Maraska je nekoć bila valuta. Tko ju je imao, imao je i novca za drugo. A danas?

U posljednjih desetak dana lipnja i početkom srpnja nekada je u Škabrnji bila prava "ludnica". Berbu maraške pratio je neviđeni šušur, užurbanost... A danas – ništa od toga. "Ono što se još 'koprca' to su zadnji izdisaji. Kako je krenulo za dvi, tri godine marašku ćemo moći još vidjeti samo na dalekovidnici, u dokumentarcima“, kaže Marko Ivković iz Škabrnje. Nekada je bio direktor tamošnje PZ Škabrnja koja je sada u stečaju, a još je jedan od rijetkih koji uzgaja maraške.

"Ovdje oko mene nije bilo kuće koja nije imala nasade, a sada samo ja imam 100-tinjak stabala. Ostalo mi, onako više da je imam, ža' mi je maraške“, govori Marko s primjetnom dozom tuge u glasu.

Neisplativa otkupna cijena

Osim njega, u mjestu ima nekoliko proizvođača, ali ni oni neće zadugo. Ljudi odustaju, krče... Ostave po 10 do 50-ak stabala za sebe, nešto prodaju što ručno uberu. "Imati veće nasade se ne isplati“, tvrdi Marko. Otkupna cijena ispod 4 kune nije isplativa, a sada više nema ni otkupa. Otkad je zadarska tvornica likera i bezalkoholnih pića Maraska prestala otkupljivati počeli su problemi, govori Marko.

Sve je naglo krenulo nizbrdo prije pet, šest godina kad je otkupna cijena od 5 kuna počela padati da bi se ove godine srozala na mizernih 3,60 kuna. Cijena, kaže, sramotno niska, a nema ni otkupa. U međuvremenu se protiv višnje maraške urotio i cijeli niz drugih nepovoljnih okolnosti.

Poznato je, govori Ivković, da ručna berba nosi gotovo 2/3 troškova, a da bi se prešlo na strojnu berbu nužan je i odgovarajući uzgojni oblik. "Stroj ne možeš puno prilagoditi stablu, ali stablo stroju možeš. Samo naši ljudi nisu bili spremni prihvatiti novosti“, kaže Marko i podsjeća da je on osobno za zadrugu prvi stroj za berbu nabavio prije 10 godina.

Umjesto vaze, na koji su naši ljudi navikli, trebalo je prijeći na uzgojni oblik vretena. To je gušći uzgojni sklop pa bi na jedan hektar stalo i 500 stabala. Time bi se povećao prirod po hektaru, a strojna berba bi bila jednostavnija, pojašnjava Marko.

Za male količine maraške još se nađu kupci, svatko ima nekog svog pa i on. "Kod mene dolaze ljudi čak iz Župe Dubrovačke. Uglavnom ugostitelji. Njih dvojica su se najavila da će doći po 300 kila, sami odvesti i, kako rekoše, platit će i marendu“, otkriva Ivković dodajući da i ljudi iz kontinentalnog dijela Hrvatske cijene kakvoću ravnokotarske maraške.

"Upravo od naše maraške prave likere i sokove zato što je dokazano da ima najviše suhe tvari, te najbolji omjer sladora i kiselina. Plod maraške iz našeg kraja odlikuje se i većom koncentracijom antioksidansa antocijana i melatonina, nego što ih ima u drugim sortama višnje. Zato je i dobra i za sprječavanje krvožilnih bolesti i dijabetesa. Kažem, male količine ručno ubrane nije problem prodati, ali od toga se ne može živjeti", veli Marko.

"Male količine odu. Nešto na tržnici gdje se cijena za kilogram kreće od 10 do 12 kuna, nešto uzmu poznati kupci, ali za ozbiljnu proizvodnju najidealnija je bila Maraska. Ona tehnologiju i preradu, a mi proizvodnju sirovine. Da se vežemo jedni za druge“, ponavlja Ivković. Maraska se, kaže, s vlastitim nasadima na Vlačinama nije baš usrećila, berba ih košta više nego što su prije plaćali kooperantima. "Tvrdim, da su zadržali kooperante nikad jeftiniju marašku ne bi imali. Iako imaju strojeve za berbu im treba 50 ljudi. O ostalim troškovima proizvodnje, održavanju i njegovanju nasada, gnojidbi, rezidbi, zaštiti i drugim agrotehničkim mjerama da se i ne govori, kaže.

