Zar bi i slavni dingač mogao otići na kvasinu?

U prošloj Dalmovnici bavio sam se zaista onespokojavajućom temom: pisao sam o strahu, zapravo samo nekima od svih mogućih strahova što su se - kako je to naslovom rečenog teksta pomalo i pjesnički sugerirao redaktor - “nadvili nad Dalmacijom”.

Kao u jednoj Arsenovoj pjesmi o strahovanju, lamentirao sam - ako to nije pretenciozna odrednica - o neveseloj mogućnosti da na svim našim otocima, nota bene - žednim otocima, ugostitelji počnu (kao što se dogodilo na Silbi) naplaćivati čašu vode dvije kune; o strahovima vlasnika više od 10 tisuća nelegalno izgrađenih kuća za sudbinu njihovih “divljih” građevina, te o zloslutnoj informaciji da bi moglo doći u pitanje sigurno financiranje (apsolutno dragocjene) Gorske službe spašavanja, a da pri tome (koliko virtualni, toliko i stvarni) popis “dalmatinskih strahovanja” nisam ni izdaleka iscrpio.

A i kako bi, jer svi dobro znamo kakva su vremena i kakvim ih rječnikom opisujemo (i živimo): kriza, nezaposlenost, skupoća, dugovi, ovrhe, siromaštvo, otpuštanja, stečajevi, prosvjedi, štrajkovi... Baš svaki termin kao inkubator straha, kao neka zasebna natuknica u mučnoj enciklopediji propadanja.

Mislio sam da više neću o tome, da me, barem za neko vrijeme, neće zaokupiti tema iz toga uznemirujućeg registra, ali me onda iz ponovno preširokog izbora “crnila” - od teških nesreća na cestama do utapanja u moru ili najave štrajka 220.000 državnih činovnika - povukla za pero jedna informacija koja nedvojbeno spada u tematski okvir Dalmovnice, a naprosto “pita za komentar”. Riječ je, da ne duljimo, o vijesti objavljenoj u “Slobodnoj Dalmaciji”, pod egidom “muke za pelješku lozu” i naslovom “Vinarija ‘Dingač’ pred stečajem”!

Na prvi pogled, loša vijest kao i svaka druga od te vrste, no kad se stvar oko peljeških trsova samo malo okopa, pokažu se svi uvenuli izdanci ove priče o lozi, koja umjesto božanskog zrnja “babića malog” sada rađa svojevrsne “plodove zebnje”. Jer, najkraće rečeno, Pelješac - to je vinova loza, to je grožđe, to je vino. Kroz žile ljudi Pelješca vino, osobito vrhunsko, već generacijama teče - bez imalo onih malicioznih primisli - kao istinska životna tekućina, kao krv.

A onda naiđe ta vijest koja na simboličkoj razini znači mnogo više od sebe same; konkretno, vijest-poruka da je Vinarija “Dingač”, ona s najslavnijim i najdalekometnijim imenom, pred krahom, unatoč poslovanju s grožđem i vinom koje ima neospornu kvalitetu i vrijednu tržišnu reputaciju. A ipak je sve, nekako, otišlo na kvasinu.

Vinarija “Dingač” iz Potomja - kaže ta vijest - ne samo što već za četiri prošle berbe nije platila grožđe vinogradarima, nego je izgubila i spor s tvrtkom “Badel 1862”, pa joj mora isporučiti 251.165 litara vina postup i dingač. Trgovački sud u Splitu u cijelosti je prihvatio tužbeni zahtjev “Badela” protiv Poljoprivredne zadruge “Dingač” te je, osim isporuke vina, vinarija dužna nadoknaditi i troškove parničnog postupka... Posljedica je to jednostranog raskidanja poslovne suradnje s “Badelom” u veljači prošle godine: pelješki vinogradari, njih 330, za grožđe potražuju 50 milijuna kuna, bez kojih ne mogu nastaviti proizvodnju, a ni sami zaposlenici PZ-a “Dingač” ne primaju plaću...

To je stvarnost, tzv. današnjica vinogradarstva i vinarstva Pelješca, barem u onom dijelu vezanom uz zadrugarstvo, inače lijepu i blagorodnu tradiciju u tom dojmljivom podneblju koje krase plodna zemlja i iznimno radišni ljudi. A da je riječ o poremećaju gotovo tektonskih razmjera, može se iščitati i u nekim vijestima iz prošlosti, dijelom i iz jednog moga teksta objavljenog u “Slobodnoj“ prije nekoliko godina, dakako na temu: što je vino (bilo) Pelješcu?

Od svoje vinarije zadrugari su zadnji novac vidjeli temeljem berbe iz 2008. godine, a poslije toga arija, prazan takujin i prazna obećanja - pisao sam tada - no “u međuvremenu se od nečega mora živjeti, od nečega kupiti kruh, sol, demejanu i modru galicu, promijeniti kupe na kući, okrečiti konobu, nabaviti sadnice, platiti tv-pretplatu, poć na Sabatinu, školovati djecu, na kraju krajeva obaviti novu jematvu, obrati grožđe i, poput oca i djeda desetljećima prije tebe, predati ga svojoj vinariji koja, međutim, ne plaća i ne plaća...”

Poštovani ministre poljoprivrede, “predmetna” vijest o vinsko-vinogradarskom stečaju, odnosno situacija koja stoji iza te vijesti, zavrjeđuje - siguran sam kako to vidite i sami - da dođete na Pelješac. Vrijeme je!

Autor: MLADEN KRNIĆ

Foto: RGBStock.com