• Vinarstvo
  • 12.05.2012.

Ulaskom u EU hrvatske vinare čeka potres

Vinarstvo: Suočavanje s brojnom i jeftinijom konkurencijom

  • 1.802
  • 90
  • 0

Ivica Matošević nije samo jedan od najznačajnijih istarskih (hrvatskih) vinara, čija “Grimalda” - uzgred rečeno sjajno “bijelo” i čudesno “crveno” od merlota i terena - plijeni pažnju i pobire priznanja i najuglednijih svjetskih stručnjaka, nego i jedan od ambasadora hrvatske vinske scene.

Vina Matošević su nagrađivana na prestižnim vinskim natjecanjima još od trostrukog zgoditka s berbama chardonnaya. Chardonnay Anima 1998. dobio je tako nagradu Studec za najbolje hrvatsko bijelo vino, Anima je godinu kasnije dobila zlatnu medalju na međunarodnom natjecanju u Ljubljani, a Chardonnay Anima 2000. je dobitnik srebrne medalje natjecanja Chardonnay du Monde u Francuskoj, na neslužbenom svjetskom prvenstvu chardonnaya.

Matošević se početkom 2000. sve više posvećuje autohtonoj istarskoj malvaziji i jedan je, kako unisono tvrde mediji, od tvoraca istarskog vinskog čuda te dugogodišnji čelni čovjek Vinistre.

Uzgred, Vinarija Matošević prva je hrvatska vinarija koja je, lani u New Yorku, bila pozvana sudjelovati na večeri u organizaciji vodeće američke kulinarske fondacije The James Beard Foundation, ali i koja je redovito prisutna na ozbiljnim vinskim smotrama. Razgovor s Ivicom Matoševićem vodio se neposredno prije početka još jedne Vinistre. Naravno, tema nije samo malvazija, već hrvatska vinska priča...

Nema polovičnih rješenja

Hoće li nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju domaći vinari biti suočeni s vrlo jakom, pa čak i “nelojalnom” konkurencijom?
Naravno da će u Hrvatsku ući još više inozemnih vina negoli do sada jer će se ukinuti neka davanja na njih i bit će osjetno jeftinija. To će sigurno izazvati potres na domaćoj vinskoj sceni, i to prvenstveno na sceni “retaila” (dakle, u trgovini i distribuciji vina).

Mislite li da će se smanjiti trgovačke marže i trošarine, ili da će one možda rasti?
Ne znam, no naš posao je - gledati svoj posao. U trenutku ulaska u EU neće se dogoditi ništa što će sudbinski promijeniti procese koji postoje na hrvatskoj vinskoj i vinogradarskoj sceni, ali će ih svakako - dinamizirati. Oni koji su već profilirani logično će zauzeti kvalitetniju poziciju, dok će oni koji su više vezani uz tradicijski pristup malo pasti.

Svatko od nas mora odlučiti što hoće, što može i što doista želi. Polovičnih rješenja više nema. Doista ne znam što će biti s maržama “retaila”, ali mi se čini da će one rasti. U Hrvatskoj, naime, imamo manje marže trgovaca negoli drugdje u Europi...

Zbog čega je onda cijena domaćih vina u maloprodaji - a o restoranima da se i ne govori - tako visoka?
Naša vina su u proizvodnji preskupa, posebno na otocima i u Dalmaciji gdje su posjedi maleni pa je i proizvodnja skuplja negoli na nekim velikim plantažama. No, to je naša realnost i tu se ništa neće promijeniti. Ono što se, pak, može promijeniti jest porezna politika. Mi smo u startu, zbog sustava poreza, čak 15 posto skuplji od naših kolega u Austriji i Sloveniji.

Kolege vinari u Austriji prodaju vino na kućnom pragu uz poreznu stopu od 12 posto, pa se čak 15 posto vinskih proizvoda prodaje na taj način. Da bismo kao turistička, ali i vinska zemlja bili konkurentni, ali i da bismo lakše preživjeli u novim uvjetima, morali bismo imati barem iste uvjete kao i susjedi koji su nam, podsjećam, i neposredna konkurencija.

Vinski svijet je ipak počeo prepoznavati hrvatska vina..
Mi smo doista sad prepoznati, ali nismo još predmet vinskog biznisa. Svjetski trgovci neće sami raditi vinsku priču o Hrvatskoj stoga jer im se takvo ulaganje, budući da smo maleni, ne isplati. Priču stoga moramo odraditi sami. Nas danas prepoznaju ljubitelji, odnosno ugledni ljudi iz vinskog svijeta koji traže nova i svježa lica. Može nam goditi prepoznavanje kvalitete u New Yorku ili, još više, u Londonu koji nam je “prva stanica” u afirmaciji, no i na tim smo adresama prepoznati po dobrim vinima, ali ne i kao vinska zemlja.

Da bismo bili percipirani kao vinska zemlja, moramo odraditi onaj posao koji su odradili Čile, Austrija, Australija... koristeći svoje resurse na najbolji mogući način.

Bourdainov “No reservations” posvećen Hrvatskoj iznimna je promocija domaće gastronomije, turizma, vina... Shvaćaju li institucije tu organsku povezanost vinske i gastro priče s turizmom pa i, ako hoćete, vrlo povoljnom, čak i idiličnom, predožbom o Hrvatskoj?
U DNK hrvatskog turizma upisani su i vino i gastronomija. Oni su naprosto dio naše genetike i našeg identiteta. Vino je ovdje tisućama godina, ono je naša svakodnevica, način života... pa je logično da se taj segment kulture mora razvijati i implementirati kao djelić slagaljke u našu turističku sliku. Siguran sam da je to ispravan put koji će jednog dana institucije morati prepoznati.

Ako govorimo o aktualnome ministru turizma, on to već zna. Ministar Veljko Ostojić je od samog početka u vinima, on je “insider”, sudionik je vinske revolucije koja se dogodila u Istri, a kao predsjednik kluba sommeliera godinama je radio na afirmaciji vina kao elementa nacionalnog identiteta, kulture i turističkog proizvoda.

Imam dojam da i aktualna Vlada ima za taj segment više osjećaja negoli neke prethodne. Pitanje je samo koliko ćemo biti pametni da gospodarstvo i naš realni sektor dobiju okvire u kojima možemo napredovati. Jedan od tih segmenata je, recimo, i razvoj vinskih cesta s direktnom prodajom uz primjerenu poreznu politiku te, s druge strane, osmišljeni “brending” Hrvatske kao vinske zemlje.

Naglasak mora biti na vrhunskim vinima, na obiteljskim vinarijama, na čvrstoj sprezi turizma, gastronomije i vina u svim regijama... U Hrvatskoj danas postoji jedan veliki igrač, a to je Agrokor s Beljem, dva nešto manja - Badel i Kutjevo, te cijela paleta vina iz svih regija koja su već brendirana na ljudskom licu njihovih proizvođača.

Dakle, na malim obiteljskim vinarijama i obiteljskom gospodarstvu. Na razini udruženja vinara danas postoji konsenzus o strategiji naše vinske budućnosti i prepoznavanja Hrvatske kao vinske regije, što znači da bi se sada u vezi s tim morale odrediti institucije.

Temeljna je ideja da taj posao koji smo kao mali vinari pionirski i rudarski odradili iz svojih pojedinačnih niša, umrežimo zajedno s turističkom promocijom pa da za pet ili deset godina možemo kazati: cijeli svijet je naučio da Hrvatska nije samo zemlja lijepe prirode, zanimljive kulturne baštine, nego i dobrih vina.

Naravno, to ne znači da ćemo zbog toga sva ta naša vina prodati u inozemstvu. To nije ni potrebno jer prodat ćemo ih i kod kuće u direktnoj prodaji u našim vinarijama na dobro brendiranim vinskim cestama. Ne više, nadam se, samo tri ili četiri posto, koliko prodajemo danas, nego petnaestak posto ili čak petinu proizvodnje. Potom, izvozit ćemo vina na naše najlogičnije tržište, a to su zemlje iz kojih nam dolaze turisti.

Oni će kad se vrate kući kupovati vina koja su, uz naša sjajna jela, kušali u Hrvatskoj: malvaziju, plavac, graševinu... Želim kazati da nam je doista naprosto logičan i suđen brak između vina, gastronomije i turizma.

Odnedavno se na televizijskim programima mogu vidjeti reklame za vino. Je li se situacija promijenila zbog zakona ili zbog velikog oglašivača kao što je Agrokor?
Zakon se promijenio prije nekoliko godina, a pojava vina na televizijskim reklamama dokaz je da to tržište traži.

Agresivnije promocije

Je li to i svojevrsni iznuđeni odgovor na agresivne reklame pivara?
Stvar je jednostavna. Hrvatska proizvodi više vina negoli ga prodaje i više negoli ga izvozi, a taj “plus” se povećava iz godine u godinu. Izlaz iz toga je da se mora povećati ili plasman na domaćoj sceni ili pak izvoz.

Povećati potrošnju na domaćoj sceni, može se samo agresivnijom promocijom i povezivanjem s turizmom tijekom sezone. Naravno, morat će se otvoriti i ventil prema “vani”. Netko će od vinara, dakako, igrati na kartu domaće potrošnje, a netko, pak, prepoznati svoju šansu u izvozu.

Pivo je godinama sveprisutno ne samo zbog brojnih reklama već i zbog činjenice da je jeftinije od vina. Za decilitar solidnog vina u nekom kafiću mogu se popiti dva piva...

Neće se tu mnogo toga promijeniti, ali mislim da to i nije bit priče. Bitna je vrijednost za uloženi novac, odnosno odgovor na pitanje vrijedi li ta čaša vina 25 kuna. Nažalost, naša realnost je da u mnogim turističkim mjestima u sezoni za 25 kuna dobiješ drugorazredno vino, ali, nerijetko, neka se nitko ne uvrijedi, i mnogo gore od toga.

Jačanje kulture vina na domaćem teritoriju je najbolji regulativ i način uvođenja reda u taj segment prodaje. Čaša nekog vina tada će koštati deset ili petnaest kuna, a nekog drugog četrdeset, ili i više, i to zato jer će cijena biti vrijednost prave kvalitete. To se, naravno, neće dogoditi preko noći. Riječ je o procesu za koji treba strpljenja i rada na edukaciji konzumenata.

Koliko postojeća regulativa i naše kategorizacije vina na osnovi organoleptike imaju smisla. Je li riječ o svojevrsnom anakronizmu koji naprosto ne korespondira s današnjom dinamičnom vinskom scenom?
Mislim da dijelom svakako jest anakrona i s tim će se složiti većina vinara. Činjenica je da se vinska scena razvija, a da su strukture koje se brinu o urednosti vina ostale tapkati na mjestu. Naš je interes da zajednički odemo naprijed, da “popeglamo” te neke tehničke detalje koje će nama vinarima dati i malo više zraka.

Mislim na namete koje plaćamo da bismo dobili dozvole i odradili skupe analize, ali i na potrebu da se se zajedno uštimamo oko toga koje su to odlike i karakter naših malvazija, plavaca, graševina... Uspostavom Nacionalnog udruženja vinara, koje, eto, funkcionira godinu i pol dana, napravljen je ključni korak. Jer do sada su sve te stare strukture vedrile i oblačile bez osjećaja odgovornosti koji moraju imati prema vinarima.

Primjedbe vinara se mahom nisu uvažavale, no vjerujem da ćemo sada s Udruženjem moći artikulirati interes koji će, pak, dovesti do više kulture vina, do preciznije stilistike vina kako bismo, na kraju, doznali što to želimo na tržištu.

Ima tu nesporazuma, pa i nebuloza, ali vjerujem da će ova 2012. godina, tijekom koje će se promijeniti i Zakon o vinu, donijeti korekcije. Kroz zakon o vinu uspostavit ćemo i mehanizam financiranja agencije za marketing kojoj je glavna zadaća da u inozemstvu znaju za nas. Baš onako kako je to učinila Austrija.