Pokušali smo doznati što na ovo kažu u Maraski. Čuti i njihovu verziju priče. No, nije išlo. Vjekoslav Crnjac, voditelj Maraskine plantaže na Vlačinama, uputio nas je na Karla Selaka, voditelja marketinga Maraske, koji je, rekao je Crnjac, zadužen za odnose s javnostima. Nazvali smo marketing, javila se ljubazna ženska osoba i rekla da Selaka trenutno nema, neka ostavimo broj mobitelja, da će se javiti.

Do zaključenja ovog priloga nitko iz Maraske se nije javio. Vjerojatno su, pretpostavljam, svi dodatno angažirani oko berbe jer u sljedećih 15-ak dana sa 100.000 stabala na gotovo 200 hektara treba pobrati dozrele plodove. Doduše, berba se, kao što je ovih dana objavljeno, obavlja strojno pomoću kombajna s ticalima, elevatorima i pokretnim trakama te tresačima, koji na cerade tresu plodove, slično kao i kod maslina. Sa cerada plodove treba prikupiti i istresti u ogovarajuću ambalažu, bačve odnosno balone. Za taj posao treba dodatnih 50 sezonskih radnika, što je bitno manje od 400 koliko ih je nekada autobusima stizalo u berbu.

"Ta vremena su bepovratno prošla, a kad je za proizvođače višnje maraške sve krenulo nizbrdo", nastavlja pojašnjavati Marko Ivković.

Od 110 spali na 10 vagona

"Samo u posljednjih pet godina troškovi gnojidbe, zaštite i goriva porasli su za 30 posto. A u istom razdoblju otkupna cijena je pala za više od 30 posto. Porasli su i troškovi berbe s jedne na 1,5 kuna po kg“, kaže Marko i podsjeća kako je prije Domovinskog rata na području Škabrnje prirod maraške iznosio 110 vagona. U ratu su nasadi devastirani, ali su potom i obnavljani, da bi prije pet godina dostigli 72 vagona. Tada su uslijedili problemi s otkupom, proizvodnja je rapidno opadala da bi se srozala na niti 10 vagona koliko je iznosila lani. "Berba ove godine bit će još slabija“, zaključuje Marko Ivković.

Znatno slabiju berbu od lanjske očekuju i na plantažama višnje maraške u Tinju. "Urod je ispodprosječan“, kaže Milenko Vrkić, upravitelj Poljoprivredne zadruge "Maruška“. Procjenjuje da će na 23 hektara ubrati 90 tona, a možda i manje, kaže Vrkić. Maraške je u cvatnji omela kiša nošena vjetrom. Nevrijeme. Inače, na plantažama ove zadruge prijašnjih godina znali su ubrati i po 160 tona, dakle gotovo dvostruko više nego ove godine.

Urod je slab, ali barem nemaju problema s otkupom. Sve što uberu otkupit će im Maraska i to po cijeni od 3,60 kuna. Na pitanje je li isplativo Vrkić se samo nasmijao. "Teško, ali da nemamo vlastite strojeve za berbu bilo bi još teže. Neisplativije. Uz traktorski imamo i 10-ak ručnih tresača pa dnevno uberemo od 15 do 20 tona. Toliko da svaki dan napunimo po jedan šleper koji ubrane plodove isti dan vozi na preradu“, kaže Vrkić i otkriva da se plodovi prerađuju u susjednoj BiH, zapravo u Republici Srpskoj, u Laktašima kod Banja Luke odakle, dodaje Vrkić, Maraska preuzima prah zapravo koncentrat koji se koristi za pravljenje sokova.

"Nažalost, propašću Done u Hrvatskoj nema nijedan prerađivač voća, dodaje Vrkić.

Posreduju u otkupu

Dok smo razgovarali "gorilo“ mu je pod petama, jer trebalo je sve pripremiti za berbu koja je započela upravo danas. A kako Maraska otkupljuje jedino od PZ "Maruška“, svakodnevno ga salijeću, mole i kume preostali proizvođači višnje maraške da u šleper ukrcaju i njihov urod. "Maraska ne želi imati posla s fizičkim osobama pa te ljude šalje k nama, a mi koliko možemo izlazimo im ususret“, kaže Vrkić.

