Mate Rađa: Niska otkupna cijena trešanja i uvoz ubijaju volju za uzgojem

Žitelji srednjeg toka rijeke Cetine za svoju nadaleko poznatu trešnju "Tugarku", znaju s pravom reći kako ih je odgojila i prehranila. Vremena su to za koje će mnogi kazati da je tada i Bog zemljom hoda blagoslivljajući trud seljaka i težaka jer si od prodaje te iste trešnje mogao jeftino kupit komadić zemlje u splitskom polju. No cilj ove priče nisu dični Poljičani i njihova blagorodna stabla kojih je, nažalost, ionako svakim danom sve manje već prva plantaža trešanja s obronaka Svilaje one u Ogorju u Općini Muć.

Prije osam godina vrijedne ruke Mate Rađe i njegove obitelji iskrčile su djedovinu i zasadili oko tisuću sadnica raznog voća među kojima prednjače trešnje i šljive. Nisu kod njih baš na cijeni "Tugarke“ već sorte iz Kanade, Mađarske, Češke, Italije, Njemačke… Sve nekako strano, a ipak naše.

Svaka kuna od prodaje voća unučadi u "fond"

"Kada sam otišao u mirovinu odlučio sam se vratiti rodnom kraju vjerujući da se od poštena rada može živjeti. Posadili smo lijepu plantažu voća. Iša' sam malo eksperimentirati sadeći različite vrste trešanja sa svih strana svijeta. U početku se nije loše pokazalo. Stabla su dobro napredovala, ali ipak nije sve išlo kako smo očekivali. Prve dvije godine kasni mraz u rano proljeće "pobrao“ je plodove našega rada. Iskreno, nisam puno ni očekivao. U sadnju sam krenuo s idejom da svaka kuna od prodaje ide u fond moje unučadi, pa tako malo-pomalo skupit će se valjda nešto. 

Tek prošle godine, koja je za voćarstvo u Dalmaciji bila izuzetno dobra, rodile su i moje trešnje. Međutim, prve prave rodne godine kada je na njoj bilo više trešanja nego lista, uništila nas niska otkupna cijena. Bila me sramota prodavati po pet ili šest kuna za kilogram. Nešto sam uspio prodati po većoj cijeni, a glavninu sam podijelio prijateljima i ostavio na stablima pticama i zlatarima", tvrdi Mate Rađa, koji unatoč svim nedaćama nastavlja sa radom.

Sve je, veli, podigao vlastitim sredstvima, bez kune duga ili apliciranja na kakve europske fondove. Voćarstvo u Hrvatskoj već je koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća krenulo krivim smjerom. Što ne uništi rat, kaže, dotukli su trgovački centri, nelojalna konkurencija, uvozni lobiji… 

Uz sve probleme, oni s vodom su ipak najveći. Cijelo to područje još nema vodoopskrbnu mrežu pa je za sušnih godina problem navodnjavanja onaj krucijalni nedostatak i glavni "pokretač“ iseljavanja iz tog kraja.

Stabala trešanja 10 puta više nego stanovnika 

"Odavno je prošao magistralni cjevovod, ali do sada njime nije protekla ni kap vode. Primoran sam cisternama dovoziti vodu, proveo navodnjavanje kap po kap i onda nakon svog tog truda i muke, plod ne možeš prodati. Nažalost voćarstvo, pa i cijeli poljoprivredni sektor u Hrvatskoj je na jako niskim granama. Mislim da nema neke svijetlije budućnosti u dogledno vrijeme. Ono što nam političari prezentiraju, to su priče za naivne. Uz sve nedaće ipak neću odustati. Ne mislim se širiti, ali ću koliko uspijem održavati postojeći broj i nadati se da će u jednom trenutku profunkcionirati država i zaštititi svoje proizvođače. U protivnom mi je objesiti motiku od klin i napustiti pradjedovsko ognjište", ojađeno će Rađa.

Prema nekim procjenama samo na području Ogorja danas ima preko tri tisuće stabala trešanja. Matematički preračunato, deset puta više nego stanovnika ili točno onoliko koliko je u tom mjestu živjelo ljudi prije sedamdeset godina. Većina njih bavila se stočarstvom, a nemali broj svoju budućnost vidio je u voćarstvu. Tako i danas unatoč svim nedostacima uz trešnje i šljive, nekolicina Ogorjana ima plantaže jabuka zasađene početkom Domovinskog rata. Međutim, i njih ista sudbina prati. Niska otkupna cijena i nedostatak vode primorat će ih da napuste proizvodnju jer drugog načina za opstanak na tim sušnim i krškim terenima, nažalost nema.