ni od 50 posto. To je pad od gotovo 80 posto u tri desetljeća. Na terenima koji su nekoć bili stočarski rajevi - Slavonija, Posavina, Moslavina, Lika, Zagorje, Prigorje - danas je tišina.

Slobodni od bolesti - i od stada: Usporedba s EU

Ministarstvo s ponosom ističe da smo ušli u malobrojni klub zemalja slobodnih od bolesti goveda kategorije B. Lijep je to klub. Pa pogledajmo tko su nam drugovi u tom klubu i koliko goveda oni imaju.

Države slobodne od tuberkuloze goveda i njihov stočni fond: Njemačka ima 11 milijuna goveda, Poljska 6,5 milijuna, Nizozemska 3,8 milijuna, Austrija i Rumunjska po 2 milijuna, Češka, Danska i Švedska po 1,5 milijuna, Finska 800.000, Mađarska 750.000, Litva 700.000, Slovenija 460.000, Hrvatska 418.000, Latvija 380.000, Estonija 240.000, a Luksemburg 200.000.

Slovenija - zemlja bez Slavonije i Posavine, bez ravnica - ima više goveda od nas. S brežuljcima i planinama. Jer je tamo uzgoj goveda normalna djelatnost koja se podupire i nastavlja. Austrija, koja muze krave na 2000 metara nadmorske visine, ima pet puta više goveda od nas. Austrijanci još uvijek koriste staru, isprobanu metodu: uzgoj, nadzor, liječenje, testiranje. Ne kao mi u Hrvatskoj: eliminacija stada.

Vrijedno je pohvaliti veterinare, inspektore, uzgajivače i cijeli sustav koji je godinama metodično radio na iskorjenjivanju opasnih zaraznih bolesti. To je ozbiljan stručni rad koji je zaista zaslužio europsko priznanje. Ali uz svečanost valja reći i što se još dogodilo. Hrvatska je slobodna od tuberkuloze goveda jer goveda gotovo da i nema. Slobodna je od enzootske leukoze goveda jer nema stada u kojima bi se virus imao gdje zadržati.

Metoda se zove depopulacija. U medicinskim krugovima rekli bi da je lijek djelovao - samo što je ubio i pacijenta. Za Ministarstvo, to je potpuni uspjeh. Pohvala od Europske komisije. Uredba u Službenom listu EU. Fotografije na press konferenciji. Jedina stvar koje nema su krave.

Bruceloza je nestala, ali su i ovce nestale

Republika Hrvatska je od 13. veljače 2026. službeno slobodna i od bruceloze ovaca i koza. I ovdje je čestitka zaslužena. Bruceloza je ozbiljna zoonoza - zarazna bolest koja se prenosi sa životinje na čovjeka - a njezina eradikacija štiti i uzgajivače i potrošače i cijeli prehrambeni lanac. Veterinarska služba i opet je odradila odličan posao. Naravno da zasluge pripadaju i uzgajivačima.

Ali opet: što stoji iza te brojke? Broj ovaca u Hrvatskoj iznosi danas oko 521.000 grla. Na prvu zvuči pristojan broj. Dok ne usporedimo s onim što je bilo i dok ne pogledamo kuda trend vodi.

Kako izgleda 521.000 ovaca u europskom kontekstu. Španjolska ima oko 16 milijuna ovaca. Rumunjska oko 10, Grčka oko 8 milijuna. Bugarska i Italija po 6-7 milijuna. Engleska oko 22 milijuna. U Irskoj živi “samo” 4 milijuna ovaca. Pa čak i Slovenija, naši susjedi s kojima volimo uspoređivati govedarstvo, ima proporcionalno više ovaca po stanovniku od nas (ukupno 120.000 ovaca), uz daleko veći udio ovčjeg sira i janjetine u izvozu.

Hrvatska je nekoć bila prirodni ovčarski teritorij. Dalmacija, otoci, Lika, Gorski kotar, Istra - to su krajolici u kojima je ovčarstvo bila stoljetna tradicija, izvor hrane, prihoda i identiteta. Danas se u tim istim krajevima turisti fotografiraju uz posljednje ovce kao turističku atrakciju. A stočari svaku životinju poznaju po imenu i broju ušne markice.

Koze: 66.000 grla i zamrznuti trend

Broj koza u Hrvatskoj iznosi oko 66.000. To je, za veću europsku državu s mediteranskim klimatskim pojasom i stoljetnom tradicijom kozarstva, skromna brojka. Usporedi li se s Grčkom (3,5 milijuna), Španjolskom (3 milijuna) ili čak Albanijom (550.000), koja je pola veličine Hrvatske, jasno je da je kozarstvo u nas gotovo marginalizirana djelatnost.

Za koze je situacija u nekim aspektima teža nego za goveda ili ovce. Kozarstvo je tradicionalno oslonac siromašnijih i brdovitijih područja, sitnih gospodarstava koja niti mogu niti žele postati industrijalizirana. Upravo su ta gospodarstva najlošije prolazila u natječajima koje je smišljao netko u uredu daleko od planine, ali koji je vrlo vjerojatno, kako narod lijepo kaže, “sišao s planine”.

Bruceloza ovaca i koza (Brucella melitensis) bila je dugotrajan problem u južnijim dijelovima Europe. Hrvatska ju je eradicirala. Međutim, kao i u slučaju goveda, smanjenje broja grla imalo je i 'statistički povoljan' učinak na širenje bolesti.

Manji broj životinja, manji broj kontakata, manje šanse za širenje zaraze. Epidemiološki logično - ali kao model razvoja stočarstva potpuno neodrživo. Postavlja se pitanje: jesmo li eradicirali brucelozu jer smo je svladali ili jer smo svladali sektor koji ju je nosio? Odgovor vjerojatno leži negdje na pola puta. I upravo ta siva zona jest politički neugodna.

Depopulacija kao metoda, ne kao nusprodukt

Gledajući ukupnu sliku – pad broja goveda za 80%, muznih krava za 73%, ovce u kontinuiranom pada te gotovo marginalna prisutnost koza – teško je zaključiti da se radi o slučajnosti ili nizu nesretnih okolnosti. Radi se o strukturnoj pojavi. Politika EU subvencija, onakva kako je implementirana u Hrvatskoj, nagrađuje nerad i muljanje, a kažnjava pošteni i predani rad. Natječaji su smišljeni za računovođe, ne za stočare. Kontrole su projektirane za industrijska imanja, ne za obiteljska gazdinstva.

Nije to ekskluzivno hrvatski problem. No Hrvatska nema rezervu u obliku jake industrije ili gusto naseljenog ruralnog područja koje bi kompenziralo gubitke u stočarstvu. Kad malo obiteljsko gospodarstvo u Lici propadne, iza njega ne dolazi nitko.

Sloboda od bolesti postigla se eliminacijom domaćina. To nije eradikacija - to je epidemiološki paradoks koji bi trebao biti naslov u stručnom časopisu, ne povod za slavlje na press konferenciji.

Što bi trebalo biti drukčije?

Ovo nije komentar bez prijedloga. Veterinarska struka odradila je svoj posao besprijekorno i zaslužuje svaku pohvalu. Problem nisu struka niti uzgajivači - problem je okvir unutar kojeg struka i uzgajivači rade. Konkretno: nema smisla certificirati slobodu od Bruceloze ovaca dok se istovremeno strukturnim mjerama tjera uzgajivače ovaca s tla.

Nema smisla postavljati koeficijente standardnog prinosa koji pogoduju velikim farmama dok male obitelji ne mogu popuniti Agronet obrasce. Nema smisla slaviti statistiku kada iza nje stoji odumiranje sektora.

Ono što treba je prostorno planiranje koje štiti ovčarske i kozarske predjele od stambene i turističke prenamjene. Treba pojednostaviti pristup potporama za male uzgajivače. Razmisliti o vraćanju ispaše koza u područja obrasla makijom i šikarama. Treba osigurati infrastrukturu za preradu - posebno sirarski i mesni sektor koji je u potpunom kolapsu izvan industrijskih zona. I treba prestati s političkom retorikom koja miješa statistiku sa stvarnošću.

Epilog: Prazne štale

Provedbena Uredba EU 2026/693 realni je uspjeh. Hrvatska ga je zaslužila - i veterinarska služba, i uzgajivači koji su godinama surađivali s inspekcijama i prihvaćali mjere. To se ne smije minimalizirati. Ali to se također ne smije koristiti kao paravan iza kojeg se skriva činjenica da Hrvatska ima sve manje krava, sve manje ovaca, sve manje koza - i sve više uvoznih mliječnih i mesnih proizvoda na policama. Sloboda od bolesti je pravi cilj veterinarske medicine. Ali sloboda od stada nije ništa čime se treba ponositi.

Metoda eradikacije bolesti eliminacijom domaćina nije uspjeh stočarstva. To je njegova nekrologija. Lijepo opremljena, europski certificirana nekrologija - ali ipak nekrologija.

Stavovi izneseni u ovom tekstu autorski su komentari i ne predstavljaju službeni stav nikoje institucije.