Seoska idila - jarić koji masira

Dok Hrvatska konstantno pokušava naći model kojim bi preokrenula negativnu bilancu života, koja neumoljivo svake godine iznova pokazuje da je u Hrvatskoj natalitet u padu, u manjim gradovima, općinama i prigradskim naseljima u neposrednoj blizini velikih gradova, svake se godine rađa sve više djece, a prosječna starost stanovništva sve je niža. Mladi sve više shvaćaju vrijednost života na selu, i dok su donedavno iz obližnjih mjesta bježali u grad, sad oni iz velikoga grada bježe u okolicu. Niže cijene nekretnina, jeftiniji i ugodniji život, ali i sve bolja prometna povezanost s ruralnim sredinama, neupitno privlači mlađu populaciju koja ne vidi smisao egzistencije u svakodnevnoj vrevi i stresu gradskog života.

Današnja djeca sve manje znaju kako izgledaju domaće životinje i kako se živjelo na selu. Na seoskim imanjima pak, djeca mogu uživati u svježem zraku, boravku u prirodi i ponajviše, u igri sa domaćim životinjama. Isto tako, uče o tome kako je izgledao život na selu prije upotrebe električne energije, vodovoda, kućanskih aparata i ostalih tekovina suvremenog življenja.

Devetogodišnji Dorian Krištof prije nepune tri godine se s roditeljima doselio u Tvrđavicu, u susjedstvo obitelji bake Terezije Barišić i Lucije Tadić. Blisko susjedstvo ubrzo je preraslo i u prisno prijateljstvo, posebice jer je Dorian od samog dolaska u Tvrđavicu iskazao iznimnu privrženost prema životinjama kojih u ovom dvorištu nimalo ne nedostaje. Posebnu bliskost Dorian je uspostavio s jednim od ukupno šest jarića kojem je nadjenuo i ime - Micko. Razigrano jare Dorianu skače i na leđa pa Dorian kaže da ga jarić tako masira. Jedan je ovo od primjera koji nas svojom jednostavnošću vraća korijenima i tjera nas da se upitamo, koje su to i gdje su temeljne vrijednosti koje čine naš gradski, urbani život, a kojima učimo svoju djecu kako poštovati životinje, prirodu pa i svijet oko sebe.