• Srce umjesto lampaša
  • 08.11.2019. 13:30

Dosta je plastike, dajmo srce umjesto lampaša i na najtužniji dan u godini

Od svih mjeseci u godini, jedino mi studeni izaziva poseban nemir, sjetu, ljutnju i tugu. Učinimo nešto drugačije već na obljetnicu pada Vukovara, umjesto lampaša na ulici koristimo ekološkije rješenje, apelira Marija Maček.

Foto: Facebook grupa #srceumjestolampaša
  • 1.240
  • 585
  • 0

Nedavno je na društvenim mrežama osvanula nova inicijativa #srceumjestolampaša kojoj je cilj potaknuti ljude na smanjenje korištenja jednokratnih plastičnih lampiona, ali i puno više od toga.

“Predivni, kreativni, ekološki prihvatljiviji lampaši dokaz su da možemo biti stvaratelji, a ne destruktivci. I da možemo birati ispravno, lišeni potrebe da se nekome drugome dopadnemo više nego sebi”, smatra Marija Maček koja je pokrenula pravu malu lavinu na internetu. “Ponosna sam jer osjećam pozitivnu energiju i ujedinjenje koje je ova inicijativa izazvala. Iako virtualna grupa, imam osjećaj da poznajem ljude koji su se priključili. Iskreno veselje jer je nastao novi, lijepi, ekološki prihvatljiviji lampaš ne može se skriti”, govori i dodaje da problematika jednokratne plastike nije nastala preko noći, niti će nestati preko noći. Čudotvoran je put strpljenja, težak je i prepun kolebanja, ali jedini ispravan.

“Jednostavno znam da će s vremenom ojačati svijest ljudi po pitanju ekološke komponente našeg konzumerskog načina života. Ojačat će zato jer nam je priroda saveznik, iako je često izazivamo da nam bude neprijatelj. Priroda će nam reći kako da joj se pridružimo i pomognemo, a tada ćemo pomoći i sebi samima. Čvrsto vjerujem u to!”, sigurna je Marija.

Mjesec studeni prepun je tužnih sjećanja i obljetnica

“Od svih mjeseci u godini, jedino mi studeni izaziva poseban nemir, sjetu, ljutnju i tugu. Prvi od njegovih trideset dana samo na trenutak zabljesne zbog sjaja lampaša, gomile isprepletenih sudbina i emocija. Već drugi dan, taj sjaj u meni izaziva osjećaj ogromne bespomoćnosti jer znam što smo s gomilom jednokratnih lampaša napravili prirodi i čovjeku. I ja sam dugo bila zarobljena u tom običaju da se na Svi svete pali plastični lampaš, dijelom zbog dostupnosti, dijelom zbog uniformirane navike. No, u sebi, uvijek sam znala da je to pogrešno”, nastavlja.

I sama sam dugo bila zarobljena u tom običaju da se pale plastični lampaši, priznaje Marija

Trećega dana mjeseca studenog, sad već davne 2004. godine, preminuo je Marijin otac. Imala je samo 24 godine. Kročeći dalje kroz studen studenog, nailazi na brojne tužne obljetnice, od kojih je najteža i najemotivnija ona kada je pala Škabrnja i Vukovar.

“U Škabrnju smo prije rata odlazili na Veliku Gospu, radovali se s rodbinom i prijateljima. U Vukovaru nikad nisam bila, ali osjećam ga kao svoj grad. U studenom često čujem glas Gordana Lederera, Siniše Glavaševića, Tomislava Ivčića.. Radio smo slušali na one četiri ogromne baterije u podrumu punom vlage i smrada. Tada sam imala 11 godina. U studenom smo postali izbjeglice. Iz Zemunika smo došli u Zadar i nikad iz njega nismo otišli iako je bilo grozno. Bila sam dijete, a moji roditelji su samo slijegali ramenima na sudbinu koja nas je sve zatekla. Majka mi je šaptala: Marija, glavu gore i kad je najteže", naviru teška sjećanja.

Dvadesetšestog dana mjeseca studenog obljetnica je smrti njene majke koja je otišla s ovog svijeta 2002. godine. “Tada sam mala 22 godine. Sudbina je htjela da diplomiram baš 26.11.2005. kada nisam znala bih li se radovala ili bih tugovala. I onda, kao zaključak priče o studenom, stiže posljednji, trideseti dan kada bi moj otac slavio rođendan da je živ. Danas bi imao 87 godina”, doznajemo.

Kako je srce pobijedilo lampaše

Srce umjesto lampaša odabrala je, prisjeća se, nesvjesno još u srednjoj školi, uzimajući papir i olovku i istjerujući stihove u slobodu. “Slobodu koju tada u svojem okruženju nisam osjećala. Slobodu koju danas imam i cijenim kao najveće bogatstvo. Kako onda ne bih bila zahvalna i kako onda ne bih voljela i branila svoj dom? Inicijativa #srceumjestolampaša je onaj titraj kojega svi imamo u sebi, ali ne znamo od kuda stiže. Kao neki ‘déjà vu’. Imam sreću da te titraje znam dešifrirati i da me srce uvijek vodi tamo gdje treba.

Bilo bi najlakše reći da smo sve trebali puno prije pokrenuti. Bilo bi najlakše pokazati slike nagomilanih i zastrašujućih hrpa opasne jednokratne plastike pomiješane s parafinom. Bilo bi najjednostavnije uprti prstom u nekog drugog i reći mu da je kriv. No, nije netko drugi kriv. Mi smo.

Ove godine na groblje umjesto plastičnog lampiona nosim srce

Inicijativa #srceumjestolampaša nije izum pojedinca, mene, ona ne traži nagradu niti su joj u fokusu isključivo plastični lampaši.‘Srce umjesto lampaša’ nastalo je zato jer je srce podcijenjeno u današnjem konzumerskom društvu. No, kad bih ovu priču nastavila u tom tonu, ne bismo daleko stigli i svi bismo osjećali samo neku tugu. Nema potrebe. Svjetlo na kraju tunela uvijek postoji. Kada za svoje izbore koristimo ‘srce kao motor i mozak kao vozilo’, moguće je ispravno odlučiti i biti sretan čovjek. Blagostanje postoji kada zaista cijenimo ono što imamo bez da to prethodno izgubimo”, smatra ova majka koja je u kratko vrijeme uspjela dirnuti brojna srca.

Učinimo nešto drugačije već na obljetnicu pada Vukovara

Cilj je još daleko, ovo je tek početak, a mi se veselimo daljnjem širenju pozitivnih vibracija. Neka bačeni kamenčić pokrene mnoge valove koji će doseći daleke obale.

"Upućujem apel svima da se u obilježavanju obljetnice pada Vukovara 18.11. ne stavljaju plastični lampaši po ulicama, nego neko ekološkije rješenje", apelira za kraj Marija Maček.


Fotoprilog


Tagovi

Marija Maček Srce umjesto lampaša Stop plastici


Autorica

Blanka Kufner

Blanka je završila Upravno pravo i Menadžment u turizmu, a posebno ju zanimaju teme vezane uz ruralni i održivi turizam te sve što se tiče ekologije i očuvanja prirode. Misao vodilja: "Čovjek pripada prirodi, a ne priroda čovjeku - prirodu nismo naslijedili od predaka, nego posudili od unuka."

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi