Muzeje u čast vina i težaka već su otvorili, Pelješac dobiva i jedan posvećen tovaru?

Kada je prije 16 godina došao na ideju "Otvorenih peljeških podruma" kao manifestacije koja bi promovirala poluotok zimi kao vinsku destinaciju i snažila tržišnu poziciju plavca malog izvan turističke sezone, Slobodana Rosića, glavnog organizatora te Matu Violića Matuška, najvećeg vinara na Pelješcu, dočekali su podsmijesi i odmahivanja rukom.

"Te davne 2007. stigao je jedan jedini autobus, dovezavši svega 37 putnika što nije slutilo na dobro. Ali nismo klonuli duhom već smo hrabro išli dalje da bi nakon puno uloženog truda i volje, manifestacija saživjela te nakon 16 održanih okupila početkom prosinca više od 3.000 posjetitelja koji su preplavili podrume, konobe i wine barove", ponosno ističe Rosić nakon još jedne manifestacije, koja započinje u Stonu, a otvara svake godine sve više vinskih podruma.

Muzej vina Putnikovići ima i repliku kamene kuće

Dakle, prava je sreća da nisu odustali nakon prvog pokušaja, jer je od nekadašnjih pet, šest vinarija danas na tržištu njih više od 50. Osim toga, vizionar Rosić, koji je 20 godina prije toga bio profesionalni fotograf u jednim dnevnim novinama, primio se prije 10 godina još jednoga velikog pothvata. Riječ je o prvom hrvatskom Muzeju vinogradarstva i vinarstva Putnikovići, koji je 2019., uz pomoć lokalne zajednice i brojnih vinara, otvorio svoja vrata i danas uspješno radi u zgradi bivše škole. Osim vrijednih vinogradarskih i vinarskih eksponata, kao što je knjiga iz doba Napoleona, u potkrovlju je replika dalmatinske kamene kuće.

Naime, tradicija uzgoja vinove loze na poluotoku seže još od vremena Ilira i Antike, a pelješkom seljaku loza je doslovno značila život. Zbog nepostojanja prometnica, vino se strmim i uskim stazama dopremalo do luka gdje se pretakalo u bačve i krcalo u trgovačke brodove. Iz udaljenijih mjesta smještenih na visoravni Župi, za taj posao formirale su se karavane tovarnih mazgi, takozvani ponos.

Magarci, poznati po svojoj izdržljivosti i prilagodljivosti na teške terene, pokazali su se kao idealni partneri u transportu grožđa. Ova tradicija seže stoljećima u povijest i nosi sa sobom baštinu koja je duboko ukorijenjena u lokalnu kulturu, a koju Rosić pomno planira pretočiti u još jedan muzej.

Inače, Pelješac se danas može pohvaliti ne jednim, već s dva vinska muzeja. Jedinstvenost gore navedenog leži i u tome što posjetitelji imaju priliku kušati vrhunska vina dok istražuju izložene eksponate. Rosić otkriva i da nije bilo lako provesti u djelo inicijativu Želimira Bašića iz Splita, ali da je uspio uz podršku Županije, Općine i Zadruge Putnikovići.

"U početku je to bilo skroz na volonterskoj osnovi. Nismo imali novaca i sve smo radili svojim rukama. Čak sam posuđivao svoj alat za obradu drva. Obilazili smo kuće i prikupljali vrijedne, ali rijetke eksponate. Kasnije su se uključili županija i općina, pa je bilo nešto lakše. Danas smo ponosni kako sve  to izgleda, a reakcije posjetitelja su više nego izvrsne", kaže zadovoljan što je projekt uspio.

Orebić dobio obiteljski muzej vina

Uz njega, tu je i obiteljski muzej. Riječ je o ugostiteljsko-vinarskoj obitelji Mikulić iz Orebića, čiji je vlasnik i glava obitelji Igor pasionirani sakupljač starih predmeta vezanih uz vino. U dijelu obiteljske kuće odlučili su tako organizirati privatni muzej koji je zanimljiv po tome što se nalazi na zemljanom podu, a u sebi sadrži i veću kušaonicu.

Posveta vrijednim težacima - otvoren Muzej pelješke tradicije

Sin Antonio ponosno nastavlja očevim stopama, te se posvetio proizvodnji vina, među kojima se ističe Postup don Josip. Crno vino Postup koje se dobiva od grožđa sorte plavac mali s ograničenih istoimenih osunčanih padina na južnoj strani poluotoka, proizvodi tradicionalnom metodom, baš kao što je to činio njegov djed, prvi vinogradar u obitelji.

"Nastojimo što manje intervenirati u proces proizvodnje, a nakon kratkog odležavanja u barrique bačvama, nužnog za ukroćivanje tanina, butelje odležavaju u slami koja je stabilizator temperature", kaže Antonio, dodajući kako u podrumu imaju i banku vina u kojoj vrše odležavanje za kupce.

Poluotok smješten između Stona i Orebića, dom je izuzetnih vinograda i autentičnih sorti grožđa, a ističe se kao jedna od najvažnijih vinorodnih regija u Hrvatskoj.

Najvažniju ulogu, dakako, igra plavac mali, treći nakon graševine i malvazije u ukupnom poretku najzastupljenijih sorti u Hrvatskoj sa čak 11 posto ukupnog udjela, te najznačajniji kao crna sorta. Riječ je o autohtonoj sorti, nastaloj spontanim križanjem dobričića i crljenka, prepoznatljivoj po svojoj robustnoj strukturi, izraženim taninima i intenzivnim aromama crvenog voća. Autohton je ovdje i rukatac, malo zastupljen i donedavno zanemaren, koji posljednjih godina doživljava svoj povratak zahvaljujući povećanoj potražnji za bijelim vinima. A naći će se i nešto pošipa, što iz lokalnih vinograda, što od grožđa otkupljenog s obližnjih korčulanskih položaja Čara i Smokvica.

Dingač  i Postup - strme padine vinske izvrsnosti

Prema statistikama, ukupna površina pod vinovom lozom na Pelješcu iznosi preko 1.000 hektara. Od toga, specifično područje Dingača zauzima oko 65 hektara, dok Postup obuhvaća oko 150 hektara. Ova područja karakteriziraju strm teren i sunčano mediteransko okruženje koje pridonosi koncentriranim aromama i visokim kvalitetama grožđa. Na oba je prisutan fenomen trostruke insolacije, pri čemu grožđe dobiva sunce izravno i neizravno - refleksijom od kamena i od mora. Posljedica ovog procesa su visoke koncentracije šećera, pa tako kasnije i alkohola, koji nerijetko premašuju 15 posto te koje je potrebno znalački uklopiti u vino kako bi ono bilo pitko i užitno.

Čuli smo i da je dingač prvi hrvatski vinogradarski položaj sa zaštićenom oznakom izvornosti, kojom se ponosi još od davne 1964. Nadmorska visina vinove loze doseže do 300 metara, a nagib padina impresivnih 30 stupnjeva. Prvi vinogradi na ovom području posađeni su još 1960-ih, što ga čini jednim od najstarijih vinorodnih položaja na Jadranu. Zahvaljujući godinama iskustva i stručnosti vinara, Dingač je, kažu, postao sinonim za vrhunsku kvalitetu vina i neizostavan je element hrvatske vinarske baštine.

S druge strane, vinogorje Postup, smješteno sjeveroistočno od Dingača, iako također pruža izvanredne uvjete za uzgoj vinove loze, ispočetka je smatrano 'drugorazrednim'. Događalo se čak da se u nedostatku Dingača vina s Postupa 'podvaljuju' pod vrhunska. Ipak, puno se promijenilo nakon što je i ovaj položaj dobio svoju zaštićenu izvornost, 1967. godine, te se prestao 'sramiti' biti ono što jest položaj koji daje kombinaciju elegancije i kompleksnosti.

Ovo područje je također poznato po kamenoj terasi koja zadržava toplinu tijekom dana i osigurava postupno otpuštanje tijekom noći, doprinoseći optimalnom sazrijevanju grožđa. Boja ovih vina je često rubinska ili granatna.

Vina iz mora

No, da nije sve priča o tradiciji bez imalo inovacije, najbolje potvrđuje vinarija Edivo, jedinstvena po metodi dozrijevanja vina pod morem. Podvodno starenje odvija se u amforama i bocama koje su postavljene na dubini od 18 do 25 metara, stvarajući jedinstvene uvjete za sazrijevanje. Osim impresivne tehnologije, ponose se svojom posvećenošću autohtonim sortama, poput plavca malog i pošipa, koje se savršeno uklapaju u priču, ali i suradnjom s iločkom vinarijom Trs, čiju pjenušavu kupažu rukatca i chardonnaya puštaju da odleži pod morem kako bi dobila sasvim novu dimenziju.

Manifestaciju 'Dani otvorenih peljeških podruma' posjećuju ljubitelji vina iz čitave Europe, a omogućuje posjetiteljima da po cijeni od svega 20 eura po osobi istraže vinarije, upoznaju vinare i kušaju vrhunska vina i slasne zalogaje kroz neograničenu konzumaciju.

Iako poznat po kamenicama i mušulama, u prosincu svi nekako preferiraju 'zimske specijalitete'. Vrijedne domaćice, poput vinarke Željke Matković, spreme tako kontunjatu i mantalu, tradicionalne deserte, prvi na bazi dunje, a drugi na bazi varenika s ukuhanim bademima ili orasima, posluženih na listovima lovora. Pelješka Slavonka Manuela Ferić, jedina u Hrvatskoj koja pravi džemove od plavca malog i pošipa, rasproda tada većinu godišnjih zaliha. Bude tu i riblje paštete, slasnih kanapea i domaćeg sira. O pršutu da ne govorimo, ima ga svugdje i svugdje je vrhunski. No najukusniji nam je ipak bio onaj iz 'privatne arhive' kojeg smo kušali u boutique vinariji Indijan složne braće Ivana i Juraja Violića.