Isplativa tradicijska znanja: Karbun iz karbunica i vapno iz vapnenica imaju svoje tržište

"Onaj tko se danas bavi izradom karbuna u karbunicama, sve što proizvede može prodati restoranima s krušnim pećima ili farmaceutskoj industriji koja je za to također jako zainteresirana”, poručuje Mario Zaccaria. Pojašnjava nadalje kako je karbunica peć u kojoj se proizvodi drveni ugljen na tradicionalan način, dok se peć za proizvodnju kamena, odnosno vapna, zove japnenica. Dodaje i kako je njihova arhitektura vrlo slična, što ima smisla jer je u oba slučaja u pitanju vatroproces.

Karbunica i vapnenica su tradicijske, jednostavne konstrukcije koje su se kroz povijest koristile u ruralnim krajevima Hrvatske - posebno u Istri, Gorskom kotaru i Dalmaciji - a koje se temelje na procesu kontroliranog gorenja.

Rizik od nestanka znanja

U karbunici (krbunici) bukova ili hrastova drva slažu se uspravno oko središnjeg kolca u obliku stošca, prekrivaju lišćem i zemljom, te se u sredini pale. Vatra mora tinjati dva do tri tjedna uz minimalan dotok kisika.

Tradicijska peć za pečenje kamena vapnenca kako bi se dobilo vapno (japno) naziva se vapnenica (japlenica, klačina). Gradi se slaganjem neobrađenog kamena u dva koncentrična kruga oko središnjeg kupolastog ložišta, puni se granjem i drvima, te se pali. Proces pečenja kamena traje danima, dok ne postane bijel i krhak. Tako se dobiva vapno za građevinarstvo (žbukanje i gradnju).

"Karbunica i japnenica su u još većem riziku od nestanka nego što je slučaj s umijećem suhozidne gradnje. Danas se, naime, otvaraju obrti za gradnju suhozida i, iako to nije veliki broj, pokazuje da se nešto pokrenulo”, kaže Zaccaria dodajući kako je riječ o relativno mladim ljudima koji su u tokrenuli. Za japnenicu još nije čuo da se netko u novije vrijeme počeo time baviti i boji se da će ta znanja nestati ako uskoro nešto ne poduzmemo.

On smatra kako javnost prije svega treba osvijestiti o ovoj temi, a onda vidjeti i ekonomsku stranu priče. "Treba osmisliti ekonomski model, jer da bi se ljudi nečim bavili, mora im biti isplativo. U kulturnoj baštini postoji niša preko koje Branko Orbanić iz istarskog naselja Orbanići još uvijek pali japlenicu i prodaje vapno dobiveno od vapnenca”, priča nam.

Raste interes za tradicijsku gradnju

Zaccaria je nedavno održao predavanje u Kući halubajskega zvončara u Viškovu. Njegova predavanja idu u smjeru popularizacije tradicijskih znanja te kaže da je velika vrijednost što mu se pritom javljaju ljudi koji ih još imaju.

Njihov kontakt prosljeđuje Ministarstvu kulture koje vodi listu nositelja i koju konstantno ažuriraju. Time država potiče prijenos znanja na mlade generacije kako se ona ne bi izgubila. Ako se lanac prekine, naglašava Zaccaria, teško da će se netko samo temeljem pisanog traga toga primiti.

Nije očekivao toliko ljudi na predavanju pa mu je bilo drago vidjeti da je kulturna baština ljudima zanimljiva. "Dobra posjećenost budi nadu da se vraća interes za tradicijska znanja. Da samo jedna osoba od 40-ak pristiglih pokaže konkretan interes i aktivira se, to je ogroman napredak obzirom u kakvoj smo situaciji i u vezi suhozida, karbunice i vapnenice - bilo koje vještine koja nestaje uslijed modernog načina života i pretjeranog uvoza gotovih proizvoda”, govori.

Javio mu se nakon predavanja stariji gospodin koji se nekada time bavio. "On je živi nositelj tog umijeća. Rekao je da je to jako težak posao i starije generacije su ga se ostavile. Naravno da će se rijetki toga primati, ali nove generacije moraju barem znati da tako nešto postoji", poručuje.

