Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Vinske priče
  • 19.03.2016. 18:00

Najriskantniji potez je za njega bila mirovina!

Zlatan Plenković je bio najmoćniji, ako ne i najluđi, ali zasigurno najtrofejniji hrvatski vinar.

Foto: Robert Anic/PIXSELL, Autor
  • 1.135
  • 206
  • 0

Prije 50 godina Zlatan Plenković bio je tek siromah koji si nije mogao priuštiti napuštanje Svete Nedjelje radi višegodišnjeg studiranja. Danas je priča potpuno drugačija, pisao je prije gotovo godinu dana Željko Garmaz na svojem vinskom blogu. Ovu vinsku priču prenosimo u cijelosti u spomen na nedavno preminulog vinara Zlatana Plenkovića.

Zlatan Plenković je bio najmoćniji, ako ne i najluđi, ali zasigurno najtrofejniji hrvatski vinar. Negdje između smjestio se turizam iz kojeg se izrodila fascinantna vinska priča Prometeja s otoka Hvara zbog koje su ga mnogi bili spremni smjesta proglasiti najvećim vinskim luđakom!

"I ja bih sebe mogao proglasiti ludim! Jer, sve što sam radio, od djetinjstva, radio sam drukčije od drugih. Takva mi je bila sudbina. Nakon što sam završio osnovnu školu, brat je već bio na studiju, sestra je bila mala, otac je bio bolestan i morao sam ostati. Probao sam kasnije studirati, ali nitko to nije mogao financirati. Probao sam otići i u Njemačku, ali i od tamo sam se vratio doma pomoći materi da se barem sestre školuju i da ostanemo nekako svi na okupu", ispričao je Zlatan.

Prvi je radio turizam na otoku Zlatanov otac

Za svog oca Zlatan je uvijek govorio da je bio prvi čovjek "koji je počeo raditi turizam na južnoj strani otoka Hvara, i to još 1953. godine". Tada je u Svetu Nedjelju stigla jedna Belgijka koja se zainteresirala za freske u lokalnoj crkvi, a već sljedeće godine i cijelu je obitelj dovela sa sobom ponovo na isto mjesto. Tada u Svetoj Nedjelji nije bilo ni struje ni vode, a ni cesta do mjesta još nije bila probijena. Prva civilizacijska tekovina koja je došla u to mjesto na južnim padinama Hvara, bio je telefon, i to 1958. godine, struja i voda tu su od 1963. i 1964. godine, a cesta je prošla kroz onaj klaustrofobični tunel u Zavali tek 1969. godine.

Ako tako budem radio doma - možda ću i preživjeti!

"Selo je propadalo, tko je mogao odlazio je, premda ih dosta i nije otišlo iz istoga razloga kao i ja - tada se nije bilo lako školovati. Kad sam u Njemačkoj vidio kako tamo rade moji prijatelji, pomislio sam, da ako tako budem radio doma možda ću i preživjeti. A i bit ću doma! I tako sam odlučio vratiti se i ostati doma, počeo sam nešto raditi, vezao se za to što radim i više se od toga nisam mogao odvojiti! Vidio sam kako je svojedobno otac započinjao turizam, vidio sam u tome perspektivu i okrenuo sam se u tom smjeru", pričao je Plenković još prošle godine Željku.

Turizam mu je išao dobro, a mali vinograd, koji je dobio u nasljedstvo, služio mu je za proizvodnju vina koje je darivao gostima koji bi kod njega odsjeli. Godile su mu pohvale za vino te je Zlatan želio razinu proizvodnje podići još jednu stepenicu. Bila je 1972. godina i otišao je u Trst prijateljima koji su ga darivali čepilicom za buteljiranje i mješinom za filtriranje vina.

Kada se zbog ideje o proizvodnji vina moglo i na Goli otok

"Kad sam tamo vidio njihove litrenke i plutene čepove, zahvatila me euforija. Da se razumijemo, ja tada nisam imao puno vina, proizvodio sam toliko da sam prodavajući Vinoproduktu, odnosno Dalmacijavinu imao taman toliko da pokrijem troškove vinograda. No, radio sam dobar turizam pa sam htio napuniti svoju bocu za svoje goste!

Odmah po povratku iz Trsta na otok Hvar otišao sam u mjesto Hvar kod referenta kojeg sam inače od ranije poznavao. Ma, znao sam ja već tada sve na otoku, jer sam vozio prugu za Hvar i održavao brodsku liniju s malenom drvenom brodicom i odrađivao za čitavo selo sve što je trebalo da oni ne idu gubiti vrijeme - tada se nije putovalo kao što se danas putuje. Kad je referent čuo za moju želju da počnem proizvoditi svoje vino u svojim bocama, skoro me zatvorio! Bilo je to odmah poslije Hrvatskog proljeća, rekao mi je da će, ako još jednom spomenem ideju punjenja vina u svoje boce, zvati miliciju", prisjećao se Plenković.

Kad se danas toga sjeti, skrušeno priznaje da se jako preplašio. Kaže, bilo je vrlo lako završiti na Golom otoku bez ikakva razloga.

Što mu je trebalo da turizam zamijeni vinom?

"Brzo sam se ohladio od te ideje i izgradio sam pansion koji je u kolovozu počeo raditi u novoj kući. Za razliku od stare kuće u kojoj smo mogli primiti 10 do 15 ljudi, u novom pansionu imali smo i do 60 gostiju dnevno. I tako je, zahvaljujući strahu, ali i dobrom turizmu, moja vinska priča bila potpuno potisnuta u drugi plan", ispričao je Zlatan.

Kad se danas zbroji njegova tadašnja turistička zarada, rezultati koje je postizao bili su impresivni. Potpuno logično pitanje glasilo je: Što mu je trebalo tako lukrativan i lagodan posao iznajmljivanja apartmana zamijeniti teškim i neizvjesnim poslom vinara, i to u predvečerje rata?!

Kad može Enjingi, mogu i ja!

Lako je biti pametan poslije bitke! Na ideju o proizvodnji vlastitog vina ponovno sam došao 1985. godine. Bio sam u nekoj turističkoj komisiji za otok Hvar te sam u Zagrebu u Intercontinentalu morao sudjelovati na nekom sastanku predstavnika svih dalmatinskih općina. Dođem tamo, a domaćini nas ponude nekom litrenom bocom zatvorenom pivskim čepom, i kažu: Ovo je od Enjingija, prvo hrvatsko privatno vino punjeno u boce!

"Tada sam rekao - kad može on, mogu i ja. Došao sam doma i iste godine u rujnu kupio od nekog Srbina šest drvenih bačvica. I tako je krenulo. Budući da ja nisam trebao živjeti od tih nekoliko tisuća boca, sve sam prijavio Institutu za jadranske kulture u Splitu, ali mi nisu dopustili da sve punim kao vrhunsko vino, premda mi je položaj bio već vrhunski. Trebao sam imati praćenje pet godina, odnosno pet različitih berbi. U isto vrijeme s istim poslom krenuo je i Plančić, predložio sam mu da se fuzioniramo, međutim nismo našli zajednički jezik. Onda sam odlučio otići sam u Mursku Sobotu, kupio sam sve što mi je trebalo i 1989. godine dobio dozvolu za vrhunsko vino Zlatan Plavac. To je bilo prvo hrvatsko vrhunsko vino! Te godine napunio sam prve boce, ali ih nisam prijavio, jer se tada trebalo platiti 1.800 maraka kotizacije za godišnje punjenje", prisjetio se Zlatan Plenković početaka svoje vinske priče.

Prema vlastitom kazivanju, tada su u Hrvatskoj samo šestorica privatnika punili boce svojim vinom - Enjingi i Zjelarević u Slavoniji, Lebar u Međimurju, Tomac na Plešivici te Plančić i Plenković u Dalmaciji.

Kako je došao do 180.000 boca?

"Možda je i bilo nekih manjih, ali nas šestorica smo 1990. godine jedini svoje boce imali na tržištu. Tada još nisam htio stvarati vinariju, želio sam samo proizvoditi nešto vina za svoje goste. Prvo sam 1989. godine napunio 9.100 boca, 1990. godine 28.000 boca, a 1991. godine, nakon što je Dalmacijavino ljudima uzela grožđe i rekla im da će im platiti kad sve prodaju, otkupio sam čitav urod na južnoj strani Hvara i odmah otišao na 180.000 boca! Najviše sam proizveo 2011. godine, a to je bilo 97 vagona grožđa, što otkupljenog, a što svojeg", otkrio je Zlatan.

