Evo zašto saditi autohtone biljne vrste: Ljepši vrt, manje posla i velika pomoć prirodi

Kada sljedeći put krenete u šetnju prirodom, bilo uz obalu mora, kroz slavonsku ravnicu ili gorskim krajolicima Like, zastanite na trenutak i sjetite se na jedan podatak - Hrvatska je po prirodnom bogatstvu treća zemlja u Europi.

Na prostoru nešto manjem od 57 tisuća četvornih kilometara raste više od 5.000 biljnih vrsta, što čini gotovo polovicu cjelokupne europske flore. U Hrvatskoj je do danas zabilježeno gotovo 40 tisuća vrsta i podvrsta biljaka i životinja, od kojih su mnoge ugrožene, a njihova staništa degradirana. Platforma odgovara na tu krizu u skladu s novim europskim zakonodavstvom koje obvezuje države članice EU na restauraciju narušenih ekosustava ističe Dubravka Sandev, predsjednica Hrvatskog botaničkog društva.

No, taj je nevjerojatan za neke "botanički luksuz", kako ga nazivaju stručnjaci, danas pod žešćim napadom invazivnih vrsta nego ikada prije. Uz invazivne vrste koje nemaju prirodnih neprijatelja, klimatske promjene i ponekad potpuno nekontrolirano širenje urbanih sredina zauvijek mijenjaju krajolik u kojem živimo. U toj borbi, autohtone (zavičajne) biljke naša su prva i najjača linija obrane.

Što uopće znači biti "autohton"?

Autohtona ili zavičajna vrsta je ona koja na određenom području živi prirodno, bez ljudskog utjecaja, razvijajući se u skladu s drugim organizmima milijunima godina.

Nasuprot njima stoje alohtone (strane) vrste, koje je čovjek donio iz drugih dijelova svijeta, namjerno ili sasvim slučajno. Problem nastaje kada te strane vrste zbog klimatskih uvjeta postanu invazivne – kada se počnu nekontrolirano širiti, potiskujući sve dotadašnje domaće biljke i remeteći čitave ekosustave.

Invazija koja nas košta milijarde

Problem invazivnih vrsta nije samo ekološki, već i ozbiljan ekonomski teret. Procjenjuje se da one u Europskoj uniji prema nekim izvorima godišnje uzrokuju štetu od čak 12 milijardi eura – u poljoprivredi, šumarstvu, ali i zdravstvu.

Biolog Sven Jelaska s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ranije je upozori da građani vide tek deset posto problema te da se najveća šteta događa na ekosustavima gdje invazivne vrste poput pajasena (Ailanthus altissima) ili bagrema (Robinia pseudoacacia) zauzimaju prostor i radikalno mijenjaju uvjete u tlu, postajući tihi diktatori prirode.

"Hrvatski stručnjaci posljednjih godina bilježe i nove invazivne vrste zabrinjavajućeg potencijala, među kojima su smeđa alga, plutajuća vodena mekčina i gljiva velika polipovka. Te vrste brzo se šire i mijenjaju strukturu staništa, potiskujući autohtone organizme", ranije je izjavio Jelaska.

Uvoznim vrstama dolaze i drugi štetnici koji do tada nisu bili na nekom području prisutni što dodatno remeti ravnotežu na štetu autohtonog bilja. Neke od najopasnijih invazivnih biljaka kod nas izvorno su donesene kao ukrasno bilje. Žljezdasti nedirak (Impatiens glandulifera) tako je usporavao obnavljanje poplavnih šuma i uzrokovao eroziju, dok karpobroti (Carpobrotus) na Jadranu stvaraju guste "tepihe" koji guše sve autohtone biljke i povećavaju kiselost tla. Čak je i omiljena petolisna lozika (Parthenocissus quinquefolia) na popisu zbog svog agresivnog alelopatskog djelovanja, odnosno "trovanja" okolnog bilja .

Koje invazivne vrste možda imate u dvorištu?

Rezultat je alarmantan - čak 99% svih stranih invazivnih biljnih vrsta zabilježenih u Hrvatskoj prisutno je u našim najvrjednijim zaštićenim područjima – ekološkoj mreži Natura 2000, a njih 92% tamo nalazi povoljne uvjete za svoje daljnje širenje.

Klimatske promjene kao saveznik invazije

Suvremena znanost otkriva još jedan zabrinjavajući trend. Stresni uvjeti okoliša, poput suša i ekstremnih temperatura koje donose klimatske promjene, mijenjaju biljne metabolite.

Dok autohtone vrste pate, mnoge invazivne, poput kanadske zlatošipke (Solidago canadensis), pokazuju zavidnu otpornost, što im daje dodatnu prednost .

Kako autohtone vrste jačaju lokalni ekosustav?

Autohtone biljke prirodno su uklopljene u lokalni okoliš i zato:

• poboljšavaju kvalitetu tla – njihovi korijenski sustavi stabiliziraju tlo, sprečavaju eroziju i potiču stvaranje humusa
• osiguravaju hranu i sklonište divljim životinjama – od ptica i kukaca do sitnih sisavaca
• podržavaju oprašivače – pčele, bumbari i leptiri evolucijski su povezani s domaćim vrstama, pa ih lakše pronalaze i učinkovitije iskorištavaju
• smanjuju nekontrolirano širenje invazivnih vrsta – zauzimaju prostor koji bi inače preuzele agresivne, uvezene biljke bez prirodnih neprijatelja.

Vrt kao uporište bioraznolikosti

Upravo zato svaki pojedinac, pa tako i vi koji čitate ovaj članak, svojim izborom može postati čuvar prirode. Naš vrt, balkon ili dvorište nisu izolirani otoci, već dio šire slike. Kada sadimo autohtone vrste, mi:

1. Čuvamo identitet krajobraza i sprječavamo da svi prostori postanu monotone zelene površine bez duše.
2. Pružamo utočište domaćim kukcima, pticama i drugim životinjama koje su evolucijski vezane upravo za te biljke.
3. Smanjujemo rizik od invazija, jer ne unosimo potencijalne "bjjegunce" u prirodu.

Kako možemo pomoći?

Odabir pravih biljaka prvi je korak, ali postoji još mnogo toga što možemo učiniti:

• Informirajte se prije sadnje. Provjerite nalazi li se biljka koju želite posaditi na Unijinu popisu zabranjenih invazivnih vrsta.
• Prijavite invazivne vrste. Ako primijetite sumnjivu biljku, možete je prijaviti putem mobilne aplikacije "Invazivne vrste u Hrvatskoj" ili na web stranici www.invazivnevrste.hr. Rano otkrivanje ključ je uspjeha .
• Budite odgovorni vrtlar. Ne bacajte vrtni otpad u prirodu jer upravo tako često započinje širenje invazivaca.

Zašto su autohtone vrste posebno važno za pčele?

Zna se uloga pčela u očuvanju okoliša, a za pčele i samim tim pčelare, autohtone vrste imaju posebnu vrijednost:

• cvatu u usklađenom ritmu lokalne klime, pa pčelama pružaju pouzdane izvore nektara i peluda
• otpornije su na bolesti, pa se smanjuje potreba za kemijskim tretmanima u okolišu i samim time se smanjuje opasnost za sve oprašivače
• povećavaju biološku raznolikost, što također stabilizira populacije oprašivača
• doprinose kvaliteti autohtonih vrsta meda, jer pčele s autohtonih biljaka skupljaju potpuno čist, prirodan i za određenu mikrolokaciju karakterističan nektar.

U vrijeme kada se pčelinje paše sve češće prekidaju suše, nagle promjene vremena i degradacija staništa, autohtone vrste postaju ključni oslonac za opstanak pčelinjih zajednica.

Autohtone vrste ne trebamo samo saditi, trebamo također i čuvati postojeće - one su važne, važnije nego smo toga svjesni.

Hrvatska je dom za više od stotinu biljnih vrsta koje ne rastu nigdje drugdje na svijetu (stenoendema) – poput velebitske degenije ili onih na otočiću Jabuci. Čuvajući autohtone vrste u svojoj okolini, čuvamo dio hrvatskog identiteta i osiguravamo da i generacije koje dolaze mogu uživati u raznolikosti koja je nas oduševljavala. Jer, kako kaže botaničarka Dubravka Sandev, bioraznolikost nije puki skup korisnih proizvoda – to je zamršena mreža života u kojoj je svaka vrsta, ma koliko neupadljiva bila, neprocjenjivo važna.

Manje održavanja, više koristi

Autohtone biljke su prilagođene lokalnim uvjetima, što znači:

• trebaju manje vode
• bolje podnose ekstreme temperature
• zahtijevaju minimalnu brigu
• rjeđe obolijevaju
• gotovo da ne trebaju pesticide ni herbicide

Za poljoprivrednike i vlasnike zemljišta to znači manje troškova i zdraviji okoliš.

Kulturna i prirodna baština koju moramo čuvati

Mnoge autohtone vrste dio su identiteta pojedinih krajeva Hrvatske. One su dio tradicije, narodnih priča, starih običaja i lokalnog krajolika. Njihov nestanak značio bi gubitak dijela našeg kulturnog nasljeđa.

Neke od njih su i zakonom zaštićene, poput:

• tise (Taxus baccata) – kritično ugrožene vrste u Hrvatskoj
• pasjeg trna (Hippophae rhamnoides) – regionalno izumrlog relikta čija su nova nalazišta iznimno rijetka
• velebitske degenije (Degenia velebitica) – jednog od najpoznatijih hrvatskih endema
• biokovskog zvonca (Edraianthus pumilio) – vrste koja raste samo na Biokovu

Ove biljke nisu samo botanička zanimljivost – one su simboli otpornosti i jedinstvenosti našeg prostora.

Primjeri autohtonih vrsta koje vrijedi saditi

Ovisno o području Hrvatske, preporučuju se različite vrste, ali među najkorisnijima za oprašivače i ekosustav su:

• lipa
• kesten
• crni bor
• divlja ruža
• glog
• lavanda (domaće populacije)
• kadulja
• vrijes
• brnistra

Ove vrste pružaju dugotrajnu pašu, stabiliziraju tlo i doprinose očuvanju prirodnog krajolika.

Sadnjom autohtonih vrsta ulažemo u budućnost. Sadnja autohtonih biljaka nije samo ekološki čin – to je ulaganje u otporniji krajolik, zdravije pčele, stabilniju poljoprivredu i očuvanje prirodne baštine. U vremenu kada se priroda mijenja brže nego ikada, ovo je jedan od najkonkretnijih načina da joj pomognemo.