Ne spuštam cijene, a EU vidim kao šansu

Vinski podrum Roxanich iz okolice istarskog Višnjana u svega nekoliko godina prerastao je u brend vina za izbirljivu publiku.

Do uspjeha nije došlo slučajno - vinar Mladen Rožanić, diplomirani inženjer strojarstva, koji se proizvodnjom vina amaterski počeo baviti potkraj 90-ih, krenuvši u profesionalno vinarstvo vrlo je precizno odredio svoje ciljeve i odlučno krenuo prema njihovu ostvarenju. Nije se priklonio trendovima, pa tako, primjerice, za razliku od ostalih istarskih vinara, veći dio vinograda ima pod crnim sortama, a vina koja radi odležavaju znatno duže od ostalih. U komercijalni koncept krenuo je s vinima iz berbe 2005. i u samo nekoliko godina Roxanich postaje najnagrađeniji podrum u povijesti VinIstre, središnje izložbe istarskih vinara i vinogradara. Nije ga omela niti činjenica da je tajming bio izuzetno loš - svoja prva ozbiljnija vina iz berbe 2005., teran i merlot, promovirao je za Božić 2008., baš u godini početka ekonomske krize.

Unatoč krizi i činjenici da će nakon ulaska Hrvatske u EU uvozna vina pojeftiniti, put do publike Rožanić - koji sada proizvodi do 100.000 boca godišnje - nije potražio u smanjivanju cijena, nego u držanju kvalitete, novim proizvodima i atraktivnom izgledu svojih boca. Stalno eksperimentira, pa u svom glavnom vinogradu i na okolnim testnim poljima, uz one najpoznatije istarske i nekoliko međunarodnih, ima zasađeno još desetak sorti. Od njih radi kupaže kao što su SuperIstrian sa tri ili Ines u bijelom sa sedam sorti, nazvanu po njegovoj supruzi. Uskoro će predstaviti i Ines u crvenom, cuvee od šest sorti.

Neki od vaših kolega, hrvatskih vinara pribojavaju se ulaska u EU i pada carinskih barijera prema uvoznim vinima. Izgleda da vi niste u toj pesimističkoj skupini?

Nisam. Očekujem samo pozitivan učinak jer vjerujem da će kvalitetni proizvodi, među kojima vidim i vina koja radimo u našem podrumu, biti prepoznati i traženi. Možda će masovni proizvodi imati tu više problema, ali kvalitetno vino ili bilo koji drugi dobar proizvod naći će svoje mjesto na europskom tržištu. Naše priključenje EU velika je šansa.

Vi niste snizili cijene zbog ulaska u EU, ali neki vinari jesu.

Nismo ni povećavali niti snižavali cijene od samog početka poslovanja, iako bi zdrava politika bila da godišnjim povećanjem od tri posto kompenziramo inflaciju. Zbog krize u kojoj živimo potrošnja je znatno smanjena, a fiskalna politika ove države nametima je urušila temelje ugostiteljstva. Zato su kolege pokušale smanjivanjem cijene kompenzirati slabljenje tržišta. Možda je politika cijena odgovor za nekoga, međutim, određeni proizvodi imaju svoju cijenu i svoju vrijednost i, na žalost, nisu svakome pristupačni. Naša su vina namijenjena ljubiteljima koji na vino ne gledaju količinski nego kvalitativno. Tu je važna razina znanja i način pristupa životu, vinu i vrhunskoj gastronomiji. Naša su niša poznavatelji koji vole proučavati svijet vina, žive s vinima i prate što se novo događa.

Uz obranu pozicija na domaćem tržištu, spremate li i izvoznu ofenzivu?

Već danas mi izvozimo oko 30 posto naše proizvodnje, a cilj nam je 50 posto izvoza. U inozemstvu se često promoviramo, prodajemo naša vina u Skandinaviji, Engleskoj, Austriji, Italiji, Sloveniji, dakle zemljama koje poznaju hrvatski turizam i gastronomiju. Ubuduće će procedura za izvoz biti još jednostavnija. Osim toga, pojavit će se i neki dodatni načini prodaje. Bit će lakše slati vino van, a uskoro će, primjerice, i turist iz Italije moći kupiti tri kartona vina i staviti ih u automobil i odnijeti doma, bez da razmišlja o carini.

Uz domaće sorte - malvaziju, teran i borgonju, uzgajate i chardonnay, merlot, cabernet sauvignon... Koja bi se vina moglo uspješnije izvoziti, ona od autohtonih ili međunarodnih sorti?

Vino prvenstveno mora biti dobro, bitno je da ima karakter. Praksa pokazuje da se s međunarodnim sortama puno lakše prezentirati na nekom novom tržištu nego s autohtonim. Naša imena sorti su strancima prilično komplicirana, pa im treba dosta da se udomaće - nekad ih ne znaju izgovoriti, pa u restoranu naruče nešto međunarodno, ono što im je poznato. Strani nas vinari ohrabruju da promoviramo svoje sorte, no tu ima i interesa - oni štite svoje tržište, jer su svjesni da naš dobar merlot košta jednu petinu njihovog.

Vi ste problem izgovora riješili dosjetkom, na vašim etiketama ne piše Rožanić nego Roxanich.

To zapravo i nije dosjetka, nego način na koje je moje prezime napisano dalmatinsko-mletačkim pravopisom na starim nadgrobnim spomenicima moje obitelji u Senju. Taj je pravopis nekoć bio dominantan na cijeloj jadranskoj obali, a slovo "x", koje se čita kao "ž", sreće se na cijelom Mediteranu. U obiteljskom grbu, koji se nalazi na etiketama naših vina, nalazi se čovjek s ružom. Rožanići potječu s Rožanskih visoravni na Velebitu, odakle su vremenom sišli u Senj. Djed se rodio u Bakru, ja u Opatiji, ali i dalje ne stajemo, pa sam tako došao do zapadne obale Istre.

Ocjenjujete da ste spremni napasti tržište zapadne Europe njihovim vinima?

To već i činimo i to s uspjehom. Dok smo se još natjecali i išli na svjetsko prvenstvo caberneta i merlota u Italiji, dobili smo četiri zlata. Na našem lokalnom terroiru te uvozne sorte daju neko sasvim drugačije vino. Želim promovirati naše podneblje i vinske sorte, ali i pokazati da znamo napraviti vino od međunarodnih sorti koje se može nositi s renomiranim svjetskim vinarima.

Zadnje godine kad ste sudjelovali na Vinistri, 2010., osvojili ste 12 medalja. Zašto više ne šaljete vina na natjecanja?

Medalje nisu toliko bitne. Daju kratki efekt, dobre su za masovna vina i impulsnu kupovinu, ali cijeli taj sustav više nema smisla otkad se srebrne medalje daju vinima koje se u super-marketima prodaju po dva ili tri eura. Oko vina je nastao cijeli jedan dodatni biznis, paralelni svijet, i to na grbači vinara i podrumara. Kad idete, primjerice, na Decanterovu selekciju, vi ste tamo samo jedno od 10.000 ili 20.000 vina na brzopoteznom ocjenjivanju. Mislim da je vino puno kompleksnije od same degustacije i dio jedne individualne priče, morali biste barem donekle poznavati vinara i njegovu priču. Naša publika vrlo dobro prati vinsku scenu, vrlo rado obilaze podrume i dolaze nam u posjet. Nama je važno što misli individualac, bez puno atributa okusa mirisa i boje i vina, poanta je samo u tome da li vam se to vino sviđa ili ne.

Vrhunski stručnjaci ipak objavljuju recenzije vaših vina?

Iako im ne šaljemo vina, neki od njih zapamtili su nas otprije i sami nabavljaju naša vina, jer ih prodajemo, primjerice, u nekim londonskim vinotekama. Iako, i ta je recenzija opet samo mišljenje jednog čovjeka, a u vinu ima raznih scena.

Koji su vam uzori u vinarstvu?

Ljubitelj sam vina iz doline Rhone. Obilazio sam tamošnje podrume tražeći ono što se kod nas u socijalizmu gotovo izgubilo - vinare koji preslikavaju svoj karakter na vino. Mi smo godinama imali industrijsku proizvodnju, bez individualnih karakteristika, nije bilo potpisanog vina. A kod vina je važan upravo individualni pečat, stalni kontakt, jer vino je živa materija.

U jednom ste intervjuu rekli da, kad ne biste živjeli u Hrvatskoj, jedina zemlja u kojoj biste željeli živjeti je "prava Hrvatska"?

Da, to je Hrvatska koja je administrativno podređena kreativnim, produktivnim, poštenim i marljivim ljudima. U ovom smo trenutku jako daleko od toga, imamo lošu klimu za bilo kakvo poduzetništvo, fiskalno smo neatraktivna zemlja, koja ide u potpuno krivom smjeru.

Iskreno i prirodno vinarenje

Odakle inženjer strojarstva u vinskom podrumu?

Moja ljubav prema vinarenju je davno rođena, bio je to izazov da prijeđem s pasivne, konzumentske na proizvodnu stranu i napravim potpuno prirodno vino pogodno za odležavanje, dugo macerirano vino koje će imati dodanu vrijednost. Zanima me kreiranje vina i rad u podrumu. To je jedno vrlo iskreno i prirodno vinarenje s najmanjom mogućom intervencijom tehnologije i zaštitnih sredstava. Dok su vina odležavala, godinu dana sam sa suradnikom Matom Matićem pripremao izlaz na tržište. Napravili smo analizu i koncept koji dosljedno sprovodimo bez obzira na krizu i idemo tim našim putem naprijed. Osluškujemo što se događa oko nas, ali konceptualno taj put je takav i nikakav drugačiji. Proizvod mora biti kompletan, a ambalaža mora odgovarati sadržaju.

Vaše crno vino iz 2008. još je u bačvama. Kod drugih vinara, bijela vina odležavaju u bačvama do godine dana, a crna do 18 mjeseci.

Naša je ideja afirmirati vina koja dugo odležavaju. Nismo se vodili nekim momentalnim trendovima. Radije bi ponukali potrošače da probaju nešto drugo, iza čega stoji jedna životna filozofija, kvaliteta i postojanost. Vino nije mondeni nego kulturni proizvod. Volio bih kad bi se moja vina, i crvena i bijela, radila sedam godina od berbe do konzumacije - od toga bi u bačvama trebala pet ili šest godina i onda oko godine dana u bocama.

Autor: Saša Paparella Foto: RGBStock.com