Ceste i potražnja za vinima vratile ljude

"Od početne želje da zadovolji svoje i potrebe gostiju pansiona te eventualni višak proda nekim restoranima, Zlatan si je stvorio veliki problem. Jer, potražnja za vinima višestruko je premašivala njegovih 9.100 proizvedenih boca vina. Zanimanje za Zlatan Plavac, pak, nije bilo ni blizu zanimanju za Zlatan Otok! Mesijanski otkupljujući, ali i plaćajući, sav urod od svojih sumještana, Zlatan Plenković i doslovno je ušao u posao koji je samo rastao.

Kako su vinogradi u velikoj mjeri bili zapušteni, kupio sam bager, kompresor, zaposlio dvoje, troje ljudi i napravio 24 kilometra ceste po ovim brdima. I sada svaki vinograd na području Svete Nedjelje od Ivan Dolca do Hvara ima pristupnu cestu i nijedan vinograd nije 100 metara dalje od najbliže ceste! I to je vratilo ljude", sjećao se Plenković.

Najveći doprinos eksperimentiranju sa sortama

Vraćajući film unatrag, Zlatan tvrdi da je najviše naučio od svojih kolega vinara! Za sebe i Vladu Krauthakera tvrdi da su možda najviše u Hrvatskoj učinili u eksperimentiranju s različitim sortama. Premda je bio odlučan glavninu proizvodnje, čak 95%, zasnivati na plavcu malom, crljenku, babiću i pošipu, nije kako kaže, kanio prestati igrati se s 30 različitih sorata posađenih u svom pokusnom vinogradu.

A u malom vinogradu u Zavali, kojeg je kupio 1995. godine, posadio je sve autohtone hvarske sorte do kojih je mogao doći, ali i graševinu, chardonnay. Na sjevernoj strani otoka nastavio se igrati sa chardonnayom, sauvignonom, rajnskim rizlingom, graševinom, zanimajući se što te sorte mogu dati u hvarskim uvjetima. U suradnji s Institutom za jadranske kulture i Agronomskim fakultetom, na površini od 3.000 kvadratnih metara posadio je sve sorte srodne s plavcem malim - tribidrag, dobričić, plavac veliki, plavinu, zinfandel, primitivo, crljenak.

Gdje sunce peče od jutra do sutra najbolji je plavac mali

"Taj vinograd sad je star nekih 10 godina, Institut je sve do prošle godine uzimao i analizirao grožđe i sad su prestali, jer imaju rezultate. Sažetak cijelog eksperimenta je da je plavac mali bogom dan za ovo podneblje i ne treba izmišljati toplu vodu. Sve smo vidjeli, sve smo probali, ali plavac mali na Richteru 110 dokazano je najbolja sorta, ali isključivo za padine hvarskih, peljeških, bračkih plaža, gdje su nagibi od 30 do 60%, gdje su mali prinosi i gdje sunce peče od jutra do sutra. Već na drugoj strani, gdje su bogate zemlje, plavac mali ne bih preporučio, ali i on može biti ugodno vino ako ga se dobro napravi", misli Plenković.

Neskromno, ali s puno ponosa, za sebe će reći da je "prvi u Hrvatskoj, dok još nitko nije ni znao što je to crljenak, posadio 10 hektara te sorte" u Makarskoj. Našao je tri stare loze, napravio plemke i riskirao. Znao je na temelju vlastitog iskustva da crljenak "nije za južne padine Hvara, jer prerano rodi i pregori, ali iznad Makarske, pod brdom, malo je drukčija klima i daje odlične rezultate. I dolazi mjesec dana ranije od plavca malog."

Izgradnja marine je posebna priča

"Razlika između mene i drugih je što sam ja po prirodi spreman riskirati! Ovu marinu u Svetoj Nedjelji 1% ljudi, taman i da imaju novac, ne bi se usudilo raditi. Jer, ona je na otvorenom moru gdje su valovi i po šest, sedam metara visoki i koji su, dok nisam izgradio pristanište, prelazili preko čitave zgrade. Druga stvar, nisam radio marinu da bih na njoj zaradio, nego nešto trajno što će ostati u mjestu i pomoći ljudima.

Marinom smo produžili turističku sezonu ovdje za najmanje mjesec dana, ne usudim se reći i dva mjeseca. Na račun ove marine sada imamo kvalitetne goste, koji imaju skupe jahte, brodove, uzimaju pansione i odavde kreću u obilazak obližnjih otoka. Ova marina rađena je izvan svih kriterija po kojima se grade marine! A marine se grade u zaštićenom području s malom investicijom i velikim mogućnostima zarade. Ja sam radio obrnuto - puno sam uložio i riskirao da ništa ne zaradim, ali nije me ni briga".

Odlazak u mirovinu najveća je ludost

Čak 12 godina čekao je građevinsku dozvolu za izgradnju restorana Bilo Idro u toj istoj marini, a vrhuncem apsurda smatra obvezu pribavljanja studije utjecaja na okoliš, "kao da je okružen tvornicama". Na kraju je i to nabavio, platio nevjerojatnih pola milijuna kuna, ali - ni marina ni restoran još 2015. nisu imale potrebne dozvole za rad! Stoga nije čudilo kad je Zlatan rekao da će u konkurenciji "najvećih ludosti" koje je radio za radnoga vijeka uvjerljivo najveća biti - odlazak u mirovinu.

"Bez papira sve će izgledati kao da nisam ni postojao posljednjih 25 godina! No, sada barem znam da mještani Svete Nedjelje ne moraju, kao što sam ja radio dok sam bio mlađi, spavati poluotvorenih očiju i strepiti od svake promjene vremena. Ne znam ni broja koliko sam puta kao vlasnik barke noću morao ustajati iz kreveta i trčati izvući barku na obalu od olujnog mora", priznao je Zlatan Plenković.

Mnogi su dugo bili spremni tvrditi da je Zlatan najveću ludost napravio sadnjom velikog vinograda na obroncima Biokova gdje je prvi u Hrvatskoj pokrenuo pilot program uzimanja u služnost neobrađenih površina Hrvatskih šuma.

Ostatak bure u inat nevjernicima

"Ja sam bio prvi, još prije devet godina, Badel je s Korlatom bio drugi u melioraciji krškog tla. Kasnije je na temelju naših iskustava posađeno nekoliko tisuća hektara vinograda u Dalmaciji koji će Hrvatskoj vratiti dostojanstvo crnih vina! A priča je počela iz obične znatiželje. Prolazio sam Makarskom rivijerom i vidio neki položaj kojeg sam odmah počeo zamišljati kao idealan za vinograd. No, nigdje u blizini, sve do Piska, Marušića i Mimica nije bilo nikakvog vinograda.

Otkrio sam da je u dva kilometra udaljenom Bastu ipak bio neki vinograd i to mi je bilo dovoljan signal da bi sve moglo uspjeti. Počeo sam raditi, a ovi stručnjaci iz Dalmacijavina uzeli su uzorke zemlje, napravili analizu i zaključili da je tamo nemoguće uspjeti, jer nema dovoljno hrane u zemlji, a i bura će sve odnijeti!

Vina smo stvorili na tradiciji, a sazrela su s našim idejama.

Mogu vam reći da prvu štetu koju sam imao u tom vinogradu u Makarskoj, nakon osam godina, nije načinila bura nego - snijeg!!! Na Uskrs je na Biokovu pao snijeg, a ujutro je bila zapuhala bura i nosila snijeg i lijepila ga na mladice. Za inat svima koji nisu vjerovali u taj projekt, prvo vino koje sam napravio od grožđa iz tih vinograda nazvao sam - Ostatak bure", zaključuje Zlatan Plenković i tako se završava još jedna vinska priča, ovaj put, što se Zlatana tiče zauvijek.

A smrt, to je još samo jedna u nizu ludosti koje je za života napravio.

Foto: Robert Anic/PIXSELL, Autor: Željko Garmaz, Vinske priče


Izvori

Vinske priče


Tagovi

Zlatan Plenković Vino Hvar Enjingi Krauthaker Zlatan Plavac