Marjan Pavičić nakon 10 godina života u tuđini vratio se u Gospić gdje se bavi voćarstvom i pčelarstvom

Za hrvatske prilike, kada sve više mladih pa i cijelih obitelji, odlaze iz domovine, priča Marjana Pavičića i njegove obitelji sasvim je drugačija. Nakon skoro 10 godina života izvan zemlje pala je odluka - povratak u Gospić. Gotovo desetljeće ovaj Gospićanin živio je izvan svojega grada i države. Zbog prirode posla njegove supruge Sandre živjeli su u Crnoj Gori, Uzbekistanu i Kirgistanu. On je povremeno dolazio u Gospić, održavao voćnjak, bavio se pčelarstvom. Sada je supruga imala ponude iz Laosa i Ugande. Ipak Marjan i njegova supruga, inače Austrijanka, s dvoje djece, osmogodišnjom Fionom i petogodišnjim Lukom odlučili su doći živjeti u Gospić i baviti se voćarstvom i pčelarstvom. 

Inače, ovaj  46-godišnjak iz Gospića prije 12 godina, zajedno sa svojim ocem, na području Smiljana nedaleko Gospića, posadio je jabuke na površini od 1,4 ha. Od 835 stabala oko 90% je Idared, preostalo je Zlatni delishes koji je oprašivač. 

Najbolja godina za jabuke

Nasad je formiran potpuno i ovo je do sada najbolja godina, Marjan očekuje da će, kada se sve ubere i izvaže biti oko 25 tona jabuka. On svoje jabuke tretira samo dva do tri puta do cvatnje, nakon toga prskanja nema. Za sada nije ekološki proizvođač, ipak  želi ići u tom pravcu. Jabuke prodaje preko društvenih mreća, ide i na zagrebačku tržnicu.

"Postoji određeni broj ljudi kojima nije problem što jabuka ima neku flekicu ili crva. Oni jednostavno žele jabuku koja nije tretirana jer je puno zdravija. Sigurno ne izgleda lijepo kao ona koja je tretirana 15,16 ili više puta, ali je izvorna prava“, govori nam i kaže da ima narudžbi iz Splita i Zagreba, kao i domaćih ljudi, Ličana. “Najbolje bi bilo tu jabuku sačuvati do iza Nove godine. To je problem, još uvijek nemam hladnjače. No, imam dobru konobu koja je daleko od idealnih uvjeta, ali poslužit će“, dodaje Pavičić čije jabuke kupuju i pekare koje ih koriste za svoje kolače.

Voćari u Gospiću nisu udruženi, no od Pavičića doznajemo da se intenzivno razmišlja o povezivanju voćara kako bi zajedno aplicirali na fondove i kako bi kupili liniju za proizvodnju soka. Tako bi se iskoristili svi plodovi koji nisu za tržište, a dobio bi se odličan, prirodni domaći sok. Za sada on će sam plodove koji po izgledu i kvaliteti nisu za tržište, prerađivati za sok ili ocat, a podijeliti će nešto i stočarima za hranu. Pitamo ga razmišlja li kada u pravcu da se nije trebao baviti  voćarstvom.

”Bude svakakvih trenutaka. Voćarstvo u Lici baš i nije svaki put pametna ideja, no svemu ima lijeka. Najnegativnija stvar u Lici su mrazevi pa je bilo godina kada u voćnjaku nisam imao ni jedne jabuke. Tada čovjek i požali. No ovdje investicija nije završena, trebalo bi kupiti “lovac mraza” koji se može nabaviti i u Hrvatskoj. On bi bio jedna stvar koja bi cijelu priču napravila puno boljom“, kaže Pavičić.

Pčelarstvo prva ljubav

Prije voćarstva počeo se baviti i pčelarstvom koje mu je u stvari prva ljubav. Sada ima oko 250 košnica, najavljuje ulaganja i širenje proizvodnje. I ove godine na izložbi Jesen u Lici,  gdje je pažnju posjetitelja privlačila njegova majka u narodnoj nošnji,  nagrađen je za proizvedeni medun. 

“Pčele su ipak moja prva i najveća ljubav. A možda su i isplativije“, ističe.  I u proizvodnji meda, kako on kaže tvornici pod vedrim nebom, količina proizvoda varira, od 5 pa čak do 70 kilograma po košnici. Prosjek je oko 20 kilograma.  Preko zime Marjanove pčele su s morske strane Velebita, u Cesarici, Vidovcu, Lukovom Šugarju i kod Benkovca. U svibnju ih dovozi u Liku na pčelinjake u Gospiću, Ribniku, Lovincu i Ričicama. U kolovozu ih vozi na Velebit, na vrijesak do prvih mrazeva, pa onda ponovno natrag na more. Ove godine, zbog čestih kiša u unutrašnjosti i bure na moru s medom je bilo nešto slabije. S druge strane lanjska je godina bila odlična. I bez obzira na često nelojalan uvoz domaći ljudi prepoznaju kvalitetu pa uspije prodati med. Želio bi i da se medari udruže kako bi sa značajnijim količinama mogli ići na strana tržišta jer ovaj domaći med itekako bi bio tražen na tržištu.

On je iskusio život i u inozemstvu. Savjetuje ljudima da promisle čime bi se mogli baviti. “Nije ni vani bajno. Život je skup. Kod nas je odlična priča ekološka proizvodnja i u tom pravcu treba ići”.