Kukan, odnosno Dobrica, postao je vjerojatno u seoskoj povijesti, jedini pjetlić s dva imena. I od kada ga znam (ma kako smiješno zvučalo), sigurna sam da životinje, pa čak i kokoši, razumiju naš ljudski jezik.
Bio jednom jedan pjetlić, bojažljiv, kako ono kažu, pravi mamin sin. U njegovoj i ljudskoj zajednici kao da je svima bilo prihvatljivo što se bojao groma, grada, olujnog vjetra i vike ljudi.
Međutim, nitko nije mogao shvatiti da jedan budući vođa i glavni frajer svog "plemena", u strahu, glavom bez obzira, bježi od kokoši. A bilo je to baš upadljivo. Nije se borio za zrno kukuruza, već mahnito bježao pred kokošima. Netko bi rekao da je hranu džentlmenski prepuštao damama, ali u mom selu i životinje i ljudi, sto posto su mislile da je kukavica.
Zbog toga je, kao slučajno, barem nekih stotinu puta u tjednu, onako sitan, dobio kljunom po glavici od posramljenog oca i gospođe majke. Jednom smo čak primijetili da šepa sigurno punih sedam dana, vjerojatno zbog neke teške borbe, iz koje je, garant, htio pobjeći, ali nije uspio. Tako su mu dali ime Kukan, nastalo od kukavica, što je mene, vječitog zaštitnika slabijih, uzrujalo, pa sam mu, baš u inat, dala drugo ime - Dobrica.
Tako je Kukan, odnosno Dobrica, postao vjerojatno u seoskoj povijesti, jedini pjetlić s dva imena. I od kada njega znam (ma kako smiješno zvučalo), sigurna sam da životinje, pa čak i kokoši, razumiju naš ljudski jezik. Kada ga neko pozove imenom Kukan, on se trgne, ali korača sa strahom, dva koraka naprijed, tri unazad, sve dok se ne uvjeri da neće dobiti po kljunu.
Međutim, kada ga ja i moja (sasvim skromna) podrška nježno pozovemo: "Dobrice!", on nekako stidljivo sagne glavicu, pa skoči, raširi krila i doleti na metar i svakim danom po centimetar bliže.
I tako je Dobrica rastao, preobražavajući se u krupnog pijetla, šarenog i sjajnog perja. I sve je rjeđe dobivao batine. Valjda i kokoši shvate kada je netko jači. Iako traumatiziran i bojažljiv u kokošjem djetinjstvu, Dobrica je izrastao u pijetla snažnog glasa, kojeg nitko nikada nije vidio da je kljunom ozlijedio slabijeg.
S vremenom, shvatili smo da se ime Kukan, negdje izgubilo i da je od sićušne pretučene kukavice, ipak ostao Dobrica. I to pravi. Nisu ga otrovali svojim otrovom, jer je uvijek bio bolji od njih. Nije završio u juhi i nikada neće. (Tako mi je obećao djeda.) Dobrica je na svoj način postao gospodar kokošinjca i dvorišta.
Sad vi možda mislite - e da baš. Al' stvarno postoji dobri Dobrica. Strašan pijetao. Ljudi bi mogli učiti od njega.
Tagovi
Autorica
Gordana Vila