Naime, 15 zadrugara sa članovima svojih obitelji obično ne uberu dogovorenih 20 tona dnevno, a razliku dodaju od proizvođača kojima je to jedni način da pošto-poto plasiraju svoj urod. "Ne, nismo preprodavači. Samo posredujemo u otkupu“, kaže upravitelj PZ Maruška.

Kad Maraska uplati na njihov račun za predane količine, oni odmah proslijeđuju odgovarajući iznos proizvođačima koji nisu članovi zadruge, a predali su svoj urod na otkup. "Pravimo ljudima uslugu“, govori Vrkić, kojemu je s molbom da preuzmu njegov ovogodišnji upravo urod došao čovjek iz Prkosa.

"On je četvrti od jutros, a tko zna koliko je još propuštenih poziva. Jadni ljudi ne znaju kud bi s višnjama. Traže moju pomoć, a ja im izlazim ususret koliko mogu“, govori Miljenko. Otkup se odvija na način da zadrugari od Maraske preuzmu ambalažu, bačve odnosno balone od  120, 160 i 220 litara i kad ih napune, dođe šleper ukrca i - vozi. "Situacija je takva, nema druge. Ili tako il nikako“, zaključuje Milenko Vrkić koji zabrinutost za sudbinu višnje maraške dijeli sa svima kojima je ta voćka na srcu.

Sedam godina bez ijednog nasada

Dobro upućeni podsjećaju na gospodarsku važnost maraske koja se najbolje ogleda u činjenici da je u pojedinim mikroregijama, kako ističe dr.sc. Marin Čagalj s Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, bila zastupljenija od vinove loze i maslina, za koje je dobro poznato da su bili "hranitelji“ stanovništva tog kraja.

Marko Ivković dodaje da je maraska u Škabrnji i Ravnim kotarima zapravo bila i svojevrsna valuta, jer tko je imao maraške znalo se da će od čega imati platiti, primjerice, zidarske i druge radove. A danas? Višnji maraški ili maruški, koja je proslavila Zadar i zadarski kraj pogotovo likerima kao što je bio Maraskino, ne piše se dobro. U posljednjih sedam godina, ističu naši sugovornici, iskrčeni su mnogi nasadi, a nije posađen ni jedan novi.

Pa, ako se ovako nastavi, kako rekoše  Ivković i Vrkić, lako se može dogoditi da se proizvodnja umjesto u tonama počne mjeriti šakama. Kao, ono, pošto šaka marašaka?!

Rješenje za spas maraške

Višnja maraska ili Maruška posebno je vrijedna kultura. U Dalmaciji, na potezu od zaleđa Zadra do Makarske udomaćila se od 13. stoljeća i odlikuje se posebnom kakavoćom, kakve nema nigdje drugdje. Na pitanje kako je zaštititi od propadanja svoje mišljenje imaju Marko Ivković i Milenko Vrkić.

"Plod maraske najprije treba zaštititi kao autohtonu voćku na razini Ministarstva poljoprivrede RH, a potom i na razini EU“, kaže Ivković. "Sadašnja situacija koja proizvođače dovodi do toga da je napuštaju može se promijeniti na način da se potpore isplaćuju na prodane količine, a ne na hektare, kako je sada“, dodaje Vrkić. Poticaji po hektaru iznose oko 4.000 kuna, potiče se, primjerice, i živica, suhozid, zatravljenost, brojanje kukaca, lovke i druge manje bitne stvari, a proizvod ne potiče. Situacija je, blago rečeno, paradoksalna jer potpore jednako dobivaju oni koji marljivo rade i proizvode, kao i oni koji zapuštaju svoje voćnjake.

Vrkić i Ivković predlažu da se odredi odgovarajuća otkupna cijena i da razliku od tržišne pokriva država. Recimo, država propiše otkupnu cijenu od 5,5 kuna, a ako otkupljivač plaća 3,50 kuna, država subvencionira razliku u korist proizvođača. To bi ujedno bila i najbolja potpora. Zapravo drugih potpora i nebi trebalo, smatraju Ivković i Vrkić, a budućnost višnje maraške, tvrde oni, bi bila zajamčena.

Foto: Arhiv/Zadarski list