Šljive za 48 sati na Jadranskim tržnicama

I dok se mnogi voćari žale da su ove godine ostali bez šljiva, u voćnjaku Stanka Grgića u Potnjanima nedaleko od Đakova berači imaju pune ruke posla. Grane mladih stabala šljiva jedva da nose bogati urod, a sve zahvaljujući, kako kaže vlasnik, pčelama.

Naime, da bi izbjegao sudbinu ostalih voćara, on se u proljeće obratio svom prijatelju pčelaru koji mu je u voćnjak dovezao pet košnica pčela koje su obavile svoj dio posla za pet dana i time je problem bio riješen. Govoreći o tome, Grgić upozorava na primjer Amerike i Kanade gdje, kako kaže, pčela nema, a to isto, upozorava, očekuje i nas. Grgić, agronom u mirovini, bivši direktor semeljačke zadruge i još nekih poduzeća, u voćnjaku pronalazi svoj mir, a u onome u kojem je upravo u tijeku berba ima 550 stabala šljiva s kojih očekuje između 2,5 i tri vagona uroda. U tom voćnjaku, koji je u četvrtoj godini roda, Grgić po deblu bere između 40 i 50 kilograma uroda, dok je prošle godine bilo oko 12 kilograma šljiva po stablu. Zahvaljujući činjenici da mu supruga vodi poznatu tvrtku za prodaju voća i povrća u Osijeku, on nema problema s plasmanom i njegove šljive već 48 sati nakon branja stižu u Zadar, Pulu, Šibenik i Dubrovnik.

Grgić ima tri hektara šljivika i jedino je ovaj u Potnjanima rodio punim rodom zahvaljujući, ponovno to naglašava, prijateljevim pčelama.

S ovogodišnjim urodom kaže da će uspjeti pokriti troškove, dok će one iz ranijih godina, kako se nada, pokriti urod iz sljedećih godina. Također ističe da ovogodišnji urod prodaje po cijeni šljiva iz supermarketa umanjenoj za 20 posto.

Kada govori o problemu u hrvatskom voćarstvu Grgić na prvo mjesto ističe problem uništenja poljoprivrednih zadruga.

»Da su zadruge ostale, one bi ove i ranijih godina otkupljivale te tercijarne proizvode, odnosno voće i povrće i ne bi proizvođači bili u nemilosti trgovačkih lanaca«, otvoren je Grgić.

»Igrom slučaja, odnosno zahvaljujući supruginoj poziciji koja ima izravan kontakt s trgovačkim lancima i zbog mogućnosti da ih ucijenimo, oni moju šljivu uzimaju, inače nude neku cijenu i hvale se da šljive nabavljaju iz susjedne nam države po 1,20 kuna za kilogram«, objašnjava Grgić ne želeći navesti odakle stižu šljive u Hrvatsku.

Sagledavajući ukupnu situaciju u poljoprivredi, posebno kada je u pitanju voćarstvo, Grgić kaže da se tu griješi jer se ide na veliku proizvodnju, a da se nije riješio problem plasmana u trgovačke lance.

»Ako možemo organizirati sajmove po svijetu da bismo prezentirali turizam, zašto ne bismo uložili i u ovu djelatnost, da to budu mobilne ekipe koje bi obilazile voćare, zapisivale količine, koncentrirale ih, hladile i prodavale«. »Igrom slučaja ja sam agronom, pa znam prodati, dok se neki moji prijatelji hvataju za glavu zbog tih problema«, dodaje Grgić.

Budući da uzgaja tri sorte šljiva, Grgić ima osiguranu berbu sve do rujna, a za taj posao je angažirao mladu ekipu iz sela koju plaća četiri kune po gajbi ubranih šljiva, što njega stoji 10 posto cijene, a oni zarade dnevnicu od 200 kuna. To nije zanemariv iznos.

Autor: Mile Ljubičić