Prvi nasad pistacija u Hrvatskoj ulazi u rod: Hoće li Donji Karin ove godine dati prve ozbiljne plodove?

Prvom nasadu pistacija u Hrvatskoj bliži se osma godina pa smo razgovarali s obitelji Alavanja koja se nada da bi baš ova mogla donijeti i prve prave plodove. Potrebno je, naime, deset ljeta za ozbiljniju berbu, kažu uzgajivači, a za neke sorte i više.

Dragan Alavanja već trideset godina živi i radi u Italiji odakle je često putovao na Siciliju kako bi saznao što više o uzgoju prave tršlje (Pistacia vera) kako se u Hrvatskoj zove stablo ili grm pistacija. Prije osam godina posadio je prvih pedeset sadnica, a sada na zemljištu u Donjem Karinu, u blizini Benkovca, u Ravnim kotarima, raste više od 400 stabala.

Američke sorte na domaćoj smrdljiki

"Prvih pedeset su bili hibridi muške sorte Peters i ženske Kerman, to su američke sorte za koje su mi rekli da su najbolje. Onda smo sljedeće godine posadili više od 300 novih sadnica isto hibridnih sorti, pa smo uzgojili oko 80 svojih sadnica od naše lokalne smrdljike kao podloge na koje smo kalemili plodne grane tih hibrida", objašnjava Dragan.

Kako on živi u Italiji, o voćnjaku se zapravo brine njegov rođak Ćiro Alavanja koji ih orezuje i plijevi. Činjenica je da u blizini nema nikoga sa sličnim iskustvom tko bi im mogao reći da ne brinu i da će se sav trud na kraju isplatiti. To je jedino bio prof. dr. sc. Ivo Miljković koji je o potencijalu ovoga uzgoja pisao u svojoj knjizi Tršlja, a koja je inspirirala čak i neke voćare na kontinentu da isprobaju uzgoj pistacije.

S tršljom na smrdljiki do komercijalnog uzgoja pistacija u Hrvatskoj

"Zovu ljudi iz Varaždina, Međimurja, pitaju za sadnice, ali nismo ih imali prošle godine. Tršlji treba puno Sunca i ne voli ona kad je previše kiše. Vjerojatno ne bi uspjela u dolinama gdje se zadržava vlaga. Ona vam ide duboko i pet, šest metara u potrazi za vodom, snađe se", reći će Ćiro.

Opet, potencijal postoji, jer duž obale i na otocima raste Pistacia terebinthus, stablo ili grm poznatiji kao smrdljika, jer joj kora ima specifičan miris po terpentinu. Izuzetno otporna biljka, pogotovo na sušu i neka gljivična oboljenja što je čini odličnom podlogom za pistaciju. Ćiro u jesen skuplja sjeme smrdljike i na te sjemenjake kasnije cijepi američke hibride.

Kiša – najveći neprijatelj oplođivanja

"Prošla godina je bila čudna, jako se malo plemki primilo. Mislim da su kiše dosta pokvarile samo oprašivanje, jer ono kratko traje, jedno dva tjedna. Ako u tom vremenu pada kiša, onda od toga nema ništa. Ove ima puno pupova pa se nadam da kiša neće omesti tu fazu", objašnjava stariji Alavanja. U Italiji se kaže radi i ručno oprašivanje, ali to je prezahtjevno na toliki broj stabala.

Ćiro stabla orezuje na oblik vaze, radi berbe im ne dopušta veći rast od tri metra visine. Povremeno nasade obilazi i agronom Zvonimir Vlatković koji i pomaže u slučaju oboljenja ili napada štetnika.

Plan je rasadnik pistacija u Donjem Karinu

Draganu je namjera proizvoditi sadnice, za što je već dobio potrebna dopuštenja. Za prodaju plodova ne brine. "Pistacije nije nikakav problem prodati na Siciliji, tamo je ogromna potražnja, a postižu cijenu od osam eura za kilogram."

U Italiji je berba ručna, a stabla kroz navodnjavanje dobivaju i gnojivo za što bolji urod. Alavanjama su ovu godinu savjetovali da ne gnoje kako bi biljke manje razvijale lisnu masu i imale više plodova. Prvi plodovi prije tri godine bili su šuplji i bijeli, ali svake je sve više zelenih. Berba pistacija na Siciliji je u kolovozu, a u Donjem Karinu vjerojatno će biti krajem ljeta. Kad se izdvoji mekana vanjska ljuska crvenkaste ili žute boje, vrijeme je za berbu. Nakon toga se s plodova mora potpuno ukloniti vanjska ljuska kako ne bi naštetila glavnoj, a zatim slijedi sušenje na Suncu.

"Znaju me zezati da zašto sam to sadio, a ja im kažem kako ja barem proizvodim kisik", kroz smijeh će Dragan čiju viziju zasad svi propitkuju u tradicionalno maslinarskom kraju. Podsjeća kako i na Siciliji pistacija nije autohtona sorta nego su je donijeli Arapi. Drvo se, kaže, sadi za unučad, a budući da stablo pistacije može doživjeti i više od tristo godina, vjerojatnost da neka generacija i uživa u finim grickalicama iz Donjeg Karina i nije tako mala.