Samouki proizvođač ukrasnog bilja

Kad se prije pet godina vratio u svoj Lovas, Mihovil Krizmanić bio je odlučan u namjeri da uspije u plasteničkoj proizvodnji cvijeća i povrća, poslu u kojem je u godinama progonstva stjecao neophodno iskustvo.
Iako kuhar po struci, bez dana izobrazbe u cvjećarstvu ili povrtlarstvu, u dvorištu stare srijemske kuće, koju je dobio na korištenje od općinskih vlasti Lovasa, podignuo je plastenik na 500 četvornih metara i počeo mali obiteljski posao. Danas proizvodi 21 vrstu sezonskog cvijeća, uzgaja krastavce, zelenu salatu, rajčice i papriku na površini od 780 četvornih metara najmodernije opremljenih i grijanih plastenika.

Gledao kako drugi rade

- Radio sam u Donjem Miholjcu, a potom i u Hercegovini, gdje sam gledao kako to drugi u plastenicima rade. Iako sam i tamo mogao imati sigurnu egzistenciju za obitelj i sebe, nešto me je vuklo u rodni Lovas. Namjeravao sam kupiti kuću i okućnicu na kojoj bih mogao podignuti plastenik, pa sam se obratio općinskim vlastima. Već drugi dan u Ulici Ljudevita Gaja dobili smo napuštenu kuću na korištenje, a za tri dana postavljen je i plastenik - prisjeća se 48-godišnji Mihovil.
Po svojem kuharskom umijeću, koje je godinama prije rata primjenjivao u restoranima na Vučedolu i u šumi Jelaš, bio je nadaleko poznat pa je namjeravao otvoriti i restoran u Donjem Miholjcu. Poslovne i političke okolnosti nisu mu išle naruku pa je neko vrijeme proveo na privremenom radu u Njemačkoj, a nakon povratka počeo je raditi "u nadnici" i polako se učio radu u plasteničkoj proizvodnji cvijeća i povrća. Samouk, odlučio se na podizanje vlastitih plastenika u rodnom Lovasu.

Tržište pronalazi sam

- U cijelosti sam posvećen zdravoj, tzv. ekološkoj proizvodnji - od sjemena do ubiranja plodova ne koristim nikakvu kemiju. Čak se i u borbi protiv štetočina i nametnika ne služim prskanjem nego koristim posebne ljepljive trake koje zadržavaju kukce na putu do biljke. Cvijeće i povrće posijani su u zdravoj srijemskoj zemlji i, za razliku od onog što se nudi u velikim trgovačkim centrima, nisu plastika - ustvrdio je Mihovil Krizmanić.
Plastenici obitelji Krizmanić, u kojoj Mihovilu najveću potporu u radu pruža supruga Ruža koja odmah s posla u tekstilnom poduzeću Triko žuri baviti se cvjećarstvom i povrtlarstvom, preko zime su grijani, dok se ljeti od žega i nevremena čuvaju dvostrukom folijom. U slučaju jakog vjetra ili tuče prostor između dviju folija ispuni se zrakom i stvori dobru zaštitu od mogućeg uništavanja uroda.
- Ne kukam i ne plačem nego radim. Ipak, teško je probiti se na tržištu jer danas u selu svatko ima povrća. Na vukovarskoj tržnici, koja je inače preskupa u odnosu prema onoj u Vinkovcima, prodam veći dio svojih proizvoda, nudim ih i nekim veletrgovcima, a ostvarujem i dobru suradnju s Gradom Vukovarom i tvrtkom Komunalac kojima prodajem svoje cvijeće. Nedavno sam svojim cvijećem uredio i kružni tok u Borovu naselju. Inače, sam obilazim tržnice i potencijalne poslovne partnere - kazuje Krizmanić. Najavljuje i kako planira odustati od proizvodnje rajčica i paprika, jer, kako tvrdi, "ili si prvi ili si posljednji - u međuvremenu se na tržištu ne možeš probiti". Povremeni mu je problem i ispunjavanje obveza prema državi pa kaže kako "za repromaterijal mora imati novac na vrijeme, a za doprinose zna i zakasniti".

Autor: Mladen OBRENOVIĆ