Želja mu je uzgajati hranu ispod zemlje!

Diplomirani inženjer šumarstva Davor Gašpar iz Nove Gradiške koji sada živi i radi u Zagrebu, prije sedam godina diplomirao je na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na zanimljivu temu: "Intezitet razvoja bijelog tartufa (Tuber magnatum) na sadnicama hrasta lužnjaka i obične lijeske iz umjetnog i prirodnog uzgoja?"

Bijeli tartuf jedan od najjačih afrodizijaka

Sin pokojnog Josipa Gašpara, također diplomiranog inženjera šumarstva i susjed prof. Ivice Bašića, jednog od pionira biodinamike u Slavoniji koji su još dok je Davor bio dječak planirali posaditi plantažu za uzgoj tartufa, zaljubio se, kaže, od malih nogu u te cijenjene gljive i sada traži partnere za njihov uzgoj. Bio je to dobar povod za razgovor s ovim mladim čovjekom koji kaže da bi Slavonci trebali više pozornosti posvetiti uzgoju ove gljive.

Jesu li ove gljive skriveno blago Slavonije?

Traži partnere za uzgoj tartufa

U šali kažete da diplomski rad niste prepisali?

Da se malo našalim, za razliku od prepisivanja diplomskih radova što je izgleda postalo moderno među političarima u Hrvatskoj, ja nisam imao od koga prepisati diplomski rad jer je tema dosta inovativna: mislim da je prije mene samo jedan kolega napisao diplomski rad koji se bavio bijelim tartufima. Koliko znam, 1986. godine je u suradnji sa Šumarijom Buzet i Šumarskim institutom Jastrebarsko sudjelovao oko osnivanja plantaže bijelih tartufa oko Buzeta.

Međutim, kako plantaža nije bila ograđena i samim time nije isključen unos spora od strane divljači, pronađene bijele tartufe iz sastojine nisu mogli prikazati kao rezultate uspjeha unosa mikoriziranih sadnica i uvrstiti to u nekakvu znanstvenu dokumentaciju. U diplomskom radu sam koristio sadnice vlastite proizvodnje koje se tada nisu mogle nigdje drugdje nabaviti, a od tada sam uspio otkriti načine za proizvodnju sadnica mikoriziranih ostalim komercijalno interesantnim vrstama tartufa.

Velika komercijalna vrijednost

Kažete da ima puno vrsta tartufa, a u svom diplomskom radu opisali ste bijeli tartuf. Po čemu se on razlikuje od ostalih?

Bijeli tartuf (Tuber magnatum) je uzgajivačima i sakupljačima interesantan kao podzemna gljiva zbog svoje komercijalne vrijednosti. Naraste dosta velik, vrlo teško se pronalazi, staništa su jako rijetka, ima najintenzivniji i najugodniji miris od svih ostalih tartufa, a isto tako slovi i kao jedan od najjačih afrozidijaka općenito. To su neki od razloga zašto sam se počeo zanimati baš za njega.

Drugi i najvažniji razlog je taj što sam u knjizi Tartufi kolege inženjera Josipa Hrke i u rijetkim do tada objavljenim znanstvenim radovima koje su pisali Hrvatski i strani stručnjaci, pročitao da on prirodno dolazi u porječima velikih nizinskih Hrvatskih rijeka, među kojima su i Sava, Drava, Dunav, Kupa. Za to područje se ispostavilo da je praktički centar areala, tj. staništa bijelog tartufa u Europi.

U Slavoniji ima i bijelih i crnih tartufa

Znači možemo pretpostaviti da bijelog tartufa ima u našoj slavonskoj Posavini?

Pretpostavke postoje, popraćene su objavljenim znanstvenim radom kojemu je ta gljiva tema. Međutim, pronaći bijeli tartuf nije jednako kao primjerice vrganj ili nekakvu drugu nadzemnu gljivu. Prvo, zato što nema baš svatko dresiranu životinju, koja pomoću njuha pronalazi isključivo zrelu podzemnu gljivu, a drugo zato što se ljudi u Slavoniji time ne bave. Nemamo tu tradiciju jer nije bilo jačeg utjecaja Italije kao u Istri, gdje se oduvijek moglo dobro zaraditi prodajom i švercom ovog skupocjenog gomolja.

Međutim, danas su došla vremena kada postoji mogućnost nabave obučenih pasa, a postoje i spoznaje da tartufi rastu i izvan Istre. Što je najbitnije, mogu se i umjetno uzgajati sadnjom mikoriziranih sadnica, pa postaju sve zanimljiviji širem krugu ljudi koji traže načine za izvor financijske sigurnosti za svoje obitelji.

Blago bazična i neutralna zemlja najplodnija za tartufe

Čuo smo da i na padinama Psunja, najviše slavonske planine, ljudi pronalaze gomolje, pretpostavaljaju da su to tartufi. Ako jesu, koji to tartufi mogu uspjevati u našem zapadnoslavonskom području?

Ono što sam ja vidio na fotografijama u medijima je da ljudi stvarno pronalaze tartufe. Najčešće slučajno. Uglavnom se radi o crnim tartufima, nije ih problem prepoznati, a radi se najčešće o ljetnoj gomoljači (Tuber Aestivum). Iz osobnog iskustva znam da ovdje rastu i druge komercijalno vrijednije vrste. Najčešća su im staništa karbonatna tla u kojima ima dosta vapnenca, u šumama na tlu koje narod zove bjeliš.

Na takvim područjima rastu tartufi jer im tlo odgovara, zemlja je neutralna ili je blago bazična, a u tim uvjetima tartuf je konkurentan ostalim mikoriznim gljivama i opstaje već tisućama godina. Kolege šumari koji u Hrvatskim šumama prirodno gospodare šumama hrasta lužnjaka u nizini i oni koji gospodare kitnjakovim i bukovim sastojinama u slavonskom gorju zapravo gospodare i omogućavaju opstanak tartufima čija nalazišta se nalaze u njihovim revirima.

Uzgajaju se plantažno čak i na Novom Zelandu

Rekli ste da se tartufi mogu uzgajati i plantažno?

Tartufi se danas ne uzgaju samo u zemljama koji imaju bogatu tradiciju prirodnog i plantažnog uzgoja, kakva je primjerice Francuska, nego se uzgajaju i na područjima gdje tartuf nikad nije postojao - u Novom Zelandu, gdje je tlo vulkansko, kiselo. Oni su unosom vapnenca regulirali kiselost tla i počeli uzgajati Francuzima najzanimljiviji crnosporni tartuf (Tuber melanosporum) i time postali najjači proizvođači skupog crnospornog tartufa na južnoj hemisferi i to u vrijeme kad u Francuskoj više ne rodi. Tako sada možete uživati u svježim tartufima i izvan sezone u Europi, samo ih morate uvesti sa Novog Zelanda.

Hoće li zaživjeti plantažni uzgoj tartufa u Slavoniji?

Francuzi isto proizvode dosta tartufa?

Oko 90% njihovih tartufa dolazi iz umjetnog uzgoja, iz čega možemo zaključiti da je taj uzgoj isplativ i da je on njima jako interesantan. Kod njih više ne postoji toliko prirodnih staništa koja se mogu eksploatirati i koja bi mogla dati tražene količine tartufa, pa moraju ići na umjetan uzgoj.

Postoji potražnja

Treba li zbog te činjenice pokušati s plantažnom proizvodnjom tartufa u Slavoniji, ali i drugim područjima Hrvatske koja su za to pogodna?

Ako postoji potražnja za tartufima zašto se ne bi mogla napraviti ponuda nečega što može uspijevati kod nas, a od čega bi neki ljudi mogli lijepo živjeti umjesto da životare uzgajajući neke standardne i tradicionalne kulture.

Čini mi se da je u Slavoniji do nedavno uvijek bilo manje-više dovoljno hrane iznad zemlje, pa Slavonci nisu morali puno rovati ispod zemlje tražeći hranu, isključujući povrtne kulture koje uzgajaju. Međutim, u vrijeme kad je svijet postao globalno selo, nije problem prodati traženi proizvod izvan Hrvatske, pogotovo na zapadu, gdje je bijeli tartuf vrlo cijenjen i tamo su ga spremni dobro platiti.

Odabir zemljišta najvažniji

Ako je netko kod nas zainteresiran za plantažnu proizvodnju tartufa, kako krenuti, kojim redosljedom?

Prvo, na početku je najvažnije napraviti odabir zemljišta prema nadmorskoj visini, ekspoziciji, nagibu zemljišta i dostupnosti vode, što bi trebalo napraviti i za svaku drugu kulturu kad se ide u podizanje nasada.

Drugo, treba napraviti analizu tla i prema rezultatim, ako je potrebno, popraviti strukturu i sastav tla, uz provedbu odgovarajućih agrotehničkih mjere za vrstu tartufa koja se želi uzgajati. Ovo se uglavnom svodi na oranje i dodavanje vapnenca ili dolomita pri oranju.

Tartufi u simbiozi sa korijenom hrasta, topole, lijeske

Treće, treba imati kvaliteno mikorizirane sadnice, nastale u kontroliranim uvjetima da zaista imaju mikorizu samo jedne vrste tartufa, bez kontaminacije drugim konkurentnim gljivama na istom korijenu sadnice. Plantaža bijelog tartufa traži gušću sadnju i svježije tlo uz navodnjavanje za sušnog perioda, a plantaža crnospornog tartufa traži rjeđu sadnju, čišćenje tla od korova i trave, navodnjavanje samo ako je suša dugotrajna i orezivanje krošnji.

Plantaže bi trebale biti sastavljene od više vrsta drvenastih biljaka sa mikorizom isključivo jedne vrste tartufa, što osigurava biološku raznolikost i stabilnost sastojine. Sadnja sadnica na površini se obavlja uglavnom u pravilnom stablimičnom ili grupimičnom rasporedu.

Navodnjavanje plantaže treba provoditi kao mjeru dobivanja plodova u godini kad su oborine nedostatne i kad u prirodnim staništima tartufa nema. To im značajno podiže otkupnu cijenu i to je zapravo najznačajnija prednost plantažiranja nad sakupljanjem u prirodnim nalazištima. Imati tartufe kad ih drugi nemaju znači diktirati otkupnu cijenu koja je ionako visoka.

Gnojenje i korištenje zaštitnih kemijskih sredstava, naročito fungicida na i oko plantaže je izrazito zabranjeno, što isključuje i troškove za takve aktivnosti.

Plodonošenje za sedam do 10 godina

Koliko treba pričekati da tartufi počnu plodonositi?

Kod crnih tartufa, prema iskustvima u Francuskoj, urod treba čekati od sedam do 10 godina, ovisno o vrsti simbionta koji se sadi, a kod bijelih tartufa prema dostupnim podacima talijanskih stručnjaka od osam do 12, pa čak i 15 godina, ovisno o gustoći sadnje i o samim uvjetima na tlu. Ako se čovjek potrudi i napravi nekakve optimalne uvjete za brži razvoj biomase obaju morfotipova (spolova) micelija na korijenu posađene biljke i plodonošenje će prije početi.

Tartufi žive u simbiozi uglavnom sa šumskim vrstama. Kada govorimo o simbiozi, tj. mikorizi tartufa i stablašica, najčešće se to radi o suživotu micelija tartufa i korijena hrasta, topole, lijeske, vrbe, bukve, graba, bora, ariša i još nekoliko drugih vrsta.

Gašparovo najnovije otkriće - tartufi na korijenu oraha!

Zanimljivo je to da od te simbioze i tartuf i gljiva imaju koristi. Gljiva kompletno obavija čak i najfinije strukture korijena, poput rukavice na ruci, djelomično i prodirući između stanica plašta korijena, pušta ogromnu masu svojih hifa sa površine korijena u tlo dalje od korijena i pomaže biljci da iskoristi puno više vode i hranjivih tvari iz tla nego što bi to biljka mogla bez mikorize. Gljiva ima koristi od simbioze zato što uzima složene ugljekohidrate i druge asimilate od biljke koja ona ima u nekakvom suvišku, a gljiva ih sama ne može proizvesti. Mikorizne gljive ne mogu opstati bez simbionta i zato je proizvodnja tartufa bez mikoriziranih sadnica nemoguća.

Oni koji planiraju podizati tartufište svakako bi, kada za to dođe vrijeme, morali nabaviti dresirane pse, ili koristiti usluge tartufara u sezoni plodonošenja.

Pionirski pothvat uzgoja?

Puno znate o tartufima, diplomirali ste na tu temu, o tartufima govorite sa puno ljubavi, možete li i kako pomoći zainteresiranima za uzgoj tih gljiva?

Meni bi bilo jako interesantno pronaći partnere koji bi bili voljni sudjelovati u pionirskom pothvatu ne samo za Hrvatsku, već i za regiju. U europskoj znanstvenoj literaturi su opisane samo 22 produktivne plantaže bijelog tartufa u Italiji koje su osnovane na relativno malim površinama po agronomskim principima proizvodnje u eksperimentalne svrhe, a imaju znanstveno-komercijalnu funkciju. Sinergijom znanja kojima se šumari koriste u prirodnom gospodarenju nalazišta i sadnjom kvalitetnih mikoriziranih sadnica, produktivnost se može povećati i nadmašiti produktivnost dosada poznatih umjetnih nasada i prirodnih nalazišta.

Plantaže bijelog tartufa uskoro će niknuti i kod nas

Nizinski predjeli u Slavoniji bi mogli postati nova privatna nalazišta bijelih tartufa, a brežuljkasti predjeli plantaže crnih tartufa. Nažalost, po svim pokazateljima Motovunska šuma, poznata po tartufima, iscrpljuje se, i ljudi su posegnuli za osnivanjem umjetnih plantaža tartufa, zasada još uvijek samo jeftine ljetne gomoljače. Može se očekivati da će vrlo brzo niknuti i plantaže bijelog tartufa, a ja se nadam da će se za to koristiti domaći sadni materijal, da ljudi neće odlučiti financirati talijanske proizvođače, čije su cijene sadnog materijala iracionalno visoke.

Ako su Španjolska, Mađarska, Francuska, Italija, Portugal, velike zemlje sa ogromnim prirodnim bogastvom, morale posegnuti za umjetnim nasadima tartufa da u nasljeđe sačuvaju prirodno bogastvo, vjerojatno ćemo i mi morati posegnuti za tim. Na svojoj web stranici tartuf.webs.com nastojim podijeliti svoja saznanja o mogućnostima plantažiranja i uspjehu koji su odvažni pioniri ostvarili, ali i o rizicima i krivotvorinama koje se s vremena na vrijeme pojavljuju u Hrvatskoj i regiji.

Prvi dobio mikorizu crnospornog tartufa na orahu

Smatram da je znanje najvažniji aspekt bez kojega nema smisla kretati u posao i zato nastojim objaviti i znanstvene podatke i zaključke do kojih sam došao vlastitim istraživanjem i prema kojima se može potvrditi da se radi o dugogodišnjem istraživačkom radu sa dobrim rezultatima. Ističem ovdje da sam prvi u svijetu uspio dobiti mikorizu crnospornog tartufa na običnom orahu, što bi itekako moglo biti zanimljivo za voćare koji posljednjih godina sade velike orašnjake. Naravno, tehnike koje sam razvio za proizvodnju mikoriziranih sadnica su predmet poslovne tajne koju ću prenijeti svojoj djeci, ako se odluče baviti ovim poslom.

Eksperimentira na drveću

Imate li vi kakav vlastiti nasad drveća sa mikoriziranim korijenom?

Oduvijek sam planirao napraviti vlastiti komercijalni nasad na djedovini i taj plan je zasada stopiran, jer su zemljišta u slavonskom gorju, a ja u Zagrebu.

Eksperimentalni monokulturni nasad lijeske u okolici Nove Gradiške sa bijelim tartufom je posađen prije cca 10 godina. Služio je za praćenje rasta i razvoja korijenovog sustava i mikorize bijelog tartufa u tlu kroz pet godina sa odličnim rezultatima. Dio nasada je nakon završetka praćenja posječen i tamo će vjerojatno ubrzo niknuti mješovita plantaža crnog tartufa jer je zemljište pogodnije za tu vrstu, ali sam namjerno ostavio nekoliko bujnih grmova, koji bi u bliskoj budućnosti mogli dati prvi urod.

Puno su zanimljivije trogodišnje grupice sadnica sa različitim vrstama tartufa i njihovih simbionata koje sam posadio na zemljištu obiteljske kuće u Zagrebu. Na njima primjenjujem intenzivne mjere njege da bih otkrio koliko brzo pojedine vrste tartufa i u kojim uvjetima počinju plodonositi te da li se može regulirati veličina i kvaliteta plodova.

Treba mijenjati zastarjeli pravilnik o gljivama!

Na kraju što želite posebno istaknuti?

Htio bih ukazati na tromost i nezainteresiranost hrvatske znanstvene i stručne zajednice. Oni imaju potencijal i mogućnosti povući ogromna sredstva iz EU fondova za stvaranje uvjeta komercijalizacije ovakvih relativno novih tehnologija i stvaranje novih hrvatskih vrijednosti i mogućnosti za gospodarsku aplikaciju znanja. Mislim da je njihov posao prenošenje vlastitog znanja, a nažalost tužna je činjenica da nitko od njih ne želi mijenjati dobro uhodan loš sustav bez ostvarivanja vlastite koristi.

Kao primjer ću navesti tragikomičnu činjenicu da hrvatski tartufari zbog nedorečenog, zastarjelog i nestručno napisanog pravilnika o zaštiti gljiva (NN br. 34/02) zapravo ne mogu legalno sakupljati crni ljetni tartuf, koji unatoč tomu redovito gledamo u staklenkama hrvatskih proizvođača kao hrvatski proizvod.

Fotografije: Davor Gašpar i Anja Zlatić