Reduša - najveća vrsta šampinjona!

Lipika ili reduša (Agaricus arvensis) je najveći predstavnik roda šampinjona ili pečurki. Tu spada oko 300 vrsta raštrkanih diljem svijeta, što jestivih, što otrovnih.

Znanstveni naziv roda je sve do 1946. godine glasio Psalliot, a od tada se mijenja u Agaricus. Latinski naziv vrste arvensis znači u poljima, a istu je prvi opisao Bavarac Jacob Christian Schaeffer 1762. godine.

Šampinjoni su se po prvi puta počeli uzgajati u Francuskoj 17. stoljeća i to u glavnom gradu jer im je kralj Luis XIV. bio vrlo sklon. To je razlog zašto je ime roda u brojnim jezicima izvedeno iz francuskog champignon. Među njima se lipika smatra najukusnijom vrstom i ujedno jednom od najukusnijih gljiva uopće.

Lipika, naša ljetno jesenska delikatesa

Klobuk jjoj je kremastobijele boje, na mjestima gdje se zagrebe ili protrlja postaje blijedožut, a blijedožutu boju poprima i sa starenjem. Promjera je od 7 do 15 cm, u početku jajolik, kasnije se izravnava i postaje zvonoliko kupolast s ljuskama i usjeklinama na središnjem dijelu.

Listići su najprije bijeli i tada šampinjone najviše zamjenjuju s gljivama iz roda Amanita. Kasnije prelaze u sivu boju da bi na kraju poprimili mat čokoladnu. Stapka je visine od 5 do 15 i širine od 1 do 3 cm, cilindrična, često zadebljana na bazi, glatka ili s ljuskama te šuplja u središtu.

Veliki se bijeli prsten sastoji od dvije membrane. Donja je membrana manjeg promjera, deblja i raspucana i to tako da često oblikom podsjeća na zupčanik. Meso je bijelo, gusto i čvrsto, izloženo zraku može postati žućkasto. Spore su ovalne i glatke, a otisak spora je tamnosmeđe boje. Saprofitska je gljiva.

Na kontinentu od lipnja do listopada

Smatra se široko rasprostranjenom i brojnom vrstom koja prirodno pridolazi u Europi i Sjevernoj Americi. Nalazi se u nekim dijelovima Azije, česta je u Australiji i na Novom Zelandu, a unesena je čak i na Antarktik.

Raste u manjim skupinama, raštrkana ili ponekad u vilinskim kolima. Pridolazi na šumskim čistinama, pašnjacima, travnjacima, u crnogoričnim šumama, uz rubove crnogoričnih šuma, a može se naći i uz rubove bjelogoričnih šuma.

U primorskim dijelovima zemlje može se naći već u svibnju. Na kontinentu se nalazi od lipnja do listopada, a ponekad i u studenom.

Nema miris tipičan za gljivu. Slatkast je i podsjeća na anis ili gorki badem. Okus je vrlo ugodan, neke podsjeća na orahe. Bioaktivne tvari u ovim gljivama su fenoli, flavonoidi, askorbinska kiselina, beta karoten i likopen. Rod Agaricus sklon je skladištenju teških metala poput kadmija i bakra pa je uputno ove gljive brati na mjestima sa što čišćim zrakom.

Antioksidativna i antikancerogena svojstva

Kao i sve druge vrste šampinjona ima dokazana antioksidativna svojstva. Prema nekim navodima djeluje i antikancerozno. Koristi se za liječenje lumbaga (boli u donjem dijelu leđa), tetiva i vena.

Ova se vrsta može konzumirati i sirova. U tavi se mogu peći čitavi primjerci ili samo klobuci. Klobuci se mogu zamrznuti, čak i nakon kuhanja. Vrlo su ukusne s tijestom, raznim vrstama mesa, sirom i raznim povrćem i naravno na pizzama. Radi li se umak od zrelih primjeraka, gljive će izbaciti spore i obojiti ga u tamnu boju.

Uzgoj na kompostu

Mogu se uzgajati na kompostu od konjskog gnoja. Najsličnija gljiva je otrovna pečurka ili žuto pjegava pečurka (Agaricus xanthoderma). Za razliku od lipike koja ima ugodan miris, otrovna pečurka ima neugodan miris po tinti ili karbolu (kemijski spoj koji služi za raskuživanje).

Dodatna pomoć u razlikovanju odnosi se na promjenu boje stručka. Obje vrste imaju bijeli stručak koji, ako se zagrebe mijenja boju u žuto, što je posebno izraženo na bazi. Ta je žuta puno intenzivnija kod otrovnog šampinjona nego kod lipike. Moguća je zamjena lipike sa zelenom pupavkom (Amanita phalloides), a može se zamijeniti i s drugim vrstama iz roda Amanita.

Autor: Marija Glavaš, Foto: pixabay.com