Čuvari ognja

U Kući halubajskega zvončara održao se program pod nazivom "Čuvari ognja" prilikom kojeg je Zaccaria održao predavanje "Ljudi vapna i dima" o palerima i japleničarima u kontekstu ruralne baštine. Nakon predavanja je slijedilo otvorenje izložbe fotografija Ivana Kosića "Od karbunice do mreže".

Predavanje je prisutnima je otkrilo danas gotovo zaboravljene nositelje važnih tradicijskih znanja vezanih uz proizvodnju vapna i drvenog ugljena. Njihov rad bio je duboko utkan u svakodnevni život ruralnih zajednica, oblikujući krajolik, gospodarstvo i način života na ovim prostorima.

Predavanje je obuhvatilo i širi kontekst ruralne baštine ovoga područja - od tradicijskih poljoprivrednih kultura poput broskve, do lokalnih autohtonih proizvoda, poput brsečkog češnjaka - koji svjedoče o stoljetnoj povezanosti čovjeka i zemlje.

Posebna vrijednost programa leži u njegovoj povezanosti s postojećim muzejskim postavom Kuće halubajskega zvončara koji uključuje fotografije i maketu japlenice i karbunice. Time se predavanje prirodno nadovezalo na eksponate i dodatno oživjelo njihovu priču kroz stručni pristup.

Prigodna izložba fotografija prisutnima je otkrila karbunice, ovce i ruralni pejzaž, stvarajući vizualni zapis života i prostora koji polako nestaju, a moguće ju je pogledati do 24. svibnja.

Program čini zaokruženu cjelinu koja kroz znanstveni, stručni i umjetnički pristup osvjetljava tradicijske prakse i vrijednosti ruralne baštine te potiče njihovo razumijevanje i očuvanje u suvremenom kontekstu.

Zapalili vapnenicu i sve dokumentirali

Zaccaria je arheolog, aktivist i poljoprivrednik iz Rijeke koji je svoj rad posvetio očuvanju kulturne baštine, održivoj poljoprivredi i revitalizaciji sela u regiji Liburnije. Ovaj magistar arheologije bavi se istraživanjem i zaštitom povijesnih lokaliteta te sakralnih objekata. Jedan je od vodećih stručnjaka i zagovornika tehnike gradnje suhozida. Osnovao je školu suhozidne gradnje kako bi očuvao ovu tradicionalnu vještinu kao "remek-djelo održive arhitekture".

Predsjednik je udruge Brsečki česan, koja se bavi uzgojem autohtonih kultura na prirodan način, bez tretiranja kemikalijama, i voditelj etnološkog parka "Anton Plašimuha" u Mošćeničkoj Dragi. Kroz svoje projekte nastoji vratiti život u zapuštena sela Liburnije, povezujući turizam, poljoprivredu i baštinu. Poznat je i po aktivizmu za spas autohtonih životinja, zagovarajući njihovu ulogu u održavanju krajolika i prevenciji od požara.

S temom tradicijske proizvodnje vapna prvi se puta susreo prije dvije godine kada je pomislio da radi financiranja projekt prijavi na Ministarstvo kulture. U suradnji s Brankom Orbanićem, jednim od rijetkih nositelja ovakve proizvodnje u Hrvatskoj, pala je odluka da 2024. zapale vapnenicu i da to dokumentiraju.

"Orbaniću to treba jer koristi vapno za restauraciju istarske kulturne baštine, ali i Hrvatski restauratorski zavod ima tu potrebu za svoje aktivnosti obnove diljem zemlje. Sada otkupljuju od njega jer konzervatori za obnovu kulturne baštine uvjetuju vapno dobiveno tradicijskim načinom”, kaže Zaccaria obrazlažući da se ”ne može za rad na crkvi nabaviti vapno u trgovačkom centru”. Zaključuje i kako je Republika Hrvatska jako aktivna u zaštiti nematerijalne baštine.