Istarski pravilnik

Vi ste u Istri sami standardizirali malvaziju?
Da. Mi smo točno rekli da nas ne zadovoljava kategorizacija koja nam je ponuđena i stvorili smo svoju “IQ” oznaku - “Istrian Quality”. Sami su vinari izradili novi pravilnik koji navodi što želi s malvazijom, kakva ona mora biti stilski, te uspostavili kriterije koje valja zadovoljiti da bi se dobila oznaka “IQ”.

Taj sustav kontrole kvalitete danas apsolutno funkcionira i to možda ponajviše stoga jer je krenuo iz vinarske proizvodne baze, iz naše tradicije, a nije nametnut sa strane. On je doduše skup jer ga sami financiramo, ali je i isplativ jer je već ušao u sve svjetske vodiče, gdje stoji da je riječ o standardu povjerenja u kvalitetu istarskih malvazija. A i to je jedan od razloga zašto smo u inozemstvu uspjeli.

To je očito put kojim mogu krenuti i druge naše vinske regije, no je li takvo što danas moguće uraditi i s dalmatinskim plavcima, sa sortom koja je “razbarušena” i mnogo teža za standardizaciju?
Svaka od naših vinskih regija - Istra, Slavonija, Dalmacija, ali i, nazovimo je, “zagorski bregi” - ima svoje resurse. Činjenica je da s plavcima treba odraditi veliki posao.

Mi smo u Istri krenuli mnogo ranije i već smo gotovo 20 godina s Vinistrom u toj “mašineriji”, dakle u profesionalnoj udruzi s ljudima koji dnevno rade na sličnim pitanjima. Dalmacija je, srećom, nedavno napravila prvi korak oformivši udrugu dalmatinskih vinara, u kojoj su svi bitni vinari. Na redu je sad definiranje vlastitih pravila igre.

U prvom redu tu je, naravno, plavac kojeg vidim kao jednog od ozbiljnih igrača koji će u godinama pred nama biti vrlo koristan hrvatskom vinskom imidžu. On je doduše veoma “divlji” i neartikuliran... no takav je i njegov teritorij; on je neobuzdan jer takvi su i ljudi iz njegova podneblja.

Uvijek je za uspješnu vinsku priču važna i nadasve atraktivna ta sprega karaktera vina i njegove prirodne sredine. Dakle, taj “divljak” plavac traži da baš na taj osobit način bude ispričan, ali i objašnjen svijetu. Naravno, da bi se znalo koju priču valja ispričati, dalmatinski vinari moraju postići dogovor unutar vlastite zajednice: kakav plavac i što s njim žele.

Plavac spominjem jer na njemu ima najviše posla jer je nestandardizirano vino koje tek čeka da ga se “objasni” te ispriča njegova priča i njegov kontekst. Posla ima mnogo, ali i plavac i Dalmacija su apsolutno vrijedni te pažnje.

Sporne kategorije

Što zapravo znače postojeće kategorije stolnih, ili kvalitetnih, ili pak čuvenih vina, jer svjedoci smo mnogih vina koja su, unatoč oznaci stolnih, imala zavidnu cijenu te bila nagrađena prestižnim svjetskim nagradama, ali i, usuđujem se kazati, kardinalnih promašaja s “etiketom” čuvenih?
Činjenica je da neki od naših proizvođača nisu držali do pojma kvalitetno i vrhunsko vino, odnosno da odlike takvih vina nisu bile takve kako sugeriraju sami pojmovi kvalitetno i vrhunsko. Ne tvrdim, naravno, da je cijeli sustav kategorizacije pogrešno postavljen, ali da on ima rupa, očigledno je. Ako postoji realni problem na nekom vinskom teritoriju vezan uz tradicionalne odlike, odnosno samu stilistiku vina iza kojih pak stoji cijela lokalna vinarska zajednica, mislim da se o tome ne smije arbitrati sa strane i presuđivati “ex cathedra”, već prepustiti inicijativu samim proizvođačima. U Dalmaciji proizvođačima plavca, a u Slavoniji, recimo, graševine...

Autor: ZLATKO GALL


Izvori

Slobodna dalmacija


Tagovi

Vinarstvo Vino Izvoz Cijena

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi