• Vinarija Milanković
  • 28.11.2018. 12:00

Mirjana Milanković: Kroz vinograde smo suprug Jozo i ja podigli tri prekrasna čovjeka. Moja priča je završena, ja sam sretna žena

Imam svoju tužnu priču, od koje ne mogu pobjeći, ali odlučila sam svoju vedrinu i dobro raspoloženje prenositi na druge, kaže vukovarska vinarka Mirjana Milanković koja i na svoje bačve lijepi mudroslovne izreke poput: Sreća pomogne ponekad, rad uvijek!

Foto: Željko Garmaz
  • 364
  • 93
  • 0

Mirjana Milanković je sa suprugom Jozom, nakon što su godinama po povratku iz progonstva iz obnovljenog vinograda pored Vučedola prodavali grožđe Iločkim podrumima, prije četiri godine pokrenula vlastitu vinariju. Bili su pred odlaskom u mirovinu i nisu htjeli sebi dopustiti da ništa ne rade i žive od mirovine. A promatrajući svijet oko sebe, htjeli su, zlu ne trebalo, stvoriti za djecu neku vrijednost na koju bi se mogli osloniti budu li imali probleme na svojim poslovima.

"Imam svoju tužnu priču, od koje ne mogu pobjeći, ali odlučila sam svoju vedrinu i dobro raspoloženje prenositi na druge. U Domovinskom ratu su mi ubijena oba brata, jedan 15. rujna, a drugi 18. studenog, na dan pada grada. Izveden je iz logora u Veleprometu, ubijen i do danas nemamo njegov grob. Moja majka je ove godine umrla u 89. godini doslovno čekajući da se DNK analizama otkrije njegova grobnica. Iz svega toga, a poštujući Božje zakone i vjeru, želim vjerovati da Bog zna što radi i da svako zlo donosi i nešto dobro. Ne mogu opet reći da je to što sam ostala bez obojice braće trebalo biti da bi meni sad bilo nešto dobro", priča Mirjana svoju priču prepunu nevjerojatnih podudarnosti.

Kad je iz Vukovara izašla s dvojicom sinova i saznala za tragičan kraj njezina brata Stjepana Radića, supruga Jozu je nagovarala na treće dijete. S obzirom da je ranije rađala sa carskim rezovima, nije to bila baš bezazlena ideja… "Iz Vukovara smo izašli na Matejevo, 21. rujna, a Sveti Matej je zaštitnik carinika. Otišli smo kod mog ujaka u Bizovac. I kad smo došli u Bizovac, tamo je taj dan bio kirbaj. Inače, moj Jozo je prije rata radio u Vupiku u Vukovaru. A godinu kasnije, prvog srpnja, moj suprug je, kad se rodio naš treći sin, Stjepan Grga, zaposlio u carini! O tome vam govorim, ima sve svoje", priča Mirjana.

U progonstvu sanjala lozu 

Kad su došli u Bizovac, ulazeći u ujakovu kuću morali su proći pored cijelog reda vinograda. "U progonstvu nisam nikad sanjala kuću koju smo napustili ili imanje, sanjala sam – lozu! Mene je loza dodirivala! Prvu noć kad smo legli u tu kuću u Bizovcu, sanjala sam malog plavog kuštravog dečkića starog 2-3 godine punih pelena kako nam dolazi u kuću između dva reda loza. Probudila sam se i rekla mužu: “Josipe, eno našeg Grge!” A tada nisam ni znala da sam trudna. I, kad sam ga rodila, nazvala sam ga Stjepan Grga, Stjepan po poginulom bratu, a Grga, jer mi je Bog rekao da se tako treba zvati. Sve je povezano s Božjom voljom i mi ljudi smo previše sebični to shvatiti i prihvatiti, jer – boli", priča Mirjana.

Premda tvrdi da su svoju vinsku priču pripremali povratkom u Vukovar, njihova povezanost s vinom seže puno dublje u prošlost, još kad je Mirjana živjela na Sajmištu, pored glavnog ulaza u Vuteks. "Tad vam je tamo bilo 2.800 radnika, radilo su u tri smjene. Nama su ujutro u tatinu gostionicu u pola pet dolazili oni koji idu u prvu smjenu, u 5,10 oni koji se vraćaju iz noćne smjene. Ja sam kao curica, četvrti razred osnovne škole, služila 50 ljudi u dvorištu. Ovaj će rakiju, onaj će vino, a moj tata je sve pisao u knjigu. Kad je došla plaća, onda svi plate svoj dug. A tata je u tom istom Vuteksu još stigao raditi na porti, trebalo je nas troje odgojiti i podići kao čuvar s plaćom kakvu imaju čuvari. Nama je taj vinograd iz kojeg je tata radio vino za gostionicu utisnuo gen za preživljavanje", priča Mirjana.

Čim su se Mirjana i Jozo vjenčali, godinu dana nakon toga su uzeli zemlju u zakup i posadili jagode, koje je isplativo raditi tri godine. Kad je istekao taj zakup, uzeli su zemlju od Mirjanine tetke pa su na njoj svašta radili – grah, luk, sadili gladijole… Bili su prvi uopće koji su u Vukovaru sadili jagode. "Nikad nam nije nedostajalo ideja. Naša životna misao vodilja je bila da ne možeš raditi osam sati dnevno, staviti prst u uho i kazati – meni je dosta! Nas dvoje smo u braku 38 godina i svaki dan radimo 12-14 sati, osim nedjeljom. U progonstvu smo prodavali jaja, kiseli kupus, a u priču s vinarijom smo ušli umjesto koka nesilica", priča Mirjana.

"Vinograde smo obnavljali samo motikom i ašovom, a posred vinograda je bio krater od VBR-a ispaljenog s brodova, nismo imali ni motorne pile ni trimere… A djeca su se cijelo vrijeme igrali u tim vinogradima dok smo ih obnavljali! Grga mi je jednom rekao: “Mama, mislim da ti više voliš lozu od nas!” Meni je u vinogradu snaga. Kad dotaknem lozu… Mi smo u 15 godina od povratka kroz vinograde podigli tri prekrasna čovjeka! Najstariji sin se oženio, nagodinu ćemo postati djed i baka, moja priča je završena, ja sam sretna žena", priča Mirjana.

Vinarija igraonica s mudroslovnim izrekama 

Kad su doveli u red stari vinograd, obiteljski prijatelj i poznati vukovarski vinar Anton Šmidt im je rekao da je broj loza koje su imali, a bilo je oko 800 trsova, “dostatan tek za osobne potrebe”. Posavjetovao ih je, ako žele biti imalo ozbiljniji proizvođači, da moraju imati najmanje tri hektara vinograda. Mirjana i Jozo su ga poslušali i počeli kupovati zemlju koja je u to doba, krajem 1990-ih, bila vrlo jeftina. Sada obrađuju 3,5 ha vinograda u kojima su posadili oko 16.300 loza. U početku su grožđe davali u preradu u Ilok, nisu se upuštali u proizvodnju svojeg vina. Svoje etikete imaju tek posljednjih pet godina.

"Mi imamo vrlo male količine, od 400 do 1.000 butelja po sorti i sve prodamo na pragu. Ne idemo na veće količine, jer ne pristajemo na ucjene. Ni u progonostvu se nisam dala poniziti. Nemoj me žaliti. Daj mi samo plati moje onoliko koliko vrijedi", priča Mirjana.

Vinarija im je postala igraonica, a Mirjana svaki dan na bačvama lijepi mudroslovne izreke koje su u duhu njezina raspoloženja. Na jednoj bačvi stoji ceduljica na kojoj piše: “Sreća pomogne ponekad, rad uvijek!” Na drugoj: “Ne traži razlog, traži izlaz!” Na trećoj: “Nikad nemoj dopustiti da sretneš osobu koja nakon susreta s tobom neće biti sretnija!” Na četvrtoj: “Dvije stvari opisuju čovjeka: strpljenje, kad nema ništa, i ponašanje, kad ima sve!” Ili, pak, na petoj: “Nasmij se ispred svojih neprijatelja. To ih ubija!”

Može se s Mirjanom pričati i o vinu i njihovim krasnim sauvignonima. Ona voli reći da im vina imaju samo dva sastojka – grožđe i njihovu ljubav.


Tagovi

Mirjana Milanković Jozo Milanković Vino Vinograd Vukovar


Autor

Željko Garmaz

Željko Garmaz

Željko Garmaz je dvadeset i sedam godina pisao za druge - 24 sata, Vjesnik, Globus, Slobodnu Dalmaciju, Nedjeljnu Dalmaciju, Bosanske poglede, Valter, a onda je shvatio da je vrijeme početi pisati za sebe o onome što najviše voli - Africi i vinima. Autor je i četiri knjige - "Naš čo'ek u Africi" (zajedno sa suprugom Majom), "Vinske priče", "U Africi nije sve crno" i "Dalmacija - vinske priče", te dokumentarnog filma "Sijera Leone - zemlja krvavih dijamanata".

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi