Na Pelješcu i Korčuli rukatac, a u zaleđu Šibenika maraština imaju sve više poklonika

Rukatac je naziv za bijelu autohtonu sortu grožđa koja se još naziva i maraština, ovisno o geografskom položaju. To je najzastupljenija sorta bijelog grožđa na Pelješcu, a kako se u vinu osjeti okus koji sliči višnji maraski pa je pretpostaviti da otuda potječe i ime u središnjoj Dalmaciji, dok se na Korčuli ime veže za izgled bobica grožđa.  

Pelješki vinar Boris Violić Matuško kaže da je rukatac kao sorta izuzetno pogodan za proizvodnju kvalitetnih i vrhunskih te desertnih vina i prošeka. To je vino zlatno žute boje fine arome, jakog i slatkastog okusa, koje nije zahtjevno za uzgoj, iako ne daje velike prinose u vinogradu. Dodaje da svako vino, a posebno crna vina, moraju održavati vinograd s kojeg dolaze, a to je na Pelješcu blagost mora i dašak gore, padine Dingač, dok se sama vinarija nalazi u malom mjestu Potomje.

Rukatac nije zahtjevan za uzgoj, a turisti ga vole

Dodaje da je tata Matuško, (Borisov OPG je preuzeo vinariju 1992. godine), sadio samo rukatac, a danas Boris na pet hektara vinograda ima i plavca malog, a za sebe zna reći da je dobar vinogradar, ali loš vinar, jer za razliku od svoga brata, koji je uspio prodati vino i Kinezima, on se kloni trgovačkih kuća. "Imam 18.000 litara vina, a kapacitet podruma je 40.000 litara što znači da vinu volim dati prostora, da može disati u bačvama, jer ne smije patiti", istaknuo je Matuško na predstavljanju u Zagrebu.    

Matuško drži da nema znatne turističke potrošnje bijelog vina, da bi na Pelješcu, prije svega, trebali držati onoga što imaju najbolje, a to su crne sorte, kao što je plavac mali, dingač i zinfandel, a to je grožđe dalo i legendarno vino Imperator, tzv. društveno vino deset vinara s Pelješca. Vino mora biti oličenje stotina godina tradicije vinogradarstva na Pelješcu, ali treba i kontra napredne enologije. Propisi se moraju poštovati, ali nikuda ne vodi da svi moramo imati ista vina, ističe Matuško.   

Naime, tržište danas, posebno ono turističko, traži čista vina, manjih alkohola i pitkih okusa, a kod crnih si pravi vinogradar, koji ne gleda samo na zaradu, može dati malo oduška, koje ističe podrijetlo vina. Takvo vino je plavac mali barrigue iz 2015. godine. 

"Dakle, ne treba trčati za turističkom potrošnjom vina, jer osobno prodajem skoro 30 posto svoje proizvodnje, kako vina tako i ekstra djevičanskog maslinovog ulja, na kućnom pragu", ističe Matuško. 

Dok priča o vinima, a posebno o vinogradarstvu, u njegovim se riječima itekako osjeti strast koju ima prema vinovoj lozi, iako se sve radi ručno na strmim padinama Dingača. Cijene vina Borisa Violića, na kućnom pragu, su jako povoljne, što nije česta praksa u današnjem vinskom svijetu, gdje se sve može kupiti. No, Matuško je dokaz, a slično je i s drugim manjim vinarijama, koje nisu na samoj obali, već u unutrašnjosti, da vinski turizam u Dalmaciji, ako imate kvalitetno vino i zanimljivu prezentaciju, nije namijenjen samo mainstream proizvođačima, već ima sve više publike, koja voli nešto egzotično i drugačije, a ne konfekcijsko.

Pelješka perlica od maraštine PZ Putniković

Tako se s nestrpljenjem očekivao ove godine prvi pjenušac Poljoprivredne zadruge Putniković, jedne od najstarijih zadruga s vinorodnog Pelješca.   

Voditeljica Doma vinarske tradicije PZ Putniković Ana Barać kaže da naš prvi pjenušac-Pelješku perlicu, berbe 2018., proizvodimo od maraštine tradicionalnom metodom. Kako je za sada riječ o ograničenoj seriji od nekoliko stotina boca, može se kupiti samo u Domu vinarske tradicije, reprezentativnom prostoru vinarije.  

Miro Bezek, enolog PZ Putniković, vinarije koja u prosjeku napuni milijun boca godišnje, kaže da je nakon ručnog branja grožđa u kolovozu obavljena  osnovna fermentacija baznog vina, koje je potom punjeno u boce za pjenušac na sekundarnu fermentaciju. Degožiranje se obavilo početkom veljače, a vino je na proljeće pokazalo svoju pravu pjenušavu prirodu. Izbor je pao na maraštinu, koja je od naših tradicionalnih dalmatinskih sorti najidealnija za proizvodnju lepršavih i laganih pjenušaca.

Dodaje da maraština s našeg područja daje lagana vina citrusnih aroma i aroma mediteranskog voća, nema prevelikih ekstrakta, laganog je tijela, dok stariji vinogradi na dubljim tlima daju veće ekstrakte i punije tijelo. Prvenstveno smo poznati po moćnim plavcima, no naše prvo vrhunsko vino punjeno u boce upravo je maraština Sv. Ana, vrlo tražena na stranom tržištu, osobito njemačkom.  

Iako se u Dalmaciji ne proizvodi mnogo pjenušaca, kvalitetom su sve bliža onima s Plešivice, a od Pelješke perlice, očekivanja su velika.

Maraština, babić i opolo

Vinarija Rak se nalazi u Dubravi kod Šibenika, a uzgaja 3,2 ha vinograda i proizvodi autohtone sorte lokalnog zaleđa: maraštinu, babić i od njega pravi opolo što je  rose vino u šibenskom kraju.

Danas vinariju Rak vode braća Ante i Andro, a otac Rade je zadužen za vinski podrum, koji je velik i lijepo uređen. Ante vodi brigu o vinogradu, a Andro je zadužen za tržište, odnosno promociju i prezentaciju vina od kućnog praga do Zagreba, Skandinavije, Danske... "Nisu to zasad neke velike količine, ali smo pokazali da ima interesa za naša vina i izvan turističke potrošnje", kaže Andro Rak. 

Naravno, u sklopu vinarije je i veća kušaonica uređena u tradicionalnom stilu od kamena, a za ukupni doživljaj tu je i peka, ali i stari poljoprivredni strojevi i konjska oprema, jer turisti vole taj autohtoni štih ne samo kad je riječ o domaćem vinu. "Obitelj njeguje tradiciju uzgoja maslina i proizvodnje maslinog ulja, a nastoje imati što više proizvoda, od mesa do sira iz domaćeg uzgoja. Samo tako smještajni  kapaciteti u sklopu vinarije, koje imamo, mogu vratiti staru slavu babiću i naći nove poklonike maraštine", zaključuje Rade Rak.