Kujica Tia daruje krv, a nitko je neće udomiti!

Dobro je činiti dobro, jer dobro se dobrim vraća. Ali, nije uvijek tako. Izuzetak je i kuja Tia iz zadarskog Azila za pse, koja daruje vlastitu krv da bi spasila život nekom drugom psu. No,  i dalje je u azilu s brojnim drugim napuštanim psima u zadarskom predjelu Žmirići.

“Uvijek je spremna pomoći, ali nažalost, ljudi se ne sjete takvih pasa kada je u pitanju pružanje toplog  doma”, kaže Marino Mirčeta iz veterinarske ambulante Puntamika.

Idealna donatorka

Kolegici Belančić iz Zadarskog lista veterinar Mirčeta je Tiu opisao kao idealnu donatorku. Mlada mješanka Tornjaka teška je oko 40 kilograma, smirena i umiljata u stanju je ležati nepomično punih 45 minuta dok daje krv. “Sve je počelo početkom prošle godine”, otkriva Mirčeta. U veterinarsku postaju Puntamika zaprimio je teško bolesnog psa, omiljenog kućnog ljubimca s kroničnom anemijom, odnosno bolešću krvotvornog sustava.

Kako nije  bilo puno vremena, odluka je bila – transfuzija, Mirčeta je  pozvao Marijanu Mustać, nekadašnju voditeljicu, a danas volonterku Zadarskog azila. Zna on da su psi u azilu pouzdani i zdravi, cijepljeni protiv zaraznih bolesti, bjesnoće i ostalog, da mogu brzo stići do ambulante te da u azilu sigurno  ima većih pasmina koje se, kada je u pitanju doniranje krvi, uvijek više  preferiraju.

Marijana je dovela Tiu i tako je započela ova nesvakidašnja priča o kuji dobrotvorki.

Spasila mnoge "gospodske kastore"

“Ne viđa se često tako smiren pas, Ona je punih 45 minuta ležala bez da se pomaknula dok smo joj vadili krv za daljnje obavljanje transfuzije”, rekao je veterinar Mirčeta.

Od tada je Tia među najtraženijim donorima, više puta je dala tekućinu koja život znači, svaki put po 450 mililitara, spasila mnoge “gospodske kastore”... Doduše, zauzvrat od veterinara dobije dobar obrok, povrh onog u azilu, ali to je sve. “Samo nam je nemojte uzeti”, rekao nam je u šali  veterinar  Mirčeta, koji se u svojoj ordinaciju nagledao svega i svačega, ali bolju donatorku krvi od Tije dosad nije upoznao.

Ona je koperativna i strpljiva, mirno leži dok joj se vadi krv. Nažalost, kaže Mirčeta, banka krvi za kućne ljubimce u Zadru kao i općenito u  Hrvatskoj još uvijek ne postoji, pa se susretljivi volonteri sa psima iz azila, kao što je Tia, redovito odazivaju u hitnoći i svakako zaslužuju pohvale. Iako, ima i onih koji smatraju da nije korektno, nije “ljudski” dovlačiti pse iz azila, gdje su dospjeli zbog nebrige njihovih nesuđenih gospodara, da bi spašavali nečije privilegirane kućne ljubimce.

“Odbacili su ih, a sada im i krv oduzimaju”, jedan je od karakterističnih komentara, protivnika ovakve pseće solidarnosti u režiji ljudi. A Tia, hoće li je netko udomiti u svoj topli dom i, kad zatreba, dovoditi je u veterinarske ambulante, da nastavi darivati krv?! Možda i hoće, ali ako je suditi po dosadašnjoj praksi -  teško. 

Sudbina dobrotvora Maksa

Sjetimo se samo sudbine zagrebačkog psa Maksa koji je nebrojeno puta darovao krv i spasio mnoge pseće živote. Uz, to bio je prekrasan i zdrav pas koji je obožavao ljude i druge životinje. O Maksu je snimljen i televizijski prilog i tek nakon toga javili su  se udomitelji, no s njima je proveo samo jedan jedini dan. Vratili su ga bez puno objašnjenja. Jednostavno, bio im je “prevelik”.  Nove udomitelje dokazani dobrotvor više nije pronašao. Nitko nikada nije ni pitao za njega, osim kad je trebalo dati krv, a davao je sve dok je mogao da bi na kraju svoj život skončao u jednom od zagrebačkih azila za napuštene pse.

Eto, što ti je pasji život. Stara dobročinstva se brzo zaboravljaju. Ili, kako bi  rekao Krleža, ni med cvetjem ni pravice. A, kamoli među psima. I, ljudima.