Davor Butković: Ovo je pet najboljih hrvatskih crnih vina
Prije otprilike godinu i pol, ili dvije, Frano Miloš, autor Stagnuma, prvog hrvatskog kultnog vina, prezentirao je svoje recentne berbe u vinoteci Bornstein na Kaptolu.
Miloš, dječje iskren, kakav on jest, priznao je da je poslao Stagnume na degustaciju u London i da potencijalni uvoznici nisu pokazali baš nikakav interes: “Ne znam, valjda je tu previše tanina za njihov ukus...” lamentirao je Miloš, čovjek koji je prije petnaestak godina pokrenuo trend luksuznih plavaca.
Samo dvije godine kasnije London je, na moje veliko zadovoljstvo, demantirao ovog jedinstvenog vinogradara iz peljeških Ponikva.
Milošev je Stagnum iz 2005. godine, usprkos skepsi većine hrvatskih vinskih stručnjaka, koji pogrešno drže da Frano Miloš ne zna proizvoditi vino, osvojio srebrnu medalju na Decanterovu Svjetskom prvenstvu. I neka druga vina proizvedena od plavca malog na ovogodišnjem su Decanterovu natjecanju osvojila odličja. U prethodnim je godinama to uspijevalo i Badelovu Ivanu Dolcu u barrique varijanti.
Međutim, radi se, uistinu, o kapi vina u višehektolitarskoj bačvi.
Plavac mali nesporno je najpotentnija hrvatska autohtona sorta, koja je genetski povezana s američkim zinfandelom i talijanskim primitivom: sva ova grožđa potječu od kaštelanskog crljenca.
Vina od plavca malog, bilo ona s Pelješca ili ona s Hvara, uvjerljivo su najskuplja hrvatska vina. Čak se ni crni Meneghetti (premda mu je vlasnik jedan uspješni odvjetnik) cijenom ne može mjeriti s hvarskim Medvidom.
Usprkos svemu tome, plavci gotovo da ne sudjeluju u hrvatskoj vinskoj renesansi.
Hrvatski vinski preporod na međunarodnoj su pozornici pokrenuli slavonski vinari.
Ivan Enjingi prvi je Hrvat koji je, s kupažom Venje iz berbe 1998., pobijedio na Decanterovu šampionatu.
Enjingijev trijumf Decanter je obilježio velikim naslovom “Thank God for Croatian Whites!”
Zatim su na red došla slatka vina (Zagorac Boris Drenški višestruki je svjetski prvak sa svojim chardonnayima i rizlinzima), da bi u posljednjih godinu ili dvije svjedočili efektnom međunarodnom prodoru istarskih vinara. Plavac mali uvijek je, nažalost, ostajao po strani.
Sasvim je očigledno da britanski i američki kritičari i prezneteri još ne razumiju plavac. Što se ponovo vidjelo i u relativno lošim ocjenama koje su plavci dobili na eRobert Parker, web izdanju najutjecajnijeg svjetskog vinskog kritičara.
Podsjetimo, kultni i vrlo skupi Postup Mare (proizvodi ga Mare Mrgudić Bura, sestra Nike Bure, autora jednako traženog Dingača) kod Parkera je dobio samo 72 boda, što, zapravo, znači izbjegavati po svaku cijenu. Plenkovićev Grand Cru zaradio je mediokritetska 84 boda, što, opet, u Parkerovu sustavu vrijednosti znači kupiti, ali ne ako je skuplje od desetak dolara. A Grand Cru košta četrdesetak dolara.
Dingač Saint Hills, za čiju je izradu vlasnik te etikete, poduzetnik Ernest Tolj, angažirao Michela Rollanda, najslavnijeg i jednog od najskupljih svjetskih konzultanata, osvojio je samo 83 boda.
Stagnum i Medvid nisu sudjelovali u ocjenjivanju.
Zašto, dakle, Englezi i Amerikanci ne vole plavce; zašto smatraju da su istarska crna vina bolja od dalmatinskih, dok cijela Hrvatska, uključujući i većinu istarskih vinara, misli suprotno.
Tri su razloga.
Prvo, činjenica je da pelješki i hvarski vinari nisu dovoljno investirali u know-how proizvodnje vina.
Drugo, dio dalmatinskih vinara usvojio je starinski, danas već potpuno anakron, kalifornijski pristup vinifikaciji, koji se svodi na što više barriquea, što snažniji alkohol i što jače ekstrakte. Takav prsitup može funkcionirati jedino u slučaju najsavršenijeg prirodnog materijala, poput grožđa od kojeg se proizvodi ultraskup hvarski Medvid.
U većini drugih slučajeva previsoka esktrakcija, previše barriquea i 16 do 17 posto alkohola odaju stanovitu izgubljenost dalmatinskih vinara u svjetskim trendovima: oni 2010. godine oponašaju nešto što je bilo moderno 1990., najkasnije 1998. godine, što se, naravno, na svjetskom tržištu itekako kažnjava.
Treće, plavac mali uistinu je unikatna sorta, s posve specifičnim aromatskim profilom, sa strahovito puno tanina, i sa sklonošću nestabilnim kiselinama (pojednostavljeno, lako se može dogoditi da vino počinje vonjati po octu).
S plavcem, dakle, treba biti krajnje pažljiv i beskompromisan, kako u vinogradu tako i u podrumu.
Srebrna Decanterova medalja za Milošev Stagnum, jedan od najbeskompromisnijih plavaca općenito, pokazuje da se to sjajno grožđe može pretvoriti u svjetski vrijedno vino.
Davor Butković, vinski kritičar:
Saša Špiranec, enolog i vinski kritičar:
Danijela Kramarić, sommelierka i vlasnica restorana Plavi Podrum Opatija:
Autor: Davor Butković
Izvori
Tagovi