• Strategija razvoja
  • 02.10.2012.

Vino kao destinacijski suvenir

Mudrom strategijom sačuvati komparativne prednosti

  • 2.117
  • 103
  • 0

Danas u svijetu, u uzgoju vinove loze, sve više dominiraju takozvane "super sorte" (Chardonnay, Cabernet Sauvignon, Merlot, Syrah, Pinot, Rizling Rajnski...) visoke kakvoće i stabilnih prinosa, a zanemaruju se stare, autohtone sorte.

To dovodi do gubitka biološke raznolikosti, sužavanja bogatstva ponude i gubitka prepoznatljivosti pojedinih zemljopisnih područja. Ovaj je negativni trend, nažalost vidljiv i u Republici Hrvatskoj.

To zaista ne mora biti tako.

Povijest vinove loze u našim krajevima

Povijest vinove loze u nas, kao sastavni dio opće povijesti i kulture Hrvata, bila je istinski bogata brojnim i raznolikim sortama vinove loze, od kojih se mnoge, s potpunom sigurnošću, mogu smatrati autohtonima.

Opće prihvaćeno je mišljenje da su vinovu lozu u naše krajeve (najprije u priobalje), nekoliko stoljeća prije Krista, donijeli trgovci i kolonizatori Feničani i Grci. Grci osnivaju naselja tipa grad-država (polls); Korkyra - Korčula, Issa - Vis, Pharos - Hvar, Tragurion - Trogir i Epidaurus - Cavtat,... u kojima i oko kojih je vinogradarstvo bilo vrlo važna gospodarska grana.

U kontinentalni je dio Hrvatske vinova loza stigla kasnije, a sorte se šire iz dva pravca;

  • dunavsko-savsko-dravskim pravcem od istoka prema zapadu , uglavnom zaslugom Tračana,
  • te od juga prema sjeveru, širenjem Rimskog Carstva.

Dolaskom Rimljana u naše krajeve, koji su gdje god je to moguće sadili i donosili nove sorte loze, nastavlja se razvoj vinogradarstva u priobalju i u unutrašnjosti. Prva stagnacija vinogradarstva događa se u vrijeme cara Domicija (81. - 96.), koji zbog konkurencije talijanskim vinima, uvodi zabranu, posebno u Gornjoj Panoniji. Ovu zabranu ukida Probus koji iznova obnavlja i unaprjeđuje vinogradarstvo i na kontinentu.

Prodorom barbarskih plemena, 476. godine propada Zapadno Rimsko Carstvo, što mijenja etničku sliku, ali dovodi i do velikih promjena u vinogradarstvu, najviše na kontinentu, budući da doseljeni narodi nisu bili vični uzgoju vinove loze. Barbari uništavaju veliki dio vinograda, od Srijema do Salone, a s njima nestaju i brojne sorte.

Pojedini dijelovi Dalmacije, najviše otoci i Istra, koji su bili manje izloženi naletu barbara, sačuvali su kontinuitet vinogradarstva i sortimenta.

Nakon pokrštavanja (VIII - IX st.), Hrvati generalno prihvaćaju vinovu lozu, vinogradarstvo se razvija, raste potražnja za vinima, nastaju nove, ali i donose se strane sorte vinove loze. Za vinarstvo ovog kraja karakteristična je upravo brojnost (preko 400) sorti. Ovaj će trend potrajati sve do polovice XV stoljeća.

Dolaskom turske vladavine bilježi se novo stagniranje i propadanje vinograda, posebno za vrijeme ratova. Najviše stradavaju slavonski i srijemski vinogradi. Jedino su Istra, otoci i Dubrovačka Republika uspjeli sačuvati vinograde. Divljenja je vrijedno nastojanje stanovništva da, unatoč svim nedaćama, sačuva i brojne sorte.

Krajem XIX st. ova djelatnost doživljava svoj vrhunac, kakav se nikad kasnije ni izbliza nije ponovio. Bilježi se i najveći broj (prema nekim izvorima više od 400) sorti vinove loze, u aktivnom uzgoju, od kojih samo Stjepan Bulić u svom djelu "Dalmatinska ampelografija" navodi i opisuje preko dvjesto. To je i za tadašnje prilike bio izuzetno veliki broj te je Hrvatska s pravom svrstavana među najrazvijenija europska vinogradarska područja.

Početkom XX stoljeća, “američke pošasti” - pepelnica, peronospora i filoksera ne zaobilaze ni naše krajeve. Dolazi do propadanja vinograda a s njima i do nepovratnog gubitka velikog broja autohtonih sorti. Uvođenjem otpornih američkih podloga nasađuju se nove, strane sorte. Manja osjetljivost prema bolestima, količine roda u odnosu na kakvoću postaju limitirajuci čimbenik za mnoge vrijedne sorte. Dominaciju preuzimju tek nekoliko najprofitabilnijih, a mnoge stare, premda visokokvalitetne sorte i fizički nestaju.

Ipak, zahvaljujući izuzetno bogatoj vinogradarskoj povijesti, postoje uvjerenja da se oko 130-tak visokokvalitetnih starih, autohtonih sorti održalo. Bilo bi zaista neizmjerno bogatstvo, ukoliko bi se to uvjerenje pokazalo točnim. To je pred suvremene vinogradare i vinare donijelo nove zadaće.

Opstanak bogatstva sorti u dobrom dijelu zavisi o ograničenom broju preostalih trsova, razasutih po starim vinogradima i o entuzijazmu lokalnih vinogradara, koji ih odžavaju na životu tradicionalnim, ekstenzivnim načinom razmnažanja. Svaka smjena generacija, predstavlja i gubitak informacija i uopće svijesti o postojanju ovih izuzetno vrijednih sorti, a da ni ne govorimo o nabavi sadnog materijala.

Te nove zadaće vinogradara i vinara neće se moći izvršiti bez cjelovitih, programskih, stručnih i široko poduzetih sustavnih mjera.

Hiperprodukcija “masovnih vina” postala je problem mnogih zemalja, budući da jeftina vina sve teže nalaze put do kupca. Moderni potrošači, čije su se navike i prilike u kojima (“obredno”) konzumiraju vino, promijenile, sve više cijene kvalitetu, originalnost (autohtonost) te ekološki proizvedena vina, što dovodi do drugačijih pogleda na razvoj ove grane. Razvijene vinogradarske zemlje ulažu velika sredstva u razvoj novih, zdravijih tehnologija, ali i u spašavanje i revitalizaciju autohtonih sorti.

Jedinstveni genotip naših brojnih sorti

Agronomski fakultet iz Zagreba je pridruženi član velikog europskog projekta "European network for grapevine genetic resources conservation and characterization" te je provedena potpuna inventarizacija hrvatskih vinorodnih područja, s osobitim naglaskom na područje Dalmacije. Naime, na tom području se vinogradarstvo i vinarstvo povijesno i danas pretežno oslanja na uzgoj autohtonih sorti, koje čine preko 85% sortimenta. Ova okolnost svakako ohrabruje, ali stoji i činjenica da su mnoge od tih sorti tek simbolično zastupljene i danas nemaju nikakvo gospodarsko značenje, odnosno da su mnoge na samom pragu izumiranja.
Sve pronađene sorte su ampelografski i genetički analizirane (putem DNA markera, tzv. mikrosatelita, svaka je sorta dobila jedinstveni genetski profil), a sorte su razmnožene i posađene u kolekciju autohtonih sorti Hrvatske, tzv. banku gena. Usporedbom njihovih genetskih profila s podacima dviju velikih svjetskih baze podataka (University of California i Centre for Applied Genetics) dokazano je da najveći broj naših sorti ima jedinstven genotip, pa se temeljem toga mogu smatrati autohtonima.

Ipak, za neka vrste vinove loze (istarski Teran bijeli i talijanski Prosecco, porečki Muskat ruža i talijanski Moscato rosa, odnosno Rosenmuskateller iz Austrije, paški Cipar i grčki Grec rouge, itd) ovom metodom, utvrđeno je da, unatoč uvriježenom mišljenju, nisu autohtone sorte. Utvrđeno je, dakle, mnogo "domaćih" sinonima.

Suprotno tome, utvrđeno je da naša Hrvatica nije isto što i talijanska Croatina, kao ni da istarska Borgonja nije francuski Gamay noir., i.t.d. U nekoliko slučajeva, autohtonost sorti je potvrđena i roditeljskim analizama, tj. u populaciji svih analiziranih sorti nađeni su njihovi roditelji čijom je spontanom hibridizacijom, te prirodnom i umjetnom selekcijom, u prošlosti, došlo do nastanka križanih sorti. Pronađeni su roditelji dviju gospodarski najvažnijih sorti na području primorske regije, Posipa (Bratkovina b. x Zlatarica blatska b.), Plavca malog (Zinfandel c. x Dobričić) itd.

Suvremene analitičke metode urodile su sasvim novim interesima i pogledima. Utvrđivanje roditeljstva, za Plavac mali, dovelo je i do otkrića podrijetla američkog Zinfandela, što je izazvalo veliku svijetsku pozornost i zanimanje za hrvatski sortiment.

Osim ovih poslova, koji su ponajprije usmjereni na spašavanje autohtonih sorti i njihovo temeljno vrednovanje ukazala se potreba sustavne obrade i potpune procjene gospodarskog potencijala nekih sorti, kako bi mogle biti biti preporučene proizvodnji kao ekonomski značajne. Upravo ove sustavne mjere potvrdile su visoku kakvoću nekih raširenih sorti (Plavac mali, Babić, Vugava, Posip, Škrlet...), ali i izdvojili grupu rijetkih, gotovo isčezlih sorti vrlo visokog kvalitativnog potencijala. To su Malvazija dubrovačka, Glavinuša (Okatac), Črljenak kaštelanski (Zinfandel), Črljenak viški, Zlatarica blatska, Lasina, Ranac silbijanski, Vrbić i dr., čija bi revitalizacija u novim trzišnim okolnostima nesumnjivo imala gospodarsku opravdanost. Već su prvi rezultati izazvali veliko zanimanje proizvodača, što govori o opravdanosti i isplativosti ovih projekata.

Sve to ipak ne može biti dovoljno sve dok se naglasak ne stavi na selekciju, odnosno stvaranje preduvjeta za proizvodnju kvalitetnog sadnog materijala, u čemu se očekuje i veći angažman resornog ministarstva.

U svjetlu očuvanja biološke raznolikosti, zabrana daljnje sadnje vinograda je, u hrvatskom slučaju, apsolutno proturječna i besmislena, ukoliko bi bila usmjerena na očuvanje oko 130-tak domaćih autonomnih sorti.

Vino je svojim sadržajem prirodni konglomerat od oko tisuću različitih ( i “umrežanih” -međusobno ovisnih ) spojeva. Kada bi svaki od tih spojeva samo jednoznačno uticao na razlikovanje jednog vina od drugog, bilo bi moguće proizvesti 1000! (“tisuću faktorijela”) različitih vrsta vina. Budući da oni višeznačno utiču na kvalitet vina moguće je proizvesti neograničen broj vrsta vina. S obzirom na tu okolnost, nerazumno je gurati se u istu prodajnu nišu s ostalim, najzastupljenijim, industrijskim vinima. Zapravo svaka turistička destinacija može imati, svoju povijesnu priču i svoje autentično vino, kao originalni suvenir. Mnogi od ljubitelja vina poželjeli bi na svom stolu imati jedno takvo vino čak i u onim zemljama, koje su šampioni u proizvodnji “masovnih vina”, u koje se ne možemo probiti sa svojim industrijskim vinima.

Upravo (bogatom poviješću uvjetovana) raznolikost je hrvatska prednost i bogatsvo. Bogata povijest je ujedno moguća originalna i autentična “marketinška priča” svakog od tih vina. Imamo realnu mogućnost, u postojećem omjeru snaga, barem utrostručiti izvoz.

Da li smo znali iskoristiti prednost ?

U Hrvatskoj ima oko 58.000ha zasađenih vinograda, na površinama koje nisu konkurencija za uobičajne poljoprivredne kulture. Vinograd je značajan izvor alternativnog goriva budući da proljetnom rezidbom daje 23 m³/ha ili 7 t/ha rozgve, što znači da bi samo vinogradarstvo kao izvor alternativnog goriva moglo pokretati dvanaest termoelektrana. Vinograd traži radnu snagu , 92 dana u godini te potencijalno angažira relativno veliki broj (sezonske) radne snage.

Registrirano je 13.600 proizvođača grožđa i vina, koji proizvedu 350.000t groža i oko 180 milijuna litara vina. Novi trendovi u prodaji vina su takvi da potrošači konzumiraju vino na podnevnoj pauzi za ručak, između dvije dnevne radne smjene, te stoga traže autentična ekološki proizvedena vina, s manjim sadržajem alkohola. Hrvatska ima određenu izvoznu kvotu od 40.000 hl vina ili oko 2% godišnje proizvodnje.

Trenutno ostvarujemo prosječan godišnji izvoz od oko 12.500 hl vina, odnosno 0,6% godišnje proizvodnje ili tek trećinu izvozne kvote.

Ova posljednja rečenica je i odgovor na gore postavljeno pitanje.

Autor: Zdravko Milić, poljo.hr


Tagovi

Strategija Prepoznatljivost Autohtone sorte Domaće sorte Proizvodnja vina

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Na padinama brežuljaka nedaleko Velikog Trgovišća u sklopu Hrvatskog izbora za #traktorgodine testirali smo specijalista za vinograde i voćnjake - Goldoni Q110 #danh
Evo malo fotografija, a uskoro i više na portalu https://www.agroklub.com/agrogalerija/goldoni-q110-10939/