Sive šljivovače rastu uz voćkarice

Sivu šljivovaču ili šljivarku (Entoloma clypeatum) je prvi znanstveno opisao Carl Linne 1753. godine smjestivši je u rod Agaricus. Njemački mikolog Paul Kummer ju je 1871. godine premjestio u rod Entoloma. Od tada je prepoznato više formi unutar vrste.

Latinski naziv ove gljive, Entoloma dolazi od starogrčke riječi entos, što znači unutarnji i riječi loma, što znači rub, kao asocijacija na povijeni rub klobuka što je slučaj s više vrsta unutar roda. Naziv clypeatum latinskog je porijekla i znači poput okruglog štita.

Srednje je velika gljiva koju karakterizira simbioza s voćkaricama i često raste u obliku vilinih kola. Za većinu predstavlja dobru jestivu gljivu, ali prema nekim izvorima ubraja se u sumnjive i čak i otrovne gljive.

Za većinu predstavlja, ukusnu, jestivu gljivu.

Raste pod ružama i šljivama

Rasprostranjena je po Europi i Americi. Saprofitska je gljiva koja često raste pod stablašicama iz roda Rosa, zatim Crataegus, Malus, Pyrus i Prunus po listopadnim i miješovitim šumama, vrtovima i parkovima. Često dolazi u malim grupama ili u vidu vilinih kola, a rijetko pojedinačno, obično su sakrivene u travi i zato neuočljive.

Klobuk je promjera od 5 do 10 cm, u početku konveksan, kasnije se izravnava, s ispupčenjem na vrhu i s uzdignutim, valovitim rubom. Površina klobuka je glatka, za vlažna vremena je ljepljiva i tamnije boje, a za suhog svilenkasto-vlaknasta i svjetlije boje.

Otisak spora ružičaste boje

U mladosti je bijele boje, zatim nježno ružičaste, prljavo ružičaste ili sivosmeđe, a u zreloj dobi s crvenkastim odsjajem. Meso je tanko, vlaknasto, gusto, bijelo ili smeđkasto. Stapka je dužine od 4 do 8 ili ponekad i 12 cm i promjera od 1 do 2 cm, cilindrična, često zakrivljena, lomljiva, čvrsta, bijela s uzdužnim tamnije smeđim svilenkastim vlaknima, ružičaste ili sive boje.

Bez prstena je, svjetlija prema bazi, u starosti postaje šuplja. Listići su srašteni, rijetki, široki, u početku svijetlo sivi, a potom prljavo ružičasti i na kraju prljavo smeđkastoružičasti, neravnog, zubčastog ruba i često se rašljaju. Spore su uglate, pentagonalne do heptagonalne. Otisak spora je ružičast.

Okus po brašnu

Miris i okus je po brašnu. Vrijeme nalaženja je od travnja do lipnja. Kemijski sastav je takav da sadrži manji udio bjelančevina, značajniji udio masti, značajan udio vlakana te pepeo i ugljikohidrate.

Prema većini izvora šljivovača je gljiva je dobre jestivosti. Preporučuje se kuhanje svježih primjeraka 15 do 20 minuta, pripravu gulaša ili navode mogućnosti sušenja, kiseljenja ili zamrzavanja.

Usčuplić (2012.) je svrstava u grupu gljiva čiji se otrovi kuhanjem razgrađuju. Rijetki izvori, kao što je Philips (2006.) navode je kao sumnjivu, a Bresinsky i Besl (1990.) kao otrovnu. Grupa turskih autora navodi 2010. godine i konkretan slučaj trovanja. Da je uzrok bila šljivovača dokazano je u laboratoriju Odjela biologije na Mŭgla Univerzitetu. Simptomi koje su činili povraćanje, vrtoglavica, znojenje i hladnoća, a povukli su se u roku jednoga dana zahvaljujući tretmanu aktivnim ugljenom.

Prema navodu jednoga od naših najpoznatijih stručnjaka za gljive Romana Božca, slična i također jestiva gljiva je bijela šljivovača (Entoloma sepium) koja je vidljivo svjetlije, bijele boje, čiji ozljeđeni dijelovi pocrvene i koja ponešto veća od šljivovače.

Slične su i jestive Entoloma saundersii čiji je klobuk olovnog izgleda i jestiva travanjska rudoliska Entoloma aprile koja ima tamnosmđi klobuk i manja je od šljivovače. Opasnost leži u zamjeni s otrovnom olovastom rudoliskom Entoloma sinuatum koja je vidljivo veća od šljivovače i koja se pojavljuje kasnije od nje.

Tekst: Marija Glavaš