• Prosvjed voćara
  • 08.10.2018. 09:00

Frane Ivković: Kraljica voća postala je prosjakinja, dođe mi da poberem jabuke i odvezem pred Ministarstvo

Naše je voćarstvo 80-tih i po kvaliteti i po proizvodnji bilo na 20. katu, dok je poljsko bilo u podrumu. Danas je naše duboko pod zemljom, a njihovo na 100. katu, kaže Frane Ivković i otkriva kako su Poljaci postali najveći proizvođači jabuka na svijetu. Zašto domaći otkupljivači neće hrvatsku jabuku i kako nekažnjeno krše Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi? Zašto je propalo udruživanje u proizvođačke organizacije?

Foto: Arif Sitnica
  • 6.660
  • 508
  • 4

U trenutku kad je berba jabuka trebala biti na vrhuncu hrvatski voćari su češće na fejsbuku i drugim društvenim mrežama nego u voćnjacima. Jadaju se jedni drugima, očajavaju  što će od ovodišnjeg rekordnog uroda koji se procjenjuje na 100.000 do 120.000 tona, više od polovice ostati neubrano, a koliko će od druge polovice biti prodano i naplaćeno to još nitko ne zna.

“Ovo je katastrofa. Propast voćara i našeg voćarstva”, kaže i najpoznatiji hrvatski voćar Frane Ivković.

Voćnjake zapustiti ili prodati strancima?

Neudruženi i razjedinjeni naši voćati ne uspijevaju naći put do trgovačkih lanaca, nemaju vlastite skladišne kapacitete i hladnjače, a otkupljivači ne žele otkupiti njihove jabuke. Ako nešto i otkupe  plaćaju po mizernih 1,20 kuna po kilogramu. “Proizvođačka cijena je 2,50 kuna” kaže Ivković. 

Kao prvi problem u trenutnoj situaciji on ističe nedostatak skladišnih kapaciteta. Hladnjače, koje su gotovo 100 posto u vlasništvu otkupljivača, mogu primiti oko 50.000 tona. Znači, kad bi ih sve napunili domaćim jabukama, neuskladišteno bi ostalo više od pola ovogodišnjeg uroda, kaže Ivković. On bi u svom voćnjaku (53 ha) na obroncima Moslavačke gore ove godine trebao ubrati 1.500 do 1.700 tona, ali već sada zna da će mu propasti više od 1/3 iako on dio svog uroda prerađuje u sok. Dio jabuka od ovogodišnjeg uroda odlučio je ponuditi u izravnoj prodaji građanima Zagreba. U prostorijama Veslačkog kluba Trešnjevka, kod starog Savskog mosta, prodaje ih po 2,5 kuna.

“Ljudi dolaze, kupuju za zimnicu, ali to, zasad, nisu neke količine” kaže Ivković i dodaje kako mu je u voćnjaku dosad palo na zemlju 200-250 tona, a do kraja sezone, računa, da će mu propasti 500 do 600 tona. “Pada mi na pamet da ih poberem i odvezem pred resorno ministarstvo pa neka ministar Tolušić radi s njima što hoće”, karikira Ivković. Za razliku od većine drugih voćara, on još i dobro prolazi, ali ako se ovakva situacija s voćarstvom u Hrvatskoj nastavi i on će svoje voćnjake zapustiti ili prodati strancima.

Prosvjedi pred trgovačkim lancima

Da je zadnji trenutak da se nešto poduzme suglasni su i drugi voćari pa se ovih dana na sve načine povezuju i pripremaju na svojevrstan prosvjed. Dogovaraju se, naime, da svoje jabuke dovezu pred velike trgovačke lance i da ih besplatno dijele građanima, o čemu je bilo govora i na posljednjem sastanku u Hrvatskoj voćarskoj zajednici. “Želimo da se naši ljudi  uvjere da su naše jabuke bolje nego one uvozne u lancima. Želimo upozoriti da jabuke na policama u lancima nisu deklarirane ni po sorti ni po kvaliteti”. Također,  voćari na ovakav način žele upozoriti resorno ministarstvo i Vladu da se napokon pozabave sa stanjem u hrvatskom voćarstvu dok još “sve nije otišlo k vragu”

Usporedba s Poljacima i put u propast

Frane Ivković iznosi genezu problema i otkriva kako je hrvatska kraljica voća postala prosjakinja

Frane najprije  podsjeća da je hvatsko voćarstvo u bivšoj državi bilo razvijeno. Mnogima za primjer pa i Poljacima. Slikovito kazano, naše je voćarstvo 80-tih i po kvaliteti i po proizvodnji bilo na 20-tom katu, dok je poljsko bilo u podrumu. Danas je naše duboko pod zemljom, a njihovo na 100-tom katu. Postali su najveći proizvođači jabuka na svijetu!

Mi smo u ratu izgubili 40  posto voćnjaka, a u tajkunskoj privatizaciji, gdje su kombinati došli u krive ruke, još toliko. No, još tijekom  rata, na slobodnim područjima koja nisu bila okupirana, počela je obnova, program poticanja sadnje novih nasada tako da smo već 2001. godine proizvodili 120 -140.000 tona jabuka. Znači, više nego ove rekordne godine. Izvozilo se u Rusiju, nešto i u BiH, u Njemačku… Sve je išlo dobro do 2007. godine kada dolazi do urušavanja. Kobno je bilo što prije ulaska u EU voćari, uz voćnjake nisu podizali i infrastrukturu, distribucijske centre i hladnjače. Tadašnje vlasti su govorile: “Ma što će to vama, bolje je da se bavite samo proizvodnjom”.

Tako su u prazan prostor utrčali otkupljivači. Novcem iz pretpristupnih fondova EU i povlaštenim domaćim poticajima, tzv. kapitalnim ulaganjima uz povoljne kredite izgradili hladnjače i tako, brzo se ispostavilo, doveli voćare u bezizlaznu situaciju. Tako, otkupljivači ove godine kad je rodilo uopće ne otkupljuju. “Umjesto otkupa nude nam usluge skladištenja naših jabuka i naplaćuju kunu po kilogramu s time da 30 posto treba platiti odmah kad jabuke ulaze u hladnjaču”, govori Ivković. Plus toga treba odmah platiti 60 kuna svaku box paletu u koju stane po 300 kg jabuka što dodatno opterećuje voćare koji cijelu godinu ulažu u proizvodnju I nemaju te novce.

Proročanstvo Jana Robertsona

Takav razvoj situacije i početak propasti predvidio je poznati nizozemski stručnjak Jan Robertson, još 2008. godine koji je na poziv tadašnje vlade došao snimiti stanje, kako bi nam dao smjernice što treba raditi u hrvatskom voćartvu. Nakon što je dvije godine obilazio voćnjake i voćare, rekao mi je: “Moj Frane, ništa od ovoga. Voćari su počeli propadati. Imam dojam, ako se ovako nastavi, da ćete svi propasti”. Robertson je našu situaciju usporedio sa Nizozemskom. “Ovo gdje ste vi sada Nizozemska je bila prije 50 godina. Ali, naša vlada je brzo reagirala. Izbacila otkupljivače iz igre na način da je izgradila strateške hladnjače i dala ih voćarima na korištenje”. To je, logično, potaknulo voćare na udruživanje pa su oni, bez posrednika, počeli tržiti svoje proizvode.

Zašto nisu osnovane proizvođačke organizacije?

Na upit zašto kod nas nema udruživanja, zašto nisu osnovane proizvođačke organizacije u Zagrebu i Osijeku za koje se i on zalagao, Frane Ivković, koji je i dopredsjednik Hrvatske voćarske zajednice odgovara:

“Kriv je pravilnik. Kad smo se  2013 -14. trebali početi  udruživati u proizvođačke organizacije napravljen je pravilnik koji nije išao u prilog poljoprivrednicima, u ovom slučaju voćarima, tvrdi Ivković.  Uvjet je bio minimalno 7 voćara koji, da bi se udružili, trebaju u posljednje dvije godine za svaku godinu imati po 5 milijuna kuna prometa. A koji naš voćar to ima. Nijedan! Čak ni njih sedam najvećih da se skupe nemaju toliki promet.

“Mi iz Hrvatske voćarske zajednice išli smo u Poljsku viditi kako su se oni udružili. Njihov pravilnik je isto kao i naš uvjetovao 7 voćara, ali s prometom 10 puta manjim od našeg”, otkriva Ivković.  Trebali su imati 100.000 eura.

Skrivena pomoć poljskim voćarima

Njihova vlada i savjetodavne službe, koje su im besplatno radile projekte,  stale su iza njih. “Za usporedbu, ja sam za svoj projekt s kojim sam aplicirao na sredstva IPARD-a morao platiti 150.000 kuna. A vrijednost projekta je bila 750.000 kuna. S druge strane, poljski voćari nisu uložili ni centa svog novca, a podigli su voćnjake, izgradili hladnjače…Istina, dodaje Frane,  EU je kaznila poljsku državu jer su pri udruživanju voćara spomenutim pravilnikom kršili zakone EU.

Platili su 100 milijuna eura kazne, ali što je to u odnosu na sve što su dobili?! Poljaci danas proizvode 5 milijuna tona jabuka. Najjači su na svijetu. S tolikom proizvodnjom oni trgovačkim lancima mogu ponuditi niže cijene od nas, a da opet njihovi voćari posluju rentabilno.

Oni, kao ni većina europskih zemalja nemaju otkupljivače koji u startu uzimaju “svojih” 30 - 33 posto. Još gore je što ucijenju proizvođače pa kad nešto i otkupe to je  debelo ispod ispod proizvođačke cijene koja iznosi 2,20 do 2,50 kuna. Otkupljivači plaćaju 1,20 kuna s time da, u dosluhu sa uvoznim lobijima, većinu količina uvoze iz Poljske. 

Na pitanje kako se poljskim voćarima isplati izvoziti po 1, 40 kuna Frane Ivković odgovara: “Rekao sam da oni imaju svoje hladnjače, nemaju otkupljivače, razvili su i preradu,  a još ih i država subvencionira”.  Radi se o skrivenoj pomoći. Izmislili su kategoriju priprema voća za tržište temeljem koje poljska država pomaže poljskim voćarima. Tako za kilogram jabuke dobiju od 17 do 20 eurocenti, pojasnio je Ivković. On dodaje kako kod nas otkupljivači nekažnjeno krše i izbjegavaju Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi. Kako?

Kako otkupljivači izbjegavaju ugovore s proizvođačima?

Ne žele potpisati ugovore o otkupu jabuka sa proizvođačima  po proizvođačkim cijenama. Otkupljuju ispod te cijene i tako na eklatantan način krše Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi. Ne ragiraju ni inspekcije, ni ostale državne institucije i tako se put u propast hrvatskog voćarstva nastavlja.

Obeshrabreni i razočarani naši voćari zapuštaju svoje uzorne voćnjake i odlaze raditi u inozemstvo gdje se njihovo znanje i rad cijene. Eto, i moj prijatelj iz Međimurja, napustio je svoj voćnjak od 7 hektara. Otišao u Austriju raditi kod gospodara koji ima voćnjak na 6 hektara. Vidite, od tog voćnjaka, živi cijela austrijska obitelj, a ima računicu još plaćati hrvatskog voćara po 3.000 eura mjesečno.

Što na sve ovo kažu u Hrvatskoj voćarskoj zajednici i što se kani poduzeti? “Od Vlade tražimo da napravi isto što je Nizozemska napravila prije 55 godina”, govori Ivković. Da se za početak naprave te dvije strateške hladnjače kod Zagreba i Osijeka za ukupnu proizvodnju hrvatske jabuke kako bi cijeli urod bio spremljen. Sada možemo proizvesti količine dovoljne za domaće potrebe.

Možemo postati izvoznici voća

S podizanjem strateških hladnjača voćari bi se sigurno počeli udruživati u proizvođačke organizacije koje je moguće financirati iz eu fondova ruralnog razvoja. Umjesto u propast malo pomalo bi počeo procvat hrvatskog voćarstva. Imamo sve preduvjete da umjesto 60 milijun,a koliko uvozimo samo jabuka plus oko 100 milijuna eura ostalog voća, postanemo izvoznici voća. Po mojim računicama trabali bi izvoziti voća u vrijednosti od 250 do 350 milijuna eura.

“Kad to govorim imam na umu da smo 1980. godine prošlog stoljeća izvozili voća i prerađevina od voća od 250 do 270 milijuna dolara”, kaže Ivković. Uz podršku vlade i resornog ministarstva u svezi  izmjena neodrživih pravilnika za aplikacije na europska sredstva, danas se može ostvariti i više jer je svijet gladan voća, pogotovo jabuka, šljiva, marašaka, bresaka, maslina, smokava, krušaka… i drugih voćnih vrsta koje imaju idealne uvjete za proizvodnju u Hrvatskoj. Tako možemo zaustaviti pustošenje hrvatskih sela i da naši ljudi ostanu tu, svoji na svome.  Da od svoga imanja i rada žive jednako dobro kao i voćari u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskom i drugim razvijenim eurropskim zemljama, zaključuje Frane Ivković.


Fotoprilog


Tagovi

Frane Ivković Hrvatska voćarska zajednica Otkupljivači Prosvijed pred trgovačkim lancima


Autor

Nedjeljko Jusup

Nedjeljko Jusup

Nedjeljko je dugogodišnji novinar i urednik. Osnivač i prvi glavni urednik tjednika i dnevnika Zadarski list. Moto: Informativno, poučno i zanimljivo. Piši tako da riječima bude tijesno, a mislima široko